Svakog petog kolovoza u Kninu gledamo iste slike. Prve redove na svečanosti, na gradskom stadionu, u većini uopće ne zauzimaju istinski hrvatski branitelji. Umjesto njih, ta ključna mjesta zaposjedaju aktualni hrvatski političari, pa čak i oni s lijevoga centra. S druge strane, stvarni heroji, zapovjednici i generali koji su u ljeto 1995. na terenu lomili srpskog i inog neprijatelja, potisnuti su na marginu ili uopće ne dolaze. Hrvatska se voli hvaliti inflacijom činova, pa u prosjeku imamo više generala nego Amerika, ali na ključnim obljetnicama tih ljudi nema tamo gdje bi morali biti.
Ljudima je u trajnom sjećanju ostala ona povijesna fotografija generala i zapovjednika s Kninske tvrđave, s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu, koja je simbolizirala apsolutno jedinstvo, snagu i ponos pobjedničke vojske. Danas je ta slika izblijedjela, a njezini akteri prepustili su teren onima koji u oslobađanju zemlje nisu sudjelovali. (Svaka čast iznimkama). Prvi korak prema povratku tog dostojanstva bio bi da se na Kninsku tvrđavu ponovno popne i javno progovori netko poput generala Ljube Ćesića Rojsa, čovjeka čiji glas i pojava nose autentični duh tog vremena. Njegov izlazak pred mikrofon na mjestu pobjede razbio bi nametnutu političku korektnost i podsjetio narod na dane kada su se odluke donosile hrabro i bez kalkulacija.
No, dok hrvatski vrh mudruje u protokolarnim rukavicama, s druge strane granice vodi se agresivan medijski rat. Već sada, kao i svake godine uoči obljetnice, srbijanska javnost, mediji i političari opširno pišu i govore o Oluji plasirajući teške povijesne falsifikate. Gura se priča o navodnom genocidu, šire se laži da su Srbi morali panično bježati isključivo pred progonom hrvatske vojske, a ulogu samih branitelja pokušava se potpuno minorizirati tvrdnjama da su glavnu riječ u operaciji vodili Amerikanci. Na te opasne klevete i sustavno laganje netko iz struke konačno mora oštro i argumentirano odgovoriti. Prepuštanje javnog prostora srbijanskoj propagandi dopušta da mitovi s vremenom postanu prihvaćena istina, a šutnja hrvatskih generala u ovom slučaju postaje suučesništvo u prepuštanju povijesnih priča agresoru.
Apsurd dostiže vrhunac dan uoči same obljetnice. Predsjednik države svake godine četvrtog kolovoza organizira svečani prijam na Kninskoj tvrđavi, gdje okuplja ratne zapovjednike, dijeli im odličja, činove i velika priznanja. Generali se tada uredno postroje, prime pohvale i fotografiraju se s državnim vrhom pod svjetlima reflektora. No, već idućeg jutra, na sam Dan pobjede, većina tih istih ljudi misteriozno nestaje iz Knina, ostavljajući prazne stolce na glavnom protokolu.
Narod itekako pamti dane ponosa i onoga tko je u najtežim trenucima znao komunicirati s nacijom. Ljudi se s velikim poštovanjem sjećaju generala Ivana Tolja, koji je tih ratnih dana svake večeri putem malih ekrana stručno, odmjereno i znalački prenosio što se točno događa na terenu i kakve su zapovjedi stizale od državnog vrha. Njegovi su izvještaji ulijevali sigurnost i vjeru u pobjedu. Danas, međutim, takvog autoriteta na kninskoj govornici nema. Autentični glasovi koji su oblikovali svijest naroda tijekom rata potpuno su utihnuli u miru.
Najgora je činjenica što šute oni koji su platili najveću cijenu slobode i koji bi morali prvi govoriti i braniti istinu. Ante Gotovina i Mladen Markač prošli su kroz haški pakao i skinuli ljagu s cijele operacije. Umjesto da svake godine s kninske govornice drže slovo, razbijaju srpske klevete i drže lekciju o vojnoj časti, oni su izabrali komfornu tišinu. Njihovo rijetko pojavljivanje i izbjegavanje mikrofona petog kolovoza ostavlja prazan prostor koji odmah popunjavaju politički poltroni.
U toj skupini haških povratnika posebno mjesto zauzima general Ivan Čermak. Čermak nevjerojatno šuti. Čovjek koji je postavljen za zapovjednika Zbornog mjesta Knin odmah nakon ulaska hrvatskih snaga, i koji je u Haagu dokazivao svoju nevinost, danas se ponaša kao da s tim vremenom nema nikakve veze. Čermak nikada nije stao pred mikrofon na braniteljskim skupovima, niti je osjetio potrebu javno progovoriti i narodu objasniti svoju ulogu u ratu. Što je još važnije, odbija objasniti što se događalo neposredno nakon rata, u danima kada se u Kninu uspostavljala vlast i kada su se rješavala ključna pitanja terena. Ta stopostotna šutnja i bježanje od vlastite povijesne uloge ostavljaju goleme repove i sumnje koje nitko drugi ne može sprati.
Ovakvim povlačenjem u ilegalu, zapovjednici iz 1995., izravno štete istini o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Mlađe generacije danas ne uče o vojnoj strategiji od ljudi koji su je osmislili, nego od stranačkih birokrata koji Oluju koriste isključivo za skupljanje jeftinih bodova, dok istodobno trpe paljbu srbijanskih medija. Generali su imali hrabrosti za rat, ali u miru su kapitulirali pred političkim elitama i dopustili da se najveći dan hrvatske povijesti pretvori u obični „predizborni“ skup.
Da bi se ovo prekinulo, službeni protokol u Kninu mora se trajno i korjenito promijeniti u korist onih koji su slobodu i donijeli – u korist branitelja i njihovih ratnih zapovjednika, koji se neće bojati reći protiv koga smo se borili i tko su bili oni koji su najviše doprinijeli hrvatskoj slobodi. Političari moraju biti maknuti iz prvih redova i s govornica, a glavno mjesto i riječ trebaju preuzeti oni koji su Oluju osmislili i proveli na terenu. Dovoljno bi bilo da predstavnici najviših državnih funkcija na tom skupu samo službeno pozdrave junake i da im se ponizno naklone – kako onim mrtvima koji su položili živote, tako i ovim živima koji su ostali svjedočiti istinu. Ništa više od toga političari ne bi trebali raditi. Dok god stranački vrh diktira tko smije govoriti, Knin će ostati mjesto podjela, umjesto mjesto ponosa, a povijest će pisati oni koji su je u sudbonosnim trenucima samo promatrali iz sigurnih fotelja, ala razni klasići, pupovci, goldsteini, puhovski, lalići, pusići, markovine, dežulovići, ivančići i tko zna kakve još „dvocjevke“ i „trocjevke“.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
