Svake godine samo na Pulskom filmskom festivalu prikazuje se relativno veliki broj filmova, od kojih tek tu i tamo tijekom prikazivanja u kino-dvoranama diljem Hrvatske ukupno se sakupi gledatelja tek za možebitno desetak učionica đaka. Ti i takvi filmovi iznimno mnogo koštaju, a većina redatelja i producenata gotovo da i nema problema s pokrivanjem financijskih troškova. U toj „raboti“ poglavito sudjeluje notorni HAVC, ali i Ministarstvo kulture i Hrvatska radiotelevizija. Sada će nam na red prema svemu sudeći doći još jedna filmska afera, zapravo gotovo nezabilježena „filmska sramota“. Naime, mediji su objavili da je kandidat Hrvatske za nagrade Goya i Oscar film već dokazane promašene filmske redateljice Ivone Juke – „Lijepa večer, lijepi dan“. Ovo filmsko ostvarenje pored hrvatskih kulturnih i inih institucija financiralo je još nekoliko država! Čudno jedno!
Možda film o gej partizanima (prvobitno je trebao biti o gej hrvatskim braniteljima) nešto i vrijedi, ali problem je u tome da ga još „nitko“ nije vidio, osim onih koji su „morali“! Pa, na koji se način onda biraju hrvatski filmovi za najviše svjetske kulturne nagrade i priznanja? Tko su ti „čarobnjaci“ koji odlučuju i o takvim stvarima? To bi isto tako bilo, da malo karikiramo, da kandidati, odnosno igrači za nastup u Europskom ili Svjetskom prvenstvu u nogometu ili rukometu, budu oni za koje nikad nitko nije čuo, ali ni vidio kako igraju! Oni koji su uspjeli vidjeti ovo „strašilo“ od filma tvrde da neće imati neki osobito odaziv kod publike, da će ga jedino „pohrliti“ gledati uglavnom gej nastrojeni ljubitelji, tim prije jer su u njemu, kažu, takve scene odlično prikazane.
Međutim, nas zanima, što će se dogoditi ako ovaj film ne bude zapažen, ako ga proglase promašenim, hoće li producenti vratiti novac, ili će im već samo sramotno kandidiranje i dalje biti odskočna daska za nove, još veće promašaje? Jadno je i žalosno i to da se Hrvatska godinama ne pojavljuje kao kandidat za Oscara s jednim koliko toliko dobrim i zanimljivim filmskim ostvarenjem, koji bi na neki način promovirao i Hrvatsku, a poglavito njezinu borbu za slobodu.
Amerikanci su snimili već stotine i stotine filmova o njihovu ratu koji su izgubili u Vijetnamu, o pokolju Indijanaca, Afganistanu i koje čemu drugom, dok naši redatelji nikako da snime pošten i rado gledan film o našoj istini o Vukovaru ili Škabrnji, srpskim koncentracijskim logorima, ili pak o životu i radu Antuna Gustava Matoša ili Tina Ujevića. Nije istina da nema ljudi koji znaju i koji bi se “bacili“ u ove projekte, ali problem je izgleda u tome da za sve što hrvatski diše –„nema novaca“!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
