Hrvatski sudovi se ekspresno angažiraju na progonu i kažnjavanju onih koji uzvikuju povijesne krilatice poput "Za dom spremni" ili pjevaju sporne pjesme iz prošlosti. Svjedočimo paradoksu koji duboko vrijeđa osjećaje većine hrvatskog naroda. S jedne strane, svaka manifestacija desnog radikalizma ili nepromišljenog povijesnog sentimenta biva strogo sankcionirana, dok s druge strane, javni prostor preplavljen je nesmetanim, sustavnim i agresivnim blaćenjem hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i samih temelja suverene hrvatske države.
Stoga, nije na odmet postaviti pitanje:: što je doista opasnije za stabilnost i budućnost ove zemlje? Nekoliko izoliranih povika ili neprekidna, institucionalno i medijski financirana pljuvačnica onih koji otvoreno mrze sve što hrvatski diše?
Dokaz tog dubokog društvenog licemjerja i selektivnog sljepila pravosuđa vidljiv je na svakom koraku. U subotu, 22. kolovoza 2026. u Macelju su dostojanstveno pokopani posmrtni ostaci još 500 Hrvata, žrtava koje je bez ikakvog suda i suđenja brutalno likvidirao jugoslavenski komunistički režim. Za taj stravičan zločin, kao i za tisuće drugih diljem Maceljske šume i križnih putova, nitko, ali baš nitko, nikada nije progonjen, optužen niti osuđen.
Dok kosti tih žrtava nakon desetljeća šutnje napokon pronalaze mir, u javnom i političkom prostoru bez ikakvih se zapreka, kazni ili osuda i dalje slobodno piše i uzvikuje komunistička krilatica "Smrt fašizmu, sloboda narodu". Pod tim istim znakovljem i parolama činjeni su najgori zločini nad hrvatskim narodom, kako 1945. tako i 1991., no za pravosuđe ti simboli i parole totalitarizma ostaju nedodirljivi.
Tijekom Domovinskog rata velikosrpski agresor nazivao je sve Hrvate ustašama kako bi opravdao svoje osvajačke pohode. Ta ista retorika, nažalost, živi i danas. Određeni krugovi u zemlji i inozemstvu nikako ne uspijevaju pronaći druge teme osim NDH i Jasenovca, uporno pokušavajući nametnuti kolektivnu krivnju demokratskoj Hrvatskoj, koja je krvlju izborena devedesetih godina.
Posebno zabrinjava činjenica da se ta destrukcija preselila u same institucije sustava. U Hrvatskom saboru, iz redova dijela lijeve oporbe, nerijetko se mogu čuti izjave prožete dubokim prijezirom prema braniteljskoj populaciji i vrijednostima na kojima počiva ova država. Istovremeno, tjednik "Novosti", koji se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika, iz broja u broj objavljuje tekstove koji prelaze granicu kritike i ulaze u sferu otvorenog ruganja nacionalnim simbolima i žrtvama.
Tzv. revizionistički povjesničari i aktivisti nekažnjeno lažu i pišu nebuloze o Domovinskom ratu, pokušavajući agresore i žrtve izjednačiti, a Hrvate prikazati kao zločince. Kada se pjevaju komunističke pjesme i maše zastavama propale Jugoslavije, države u kojoj su mnogi životi uništeni i za čiji su slom tisuće branitelja dale svoje živote, pravosuđe šuti. Za te simbole totalitarizma nema kazni ni progona.
Hrvatska pati od kompleksa manje vrijednosti kada je u pitanju zaštita vlastitog dostojanstva. Mnoge demokratske države vrlo jasno povlače granicu između slobode govora i subverzivnog djelovanja protiv države. Tako među ostalim Sjedinjene Američke Države, iako imaju maksimalnu slobodu govora (Prvi amandman), izdaja, poticanje na rušenje ustavnog poretka i izravno ugrožavanje nacionalne sigurnosti strogo su kažnjivi dugogodišnjim zatvorskim kaznama. U Njemačkoj, kazneni zakon (članak 90.a) izričito kažnjava svakoga tko javno profanira, vrijeđa ili omalovažava Saveznu Republiku Njemačku, njezine simbole, zastavu, himnu ili njezin ustavni poredak. Za to je predviđena kazna zatvora do tri godine, dok u Poljskoj država rigorozno kažnjava javno vrijeđanje poljske nacije, države ili njezinih povijesnih simbola. Svaki pokušaj izvrtanja povijesnih činjenica na štetu poljskog naroda nailazi na oštru zakonsku reakciju. U Francuskoj se pak javni napadi na državne institucije, vojsku ili nacionalne simbole tretiraju kao ozbiljni prekršaji protiv javnog reda i mira.
Dakle, zakon mora vrijediti jednako za sve. Ako je država odlučila sankcionirati simbole i povike poraženih režima iz Drugog svjetskog rata, onda je krajnje vrijeme da počne kažnjavati i one koji javno pljuju po žrtvama Domovinskog rata, blate hrvatske branitelje i otvoreno šire netrpeljivost prema državi koja ih hrani. Dokle god se maceljske žrtve prešućuju, a partizanske krilatice toleriraju, Hrvatska neće imati istinsku pravdu. Sloboda govora ne smije biti paravan za destrukciju vlastite domovine.
Mladen Pavković
