Svaka od službi bit će dodijeljena prema obredu koji je priredila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. - IKA
Sveta Stolica je najavila da će papa Franjo u nedjelju, 23. siječnja prvi put u bazilici svetog Petra laicima i laikinjama dodijeliti službe katehiste, lektora i akolita, objavila je agencija CNA.
Kandidati s tri kontinenta primit će nove službe tijekom mise Nedjelje Božje riječi koju je ustanovio sam Papa apostolskim pismom u obliku motu propria „Aperuit illis“.
Papa će formalno uvesti u službu katehista dvoje laika iz regije Amazonije u Peruu, zajedno s ostalim kandidatima iz Brazila, Gane, Poljske i Španjolske. Služba lektorata i akolitata bit će podijeljena katolicima laicima iz Južne Koreje, Pakistana, Gane i Italije. Svaka od tih službi bit će dodijeljena prema obredu koji je priredila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Prije homilije kandidati će biti pozvani po imenu i predstavljeni Crkvi.
Pozvanima u lektorsku službu bit će uručena Biblija, dok će katehistima biti predan križ. Bit će to kopija pastoralnog križa koji su koristili pape sv. Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II.
Papa Franjo je u svibnju prošle godine objavio apostolsko pismo Antiquum ministerium kojim se ustanovljuje služba katehiste.
Novoustanovljena služba namijenjena je laicima koji imaju poseban poziv služiti Katoličkoj crkvi kao učitelji u vjeri. Prema apostolskom pismu Antiquum ministerium, vjernik laik pozvan da bude uveden u službu katehiste trebao bi imati “duboku vjeru i ljudsku zrelost”, aktivno sudjelovati u životu kršćanske zajednice, prihvaćati ljude, te ga treba resiti velikodušnost i sposobnost za bratsko zajedništvo. Mora, usto, steći odgovarajuću biblijsku, teološku, pastoralnu i pedagošku naobrazbu kako bi smjerno prenosio istine vjere i mora imati prethodno iskustvo u katehezi, navodi se u apostolskom pismu.
PAPA FRANJO: ‘POTREBNA NAM JE REVOLUCIJA NJEZNOSTI!’
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 19. siječnja 2022.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas bih želio produbiti lik sv. Josipa kao oca punog nježnosti.
U apostolskom pismu Patris corde (8. prosinca 2020.) imao sam priliku razmišljati o ovom vidu nježnosti, jednom vidu osobnosti svetoga Josipa. Premda nam, naime, Evanđelja ne daju pojedinosti o tome na koji način je vršio svoje očinstvo, možemo, ipak, biti sigurni da se to što je bio pravedan odrazilo i na to kako je odgajao Isusa. „Josip je gledao kako Isus iz dana u dan raste ‘u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi’ (Lk 2, 52): tako se kaže u Evanđelju. Kao što je Gospodin učinio s Izraelom, tako je Josip Isusa ‘hodati učio, držeći ga za ruke njegove; bio je poput oca koji dijete podiže na obraz, nagnut nad njega da ga nahrani’“ (usp. Hoš 11, 3-4)“ (Patris corde, 2). Lijepa je ta definicija iz Biblije koja pokazuje Božji odnos s Izraelskim narodom. Mislimo da je isti takav bio odnos svetoga Josipa s Isusom.
Evanđelja svjedoče da je Isus uvijek koristio riječ „otac“ kad je govorio o Bogu i njegovoj ljubavi. Brojne prispodobe imaju kao protagonista lik jednog oca [1]. Među najpoznatijima je zasigurno prispodoba o Milosrdnome ocu, koju nam donosi Lukino Evanđelje (usp. Lk 15, 11-32). Upravo u toj prispodobi se naglašava – osim iskustva vjere i oproštenja – također način na koji oproštenje dolazi do osobe koja je pogriješila. U tekstu se kaže ovako: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“ (r. 20). Sin je očekivao kaznu, pravdu koja bi mu u najbolje slučaju dala samo mjesto jednog od slugu, a on se ponovno našao u očevom zagrljaju. Nježnost je nešto veće od logike svijeta. To je neočekivani način izvršavanja pravde. Eto zašto ne smijemo nikada zaboraviti da se Bog ne boji naših grijeha: zapamtimo to dobro. Bog se ne boji naših grijeha, veći je od naših grijeha: on je otac, on je ljubav, on je nježan. Ne boji se naših grijeha, naših pogrešaka, naših padova, ali se boji zatvorenosti našeg srca – to da, to mu zadaje bol – boji se nedostatka naše vjere u njegovu ljubav. Velika je nježnost u iskustvu Božje ljubavi i lijepo je znati da je prvi koji je prenio Isusu tu stvarnost bio baš Josip. Božja djela dolaze do nas uvijek posredstvom ljudskih iskustava. Prije nekog vremena – ne znam jesam li to već pričao – skupina mladih okupljenih u jedan teatar, pop grupa, „napredni“, bili su toliko dirnuti tom prispodobom o milosrdnom ocu da su odlučili napraviti pop operu na tu temu, o toj priči. I jako su je dobro napravili. U sklopu opere, u završnici, jedan prijatelj sluša sina koji se udaljio od oca. Htio se ponovno vratiti kući ali se bojao da ga otac ne izbaci i ne kazni. A prijatelj mu, u toj pop operi, kaže: „Pošalji poruku i reci da se želiš vratiti kući, a ako te otac hoće primiti neka izvjesi rubac na prozor, tako da ga možeš vidjeti kad budeš blizu kuće“. Tako je i učinio. I opera, uz pjesmu i ples, nastavlja sve do trenutka u kojem se sin približava kraju svog puta i ugleda kuću. A kad je podigao pogled, ugledao je kuću punu rubaca: punu. Ne jedan, nego tri-četiri rupca na svakome prozoru. Takvo je Božje milosrđe. Ne boji se naše prošlosti, naših ružnih stvari: boji se samo zatvorenosti. Svi imamo račune za izravnati, ali izravnati račune s Bogom je nešto prelijepo, jer mi počinjemo govoriti i On nas grli. Nježnost!
Možemo se, dakle, zapitati jesmo li iskusili tu nježnost, jesmo li zauzvrat postali njezini svjedoci. Nježnost nije prvenstveno stvar emocija ili osjećaja. To je iskustvo osjećaja da smo voljeni i prihvaćeni upravo u našem siromaštvu i bijedi, te dakle preobraženi Božjom ljubavlju.
Bog se ne oslanja samo na naše darove, već i na našu otkupljenu slabost. To, na primjer, dovodi sv. Pavla da kaže kako postoji jedan plan vezan također uz njegovu krhkost. Ovako, naime, piše zajednici u Korintu: „I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara […]. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 7-9). Gospodin ne uklanja od nas sve slabosti, nego nam pomaže hoditi sa slabostima, držeći nas za ruku. Uzima za ruku naše slabosti i približava nam se. I to je nježnost. Iskustvo nježnosti sastoji se u tome da vidimo kako Božja snaga dolazi upravo po onome što nas čini najslabijima; no pod uvjetom da se obratimo od pogleda Zloga koji „čini da našu krhkost gledamo s negativnom osudom“, dok je Duh Sveti „donosi nježno na svjetlo“ (Patris corde, 2). „Nježnost je najbolji način da dotaknemo ono što je krhko u nama. […] Gledajte kako medicinske sestre, medicinski tehničari dotiču rane bolesnih: čine to nježno, da ih ne bi još više povrijedili. Tako Gospodin dotiče naše rane, istom nježnošću. Zato je važno susresti se s Božjim milosrđem, napose u sakramentu pomirenja, u osobnoj molitvi s Bogom, doživljavajući iskustvo istine i nježnosti. Paradoksalno, čak nam i Zli može reći istinu: on je lažac, ali uspijeva nam reći istinu da nas dovede do laži; ali to čini samo kako bi nas osudio. Gospodin, nam, naprotiv govori istinu i uzima nas za ruku da nas spasi. Međutim, znamo da nas Istina koja dolazi od Boga ne osuđuje, već nas prihvaća, grli, podržava, oprašta“ (Patris corde, 2). Bog oprašta uvijek: usadite to u svoju pamet i srce. Bog oprašta uvijek. Mi smo ti koji se umaramo moliti za oproštenje. Ali on oprašta uvijek, pa i najružnije stvari.
Dobro nam je ugledati se u Josipovo očinstvo koje je zrcalo Božjega očinstva, i zapitati se dopuštamo li Gospodinu da nas ljubi svojom nježnošću, mijenjajući svakoga od nas u muškarce i žene sposobne voljeti na takav način. Bez te „revolucije nježnosti“ – potrebna nam je revolucija nježnosti! – u opasnosti smo da ostanemo zarobljeni u pravednost koja nam ne dopušta da se lako ponovno pridignemo i koja miješa otkupljenje s kaznom. Zato se danas na poseban način želim spomenuti one naše braće i sestara koji su u zatvoru. Ispravno je da oni koji su pogriješili i plate za svoje pogreške, ali je još ispravnije da se onaj tko je pogriješio može iskupiti od svoje pogreške. Ne može biti kazni bez prozora nade. Svaka osuda uvijek ima neki prozor nade. Mislimo na našu braću i sestre koji su u zatvoru i mislimo na Božju nježnost prema njima i molimo za njih, da pronađu u tome prozoru nade izlaz prema boljemu životu.
I zaključimo ovom molitvom:
Sveti Josipe, oče pun nježnosti, nauči nas prihvatiti da smo ljubljeni upravo u onome što je u nama najslabije.
Ne daj da stavimo ikakvu zapreku između naše bijede i veličine Božje ljubavi.
Probudi u nama želju da pristupimo sakramentu pomirenja,
da bi nam bilo oprošteno te kako bi ujedno postali sposobni nježno ljubiti našu braću i sestre u njihovu siromaštvu.
Budi bliz onima koji su pogriješili i zbog toga plaćaju cijenu;
pomozi im pronaći, zajedno s pravdom, i nježnost da bi mogli početi ispočetka.
Nauči ih da je prvi način novog početka iskreno traženje oprosta, kako bi osjetili Očevo milovanje.
[1] Usp. Mt 15, 13; 21, 28-30; 22,2; Lk 15, 11-32; Iv 5, 19-23; 6, 32-40; 14, 2; 15, 1.8.
Papin apel
U mislima sam sa stanovništvom otočja Tonga, pogođenim prošlih dana podvodnom erupcijom vulkana koja je izazvala goleme materijalne štete. Izražavam svoju duhovnu blizinu svim osobama koje je snašla ta kušnja, te se molim Bogu da im bude utjeha i pomoć u njihovoj patnji. Pozivam sve da mi se pridruže u molitvi za tu braću i sestre.
JUBILEJ 2025.
PAPA ODOBRIO MOTO ZA IDUĆU SVETU GODINU – SASTOJI SE OD SAMO DVIJE RIJEČI
Papa Franjo odobrio je 3. siječnja geslo za Svetu godinu 2025. u audijenciji s predsjednikom Papinskog vijeća za novu evangelizaciju mons. Rinom Fisichellom.
Papa misli o tome da se Jubilej 2025. pripremi na najbolji mogući način, izjavio je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju mons. Rino Fisichella, koji je u intervjuu za talijanski kanal Telepace govorio o audijenciji s papom Franjom 3. siječnja, u sklopu koje je odobreno geslo za iduću Svetu godinu. Geslo se može sažeti u dvije riječi, kazao je mons. Fisichella – “HODOCASNICI NADE”.
Kao i u slučaju svakoga gesla, značenje cijeloga jubilarnog puta počinje odabranim riječima koji ga sažimaju, izrazi koji ističu ključne teme pontifikata pape Franje. U ove dvije godine ima puno zadataka, rekao je predsjednik Vijeća, kojoj je povjerena organizacija. Potrebno je imati čvrsti pripremni utjecaj i stvoriti učinkoviti način rada te iako su krenuli radovi, čekaju se daljnje upute Svetog Oca, kazao je mons. Fisichella.
Jedan od prioriteta tiče se primanja hodočasnika i vjernika, istaknuo je. Očekuje ih se mnogo u Rimu tijekom Svete godine, s nadom da zdravstvena situacija u svijetu neće utjecati na aktivnosti kao sada. Mons. Fisichella potvrdio je kako su u kontaktu s mjesnim vlastima Rima, regije Lazio, talijanskom vladom, kako bi se sve moglo odvijati u potpunoj sigurnosti i u skladu s kapacitetom prihvata koji je grad uvijek jamčio.
'OPROSTI IM BOŽE JER NE ZNAJU ŠTO ČINE'
VANDALIZAM U SINJU – RAZBIJENI REFLEKTORI KOJI OSVJETLJAVAJU GOSPINU CRKVU - Počinitelji zasad ostaju nepoznati - Bitno.net
“Vandalizam pojedinaca ponovno je zgrozio vjernike i posjetitelje Gospina grada – Tvrđave. Svih 10 reflektora koji osvjetljavaju Gospinu crkvu na tvrđavi su uništeni”, otkriveno je na Facebook stranici svetišta Gospe Sinjske.
“Pitamo se zašto? Dok se pitamo zašto, molimo: ‘Oprosti im Bože jer ne znaju što čine'”, dodaje se u poruci.
Slični incidenti nedavno su se dogodili u Hrvatskoj, gdje je oskvrnuta katolička crkva u Rijeci te pravoslavna crkva u Požegi.
Također, u Bosni i Hercegovini u posljednje je vrijeme zabilježeno više oskvrnuća katoličkih crkava.
Tako su krajem listopada oskvrnuti kapelica i kip Majke Božje u naselju Kralje kraj Bihaća što je treći takav incident u tom gradu u godinu dana.
Deset dana kasnije, u ‘Noći vještica’, netko je iscrtao sotonističke simbole na križu u zeničkoj župi Čajdraš.
Na Božić 2021. godine, oskvrnuta je i crkva sv. Barbare u Vareš Majdanu, mjestu u općini Vareš koje se nalazi pedesetak kilometara sjeverno od Sarajeva.
DANAS (19. siječnja) POCINJE VELIKA DEVETNICA SV. JOSIPU – MOLIMO ZA ZAGOVOR MARIJINA ZARUCNIKA I ZASTITNIKA HRVATSKE
Velika devetnica svetom Josipu moli se devet srijeda uoči svečeva blagdana. Molimo se svetom Josipu za sve naše potrebe.
Pripravna molitva
Sveti Josipe, Poočime našeg Gospodina Isusa Krista! Ja siromašni grešnik položio sam veliko povjerenje u tvoj moćni zagovor i znam da ti neće biti uskraćena od Isusa nijedna molba. Budući da sad imam posebnu potrebu, odlučio sam se da te kroz devet dana ustrajno zazivam, da po tvom zagovoru nađem uslišanje kod Boga.
Na Njegovu veću slavu i za spas svoje duše započinjem sad devetodnevnu molitvu.
(Ranije smo već dobili tu devetnicu; treba je potražiti!)
- SIJEČNJA
SVETI ANTUN PUSTINJAK – SVETAC KOJEG SU PROGONILI DEMONI
U mnogim crkvama događa se 17. siječnja promjena na jednom oltaru: sliku ili kip sv. Antuna Padovanskog zamijeni lik svetog Antuna Pustinjaka. Ta dva sveca imaju ne samo isto ime, nego su im i životi dosta podudarni.
Bitno.net
Obojica su se u ranoj mladosti posvetila slavi Božjoj. Darovali su svoj život Bogu: dok je Antun Pustinjak cijelo vrijeme života bio na samotnom mjestu – i sveti Antun Padovanski je vrlo rado i često odlazio u samostane u pustim krajevima te u špiljama provodio vrijeme u molitvi i promatranju Isusova Života i Muke.
Iz života sv. Antuna Pustinjaka poznato je da je u mladosti izgubio oba roditelja. Kad mu je bilo 18 godina, potaknut milošću za vrijeme čitanja Evanđelja kod sv. mise, odluči izvršavati Isusove savjete i želje o savršenom životu. Kao prvo razdijeli svoje imanje siromasima, uzme štap i pridruži se skupini samotnjaka u pustinji. Sav je njegov daljnji život bio u odricanju i duhovnom rastu.
Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila i ondje se trsio da svlada sve negativne strasti i živi samo za Boga. Nije bila laka njegova borba protiv napasti. Demon ga je progonio u raznim obličjima – najčešće životinjskim, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog psa.
Stekavši veliku duhovnu snagu – mnoge je privlačio svojim vrlinama. Mnogi su dolazili k njemu da žive pod njegovim duhovnim vodstvom.
U dobi od devedeset godina pomisli kako nijedan čovjek nije proveo toliko godina u samoći i odricanju. Nato čuje glas koji mu javi:
“Ima jedan svetiji od tebe, to je Pavao Pustinjak koji služi Bogu u samoći i odricanju već devedeset godina.”
Sveti Antun Pustinjak potraži sv. Pavla Pustinjaka. Na svom putu naiđe na mnoga čudovišta i mnoge kušnje. Kentaur i satir pokazaše put k Svecu, ali mu đavao podmetnu zlatnu šipku, kako bi ga odvratio od daljnjeg putovanja. No sveti Antun je znakom križa otjerao sve napasti, te napokon stigne do pećine gdje je šezdeset godina neki gavran svaki dan donosio polovinu kruha. Kada su dva starca počela zajednički živjeti u pustinji – gavran je počeo svaki dan donositi cijeli kruščić. Nakon smrti sv. Pavla Pustinjaka – sv. Antun se vratio u svoje ranije prebivalište gdje je ostao još 14 godina. Umro je u svojoj 105. godini. Njegov grob u pustinji otkriven je dvjesto godina kasnije, a posmrtni mu ostaci kao relikvije počivaju danas u Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.
Sveti Antun Pustinjak proglašen je svecem zaštitnikom od kožnih bolesti. Razlog tome je stvarna bolest od koje je svetac bolovao – herpes zoster virusne bolesti koja napada određene živce (najčešće među rebrima i u slabinama). Zato se ljudi utječu svetom Antunu u svim kožnim epidemijama.
Sveti Antun Pustinjak prikazuje se kako nogama gazi snop plamenova, što pokazuje Antunovo viđenje pakla, vatre što je u njemu utrnula svaku požudu. Na njegovu lijevom ramenu se nalazi slovo Tau – T – znak Križa kao znak izabranika Božjeg.
Svetac se često prikazuje s domaćim životinjama, napose svinjama. Slike su privukle vjernike da se tom Svecu uteknu za pomoć i zaštitu svoga blaga. Ovaj zimski Svetac poznat je također kao čudotvorac i pomoćnik za ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu.
Josip Antolović SJ
Molitva sv. Antunu Pustinjaku
Bože, ti si dao svetom Antunu opatu da ti služi osobitim životom u pustinji. Udijeli nam, po njegovu zagovoru, da se odričemo sami sebe i tebe sveudilj i nadasve ljubimo. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
- SIJEČNJA
SVETI MARIO I MARTA – SUPRUZNICI I MUCENICI Josip Antolović, SJ
U Rimu su, za vrijeme Decijeva progonstva (250. godine), Sveti Mario i Marta pomagali svećeniku Ivanu koji je sahranjivao tijela ubijenih mučenika. Zatečeni u tom činu, te odbivši odbaciti vjeru bivaju osuđeni na razna mučenja te naposljetku i sami umiru mučeničkom smrću.
Mario i njegova žena Marta, koji su pripadali perzijskom plemstvu, došli su u Rim sa svojim sinovima Audifaksom i Abahumom na grob svetih apostola i mučenika, za vladavine cara Decija (250. godine).
Kao gorljivi kršćani, suosjećali su s progonjenim vjernicima, pomagali im, te pokapali tijela pogubljenih. Pomagali su svećeniku Ivanu sahraniti 267 mučenika u katakombama kod rimske ceste Via Salaria. Zbog toga su uhićeni i dovedeni pred suca Muscijana, koji ih je pokušao nagovoriti da odbace vjeru, ali ne uspjevši, osudio ih je na različita mučenja. Zatvoreni su i suđeni, a budući da na sudu nisu iskazali čast poganskim bogovima, nego se otvoreno i odlučno oduprli, Mariju i sinovima odrubljena je glava u mjestu Nymphae Catabassi, 13 milja od Rima, a njihova su tijela spaljena. Marta je bila bačena u bunar. Rimljanka Felicitas, koja je uspjela spasiti dijelom očuvana tijela Marija i sinova, te Martino tijelo iz bunara, dala je svete relikvije tajno pokopati u katakombama kod rimske ceste Via Cornelia, 20. siječnja 270. godine.
Spomendan ovih četvero mučenika je međutim premješten na 19. siječnja, jer je 20. siječnja blagdan sv. Sebastijana.
13 stoljeća kasnije (1590.), njihovi su ostaci pronađeni, i sada se časte u crkvama u Rimu, Cremoni i Seligenstadtu u Njemačkoj.
Na mjestu njihova mučeništva kasnije je podignuta crkva, koja je u srednjovjekovlju bila vrlo popularno hodočasničko mjesto.
Ime Mario vjerojatno dolazi iz keltskog, a znači “muškarac”. Popularno se smatra muškom verzijom imena Marija. Ovo ime nose brojni sveci i blaženici pa je u tom smislu napose vezano uz štovanje Blažene Djevice Marije, zbog čega ga se smatra uistinu “marijanskim”.
Ime Marta potječe iz aramejskoga i znači”gospođa, gospodarica”.
- SIJEČNJA
SVETA MARGARETA UGARSKA – MADARSKA SVETICA I HRVATSKA PRINCEZA
Sveta Margareta Ugarska, kraljevna i dominikanska redovnica, u velikoj mjeri vezana je i uz hrvatsku povijest
Josip Antolović, SJ
Rođena je 27. siječnja 1242. godine u hrvatskom gradu Klisu kao deveto od desetero djece ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. i kraljice Marije Laskaris, koji su se u Hrvatsku sklonili pred mongolskom najezdom. Roditelji su se zavjetovali da će Margaretu u znak zahvalnosti za slobodu svoje zemlje posvetiti dragom Bogu. Tako je već 1245. godine, prije svoje četvrte godine, povjerena odgoju dominikanki u mađarskom gradu Veszpremu. U dvanaestoj godini položila je redovničke zavjete u Budimu, u samostanu što ga je na otoku Nyulak-szigete (Zečji otok), usred Dunava za nju dao sagraditi njezin otac.
Potpuno se posvetila Kristu, asketskom životu, služenju bolesnika i djelima milosrđa. Veliku blagost prema sestrama, kojima je željela služiti i u najneznatnijim stvarima, sjedinila je s nastojanjem da uspostavi mir i s neslomivom snagom da prokazuje nepravde.
Osobito je štovala svetu Euharistiju i Kristovu Muku, te pobožnost prema Duhu Svetome i Blaženoj Djevici Mariji. Rado je čitala Sveto pismo i povjeravala se svome duhovniku, dominikancu Marcelu. Posebno, čak izuzetno je poštovala sveto siromaštvo i toliko se rado odricala da je za to bila nagrađena posebnim nadnaravnim darovima. Jedna je od najvećih srednjovjekovnih mistikinja toga vremena.
Svoj život prikazala je kao žrtvu za oslobođenje svoga naroda i očeva kraljevstva od agresora s Istoka, od Tatara.
Preminula je na današnji dan, 18. siječnja 1270., u dominikanskom samostanu na dunavskom otoku Margit-sziget usred Budimpešte, koji je i po njoj nazvan. Njezin su grob ubrzo počeli posjećivati brojni vjernici i hodočasnici iz raznih krajeva, a zaredala su i brojna uslišenja molitava i čuda.
Godinu dana nakon njezine smrti, njezin brat Stjepan V., ugarski kralj, zatražio je od pape Grgura X. da se pokrene proces za beatifikaciju njegove sestre. Dokumenti ovog prvog procesa nisu sačuvani. Uslijedio je drugi proces, koji je pokrenuo papa Inocent V., 1276. godine, ali su i ovi spisi nestali, a sačuvan je samo jedan primjerak u dominikanskom samostanu. U međuvremenu je puk Margaretu već počeo štovati kao sveticu. Zbog navale Turaka relikvije su ove svetice 1618. godine prenesene u Bratislavu.
Blaženom ju je 1789. godine proglasio papa Pio VI., a svetom tek 19. studenoga 1943. godine papa Pio XII.
Ne zaboravimo da je sveta Margareta Ugarska bila i hrvatska princeza, te da je njezin otac Bela IV., u znak zahvalnosti zbog pružanja utočišta i pomoći kad je bježao pred Tatarima, dodijelio povlasticu slobodnog kraljevskog grada zagrebačkom Gradecu, Samoboru, Križevcima i Jastrebarskom.
Ime Margareta je grčkog i latinskog porijekla a znači “perla”, “biser”.
DUŠE SVETI, VJEČNA LJUBAVI...
Molitva Duhu Svetomu za obraćenje duša
Prekrasna pobožnost Duhu Svetomu!
Duše Sveti, vječna ljubavi, koji izlaziš od Oca i Sina, bitna vezo njihova blažena jedinstva, koji se dovršavaš u vatri ljubavi nespoznatljivoga života; ti kojemu se sviđa zvati se Bog koji obraća i posvećuje duše, ulij svoju svjetlost, milost, vatru svoje ljubavi u duše tolikih kršćana koji žive kao da su zaboravili posvećujući pečat koji su primili na krštenju i izgledaju kao da se brinu samo za vremenite stvari.
Probudi ih iz njihove obamrlosti i dovedi do sveta življenja. Učini da u ravnodušnim i mračnim umovima zasja svjetlo tvoje istine; učini da suha i hladna srca osjete kako je slatka tvoja ljubav; pogrešne i bijedne volje pozovi, o, Božanski Duše, i vodi ih ti sâm ispravnu mišljenju.
Svim mlakim i svjetovnim dušama pridruži, o, beskonačna Dobroto, i moju. Neka me snaga tvoje ljubavi odvoji od svih zemaljskih stvari, spali i izvadi iz mojega srca svaki osjećaj koji nije svet, a tvoja milost i tvoji darovi za koje te molim neka me obogate koristima da me ti možeš predstaviti Isusu, mojemu Spasitelju, i reći mu: Za ovu dušu nisi uzalud dao svoju krv i život!
O, božanski Duše, Ljubavi vječna, žarko te molim da se založiš dovesti natrag duše Isusu. Pogledaj koliko ih demon želi ukrasti. Ti ih obrati, posveti i dovedi dobromu Isusu. Ne dopusti da te uzaludno zazivam i molim kao Boga koji obraća i posvećuje! Čemu bi nam služilo Spasiteljevo otkupljenje ako nas ti ne posvetiš i osposobiš da prihvatimo i živimo plodove otkupljenja? Obrati nas i posveti i ne dopusti da ikada postanemo hladni i nemarni jer to vodi u grijeh, a to je put u propast.
Duše Sveti, ja se sa svim dušama koje ti želim preporučiti utječem pod sjenu krila tvojih i često ću ponavljati sa svetom Crkvom: Pod sjenu svojih krila zaklanjam se!
O, Djevice, zaručnice Duha Svetoga, moli za nas!
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobožnost Duhu Svetomu”.
