Finžgarjeva galerija v mirnom perifernom naselju Ljubljane pored rječice Gradaščice je nešto posebno u svijetu umjetnosti glavnoga grada Slovenije i to već skoro pola stoljeća, jer ugošćuje umjetnike kroz izložbe i druge kulturne priredbe. Ime galerije je vezano za obližnju crkvu Svetoga Ivana Krstitelja, gdje je većinu svojega života poklonio crkvi i književnosti župnik i svestrani slovenski književnik Franc Saleški Finžgar. Susjed i prijatelj mu je bio glasoviti slovenski arhitekt Jože Plečnik, nestor novije arhitekture Ljubljane i praških Hradčana, te mnogih drugih djela širom Europe. I upravo u Finžgarjevoj galeriji ovih dana otvorena je izložba jednog od suradnika Plečnika, RADE MIKAČIĆA, splitskog slikara i ljubljanskog profesora u školi za umjetnički obrt u Plečnikovim Križankama. Ova izložba slika umjetnika Mikačića nastala je kao nastavak međunarodnog interdisciplinarnog istraživačkog projekta „Rade Mikačić i njegov slikarski opus“ pod mentorstvom povjesničarke umjetnosti mr. Olge Paulič u okviru Ljubljanskoga Veleučilišta za treću životnu dob, gdje je u skupini 13 istraživača sudjelovala i kćerka splitskoga umjetnika Mikačića docent dr. Turnšek Mikačić, koja je zapravo bila i inicijator ovog projekta. Prema onome što smo imali prilike doživjeti na otvaranju izložbe „Buđenje“ i predstavljanju Zbornika projekta, to je ujedno vrlo pregledan i temeljit prikaz životnog opusa Rade Mikačića i njegove obitelji, te Marije Mikačić i obitelji njezine majke Alenke, kćerke uglednog slovenskog pčelara i industrijalca Antona Žnideršiča.
Slikarski opus ima dvije slikarski različite cjeline: plenaristično ( pretežno na otvorenom prostoru pejsaža ) slikanje s motivima dalmatinskih i slovenskih pejsaža i parafraze prije svega inspirirane djelima glasovitih francuskih i dalmatinskih impresionističkih slikara. Prema ocjeni kustosa ove izložbe likovnog kritičara Aleksandra Bassina, umjetnik Rade Mikačić je za svoja impresionistička djela tihe prirode i pejsaža imao uzor u svojemu sugrađaninu splitskom umjetniku Emanuelu Vidoviću, iako je Rade izražavao jasno svoju vlastitu impresiju.
Najbliži i najčešći pejsaži stvarani su na otocima (Brač i Šolta), mjestima uz more(Supetar i Sutivan), zatim oko Klisa, a u kasnijim godinama inspiraciju je nalazio visoravni Rakitna iznad Ljubljane. Volio je mir i zelenilo Šolte, vidike zelenih prostora šumovite Rakitne i tu je na šetnjama svojoj kćerki Mariji prenosio dragocjena iskustva i u nastajanju slika i u stvaranju zadaća života, kako nam je o tim za nju dragim vremenima govorila, jer je vrlo rado je upijala i zapamtila njegove životne nadahnute poruke. Taj drugi i dugi životni put Rade Mikačića bio je zanimljiv u svojoj širini prostora od Splita do Pariza i Ljubljane.
Rođen u Splitu 1904.godine u obitelji devetoro djece, ali su svi su bili visoko školovani. Kćer Marija nosi u sebi drage uspomene svoga oca iz splitskog kvarta Dobre vode, gdje je bio pred kućom lijepi vrt s palmama, a djed Dujam je svu djecu nedjeljom vodio u slastičarnu na „pašte“, kako Splićani i danas zovu slastice.
Rade je još u srednjoj školi(Velika realka-kasnije realna gimnazija Vladimir Nazor) počeo slikati i oduševljavati se za umjetnost, ali ga je put vodila na studij arhitekture u Zagreb, zatim u Padovu, da bi se više usmjerio u umjetnost dolaskom u Pariz gdje živio kod sestre Nade supruge hrvatskog kipara Antuna Augustinčića. Po povratku u Split posvetio se temeljitoj obnovi velike obiteljske kuće, ali i kao ljubitelj špilja i planinarstva dao se na uređenje poznate Mosorske špilje Vranjače, što je i danas obilježeno na ulazu u špilju.
Preokret života za Radu Mikačića bio je odlazak u vojsku, gdje je u Mariboru na božićnom plesu upoznao djevojku Alenku, buduću suprugu. Po svadbenom putovanju na Plitvice Rade dolazi u Ljubljanu, gdje se sa ženom useljava u stan tvornice tjestenina Pekatete u vlasništvu tasta Antona, pa tamo ubrzo postaje i vrijedan tehnički direktor. Po rođenju kćerke Marije dolaze u Split u obiteljsku kuću, a Rade nalazi lijepi posao projektiranja ploča za graditeljstvo s projektnim uredom pored Dioklecijanove palače, nedaleko od svoje kuće. Po kapitulacije Italije sva braća i sestre Mikačić odlaze u partizane, gdje ga sreća služi da se sretne sa sestrom Nadom i kiparom Augustinčićem . Bio je pratitelj kipara koji je radio portrete i biste maršala Tita. Po dolaska s Visa u Split i kratkog susreta s kćerkom Marijom i suprugom Alenkom ratni put ga je vodio rema Trstu i onda slijedi povratak u oslobođenu Ljubljanu, gdje postao profesor crtanja i sudionik projekta rekonstrukcije ljubljanskih Križanka po projektu arhitekta Jože Plečnika.
Živjeli su u Ljubljani, ali Rade i njegova obitelj nisu mogli bez Dalmacije, kamo su često odlazili ali i u druge krajeve. Tako isto s njegovim studentima budućim poznatim slovenskim slikarima, koje je vodio od Splita do Šolte, Makarske, Dubrovnika uz more ili do Jajca, Sarajeva i naravno svuda po Sloveniji, u traženju različitih inspiracija i motiva za njihova prva umjetnička djela .
Kada dođemo u vrijeme kada se gase životi naših roditelja, kao da se poslije njih rađa novi život njihovih stvari, koje su ostale s dragim uspomenama, sjećanjima i žive i dalje. I tako Marija govori o slikama njezinog oca, koje je okružuju u stanu, jednako u Splitu kao u Ljubljani, tako govori o brojnim vrijednim knjigama oca Rade i djeda Dujma poklonjeni knjižnicama u Ljubljani i u Splitu. Među tim lijepim stvarima je i slika Prekmurja u ulju, dragi dar ocu Radi od brojnih studenata kojima je Rade na zadnjoj službi u ministarstvu za prosvjetu i kulturu pomagao u sastavljanju molbi za stipendije. Od 20. travnja 1989. umjetnik Rade Mikačić počiva u miru obiteljske grobnice Žnideršič i supruge Alenke u Ilirskoj Bistrici s pogledima prema Istri i Kvarneru. Spomenik groba izradio je arhitekt Jože Plečnik s natpisom: Ležim in spim ves v miru, ker le ti Gospod pomagaš da prebivam varno (Ležim i spavam potpuno u miru, jer samo ti Gospode pomažeš, da počivam sigurno).
Življenje ide dalje, a u življenju stalno optimistična i Marija Turnšek Mikačić. Sa suprugom Titom Turnšekom(bivši ministar slovenske vlade i veleposlanik) žive u skromnom stanu okruženi slikama Dalmacije, Slovenije i drugih predjela kojima se vraćaju, a posebno na Šoltu, kraju zaljubljenih do groba roditelja Rade i Alenke Mikačić. Suza radosnica i crvena ruža bila su intimni dar Tita Turnšeka njegovoj Mariji na izložbi slikara Rade Mikačića .
FOTOGRAFIJE: Ivan BOTTERI
