„Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije“ Sjećanje na branitelje varaždinskog kraja - Domovinski rat 1991.
Nastavljamo kolumnu “Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije”, kako bi širu javnost, a naročito mlađe generacije podsjetili na teško vrijeme Domovinskoga rata 1991. U ovoj kolumni detaljnije ćemo opisati kako je tekao dolazak prvih varaždinskih branitelja na lipičko-pakračko bojište.
Početkom listopada 1991. god., pobunjeni Srbi uz pomoć Banjolučkog korpusa bivše JNA uspjeli su zauzeti značajan dio zapadne Slavonije. Neposredno su bili ugroženi gradovi Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Daruvar, Požega, Grubišno Polje, Orahovica, Slatina i Virovitica. Postojala je realna opasnost da u jednom snažnom prodoru zauzmu virovitičko-slatinsko područje, izbiju na madžarsku granicu i odsijeku Slavoniju.
U prvoj polovici listopada 1991 vođene su dotad najteže borbe na lipičko-pakračkom bojištu kojima je cilj bio spriječiti okruženje i uništenje branitelja. Hrvatske snage tada su uspjele spriječiti opkoljavanje i okupaciju pakračkog područja, koji bi vjerojatno doživio sličnu sudbinu Vukovara.
Neprijatelj je i dalje namjeravao blokirati i okružiti gradove Lipik i Pakrac. Manje postrojbe sastavljenih od lokalnog stanovništava i okolnih općina čuvale su komunikacije koja su omogučavale opskrbe Pakraca i Lipika. Područje Pakračkog gorja između sela Kukunjevac i sela Dereze i Kusonje je šumovito i brdovito prostorno obuhvaća oko 40 km2. Za tako veliki oslobođen terirorij branitelji nisu imali dovoljno snaga da ga zadrže i nadziru. Sve te snage nisu bile dovoljne da se zaustavi napredovanje srbočetničkih snaga ili da se sprijeće česta ubacivanja četnićkih skupina u ove šumovite i brdovite prostore.
U drugoj polovini listopada 1991. obrana Pakraca je pojačana satnijom 117. brigade i dijelom 54. samostalne bojne iz Čakovca. Obrana je inženjerski uređena, a objekti su pripremani za stanovanje, jer su temperature bile oko nule. Domicilne hrvatske snage su branile Lipik i Pakrac (76. bataljon) i prilaze Pakracu s južne strane. Jedna satnija 105. brigade HV držala je objekt Krndija, a satnija 117. brigade HV iz Križevaca kontrolirala je prometnicu Pakrac – Omanovac na položaju s istočne strane prometnice (slika 4). Radi sudjelovanja u operaciji Orkan '91. bjelovarska 105. brigada HV pridodana je Operativnoj grupi Posavina te su njezine postrojbe povučene iz tog područja. Na ova područja kao zamjena dolazi prva bojna 104. brigada HV, iz Varaždina, a do 5. studenog 1991. i cijela brigada, odnosno oko tisuću ljudi raspoređuje se na šire područje Pakraca.[1]
Glavni stožer OS RH, svjestan opasnosti što bi značilo osvajanje Pakraca i Lipika i daljnje napredovanje srbočetničkih snaga u tom dijelu zapadne Slavonije, dana 25. listopada 1991. upućuje zapovijed 104. brigadi HV da pristupi osnivanju i opremanju jedne postrojbe veličine bojne koja bi mogla duže vrijeme boraviti na bojištu u području Pakraca[2]. Trebala je to biti postrojba sastavljena od iskusnih branitelja koji su sudjelovali u oslobađanju varaždinskih vojarni.
U vremenu od 25. do 29. listopada 1991. godine u vojarni pokraj željezničkog kolodvora, današnjeg studentskog doma, prema planu mobilizacije počeli su stizati prvi vojni obveznici iz varaždinskog kraja. Iako su pripadnici 1. bojne već imali određena borbena Siskustva koja su stekli tijekom blokade i osvajanja vojarni i zapovjedništva 32. korpusa, u ta četiri dana provodila se taktička obuka, vojna izobrazba – poznavanje i uporaba pješačkog naoružanja i druge vojne tehnike i opreme te psihološka priprema. Sve to bilo je nužno radi što bolje pripreme za djelovanje u surovim ratnim uvjetima na zapadnoslavonskom bojištu. To je zahtijevalo i kvalitetnu logističku potporu u koju su bili uključeni i razni gospodarski subjekti, kako bi postrojba mogla boraviti na bojištu u zimskim uvjetima.
Taktičkom obukom osvježene su naučene lekcije stečene još u bivšoj vojsci: desetina, vod i satnija u obrani i napadu. Naročita pozornost u obuci stavljena je na upotrebu protuoklopnih sredstava kako pravilno upotrijebiti prijenosne protuoklopne bacače „osa“ i „zolja“ radi uništenja oklopnih vozila, tenkova i transportera. Također, važno je bilo steći znanje o protupješačkim minama koje su bile u uporabi u JNA, a koje smo i mi posjedovali. Vojnici su morali znati minu postaviti (ukopati ) ili, ako je pronađu, deaktivirati.
Prije odlaska postrojbe na bojište, zapovjednik bojne bojnik Marijan Strelec je 28. listopada 1991. sa svojim suradnicima otišao do zapovjednika obrane sektora Pakrac, Dragutina Andrića u selo Donja Obrež na primanje zadatka (slika 1). Strelec u Monografiji[3] navodi kako je „Zapovjednik Andrić tražio da se 1. bojna odmah uključi u napadna djelovanja i preuzme prvu liniju obrane, odnosno područje u neposrednom dodiru s neprijateljem u području Prekopakre, kote 264, područje Male Krndije do sela Omanovac i kote 225. Nakon što sam objasnio da je to još uvijek pričuvna postrojba s nedovoljno ratnog iskustva, bojni je dodijeljena (malo izmijenjena) zadaća: zaposjesti sela Ploštine, Kapetanovo Polje, Toranj i Brekinska, osigurati nesmetanu cestovnu komunikaciju kako bi se
ojačala obrana šireg područje Pakraca, a zatim sprječavati upade četničkih skupina u navedena područja.“ Andrić je upozorio kako bi prilikom zaposjedanja sela Toranj moglo doći do sukoba s neprijateljskim skupinama u selu.
Slika 1. Zapovjednik 1. bojne sa suradnicima u zapovjedništvu obrane sektora Pakrac Slijeva: Vladimir Leskovar, referent tehničke službe, zapovjednik 1. varaždinske bojne Marijan Strelec, načelnik veze brigade Vladimir Svržnjak, referent tehničke službe Ivica Križanović, zamjenik zap. 104. brg. Ivan Sokač i referent teh. službe u 2. bojni Ivanec, Hraščanec Goran.
U jutarnjim satima u srijedu 30. listopada 1991. godine prvi mobilizirani pripadnici 1. bojne 104. brigade ZNG-a, okupili su se na zbornom mjestu u bivšoj vojarni JNA, danas studentski dom, koja se nalazila pored željezničkog kolodvora, kompletirali oružje i opremu, stali u stroj i nakon obraćanja zapovjednika bojne i satnija, ukrcali se u autobuse i kamione te u organiziranoj koloni krenuli prema zapadnoslavonskom bojištu[4].
Nakon što je varaždinska bojna stigla u područje Brekinjska – Kapetanovo Polje, satnije su se počele razmještati prema predviđenom planu po pojedinim mjestima. Prva satnija smjestila se u područje sela Brekinska. Zapovjedništvo bojne, treća satnija i postrojbe veze razmjestile su se u selu Ploštine, a logistička postrojba u selu Kapetanovo Polje. Druga satnija je odmah po dolasku dobila zadaću zaposjesti selo Toranj, imala je prvo „vatreno krštenje“[5] (slika 2).
U knjizi dr. sc. Anđelka Mijatovića – Otkos 10, 2011. (str. 186), kratko je navedeno kako se „u obranu na pakračkoj bojišnici 30. listopada 1991. uključila i prva bojna 104. brigade HV (Varaždin) kojoj je zapovijedao bojnik Marijan Strelec. Te su snage, uz pomoć tenkova iz Bjelovara, oslobodile selo Toranj i ušle u područje sela Brekinska, Ploštine, i Kapetanovo Polje u lipičko-pakračkom području te ih stavile pod nadzor. Neprijatelj je te postrojbe napadao minobacačkom i streljačkom vatrom iz šume Turkovača.“
Smatramo potrebnim detaljnije i šire pojasniti ovo „uključivanje“ varaždinskih branitelja na lipičko-pakračko bojište 1991. U prikazu zapovjednika 2. satnije opisana je istinita situacija oslobođenja i obrane sela Toranj. To su svjedočanstva hrabrih ljudi iz našeg kraja koji su bili u neposrednoj borbi s neprijateljem.
Skupina pripadnika 2. satnije u selu Toranj, 30.10.1991.Priča zapovjednika 2. satnije, 1. bojne, 104. brigade Hrvatske, Marijana Kosa
Zapovjednik bojne Marijan Strelec, (pojašnjava Marijan Kos), pozvao me i rekao da idemo zajedno u zapovjedništvo obrane sektora Pakrac na prijem zadaće. Kada smo ušli u jednu drvenu nisku slavonsku kuću, vidio sam časnike koji sjede za stolom i gledaju u topografsku kartu na kojoj su bili ucrtani rasporedi naših snaga i snaga neprijatelja, JNA, četnika i drugih paravojnih formacija.
Na karti nam je zapovjednik pojasnio raspored neprijateljskih postrojbi u području Pakraca, Lipika, Šeovice, Kusonja, Starog Majura i Omanovca te pojasnio svoju namjeru, odnosno što trebamo uraditi. Nakon toga mi je izdao zadaću: „iz mjesta Strižićevac pješačkom hodnjom, u taktičkom borbenom rasporedu krenuti u selo Toranj u kojem se vjerojatno nalaze zaostale neprijateljske snage, (nije se točno moglo prikazati jačina i raspored četničkih snaga), neutralizirati snage četnika i izvršiti pregled kompletnog mjesta, kuća, gospodarskih objekata i drugih prostora. Zaposjesti područje sela Toranj, čuvati preostalo civilno stanovništvo od nasilja, maltretiranja i raznih drugih oblika ugrožavanja.“ Zapovjednik mi je napomenuo kako će iz sela Batinjana i Banovaca u pravcu Tornja borbeno djelovati četiri tenka iz bjelovarske postrojbe i podržavati naše aktivnosti.[6]
Iako su postrojbe specijalne policije MUP-a, još 9. i 10. listopada 1991. godine predvođene Tomislavom Merčepom razbile i potjerale četnike s područja Batinjana, Tornja i Gornje Obriježi, u ovo šumovito i brdovito područje često su se ubacivale četničke skupine te postavljale zasjede i terorizirale stanovništvo. Najviše problema hrvatskim snagama stvarale su četničke skupine iz sela Kukunjevca, jer su preko šume Turkovača ulazile u sela Batinjane, Gornju Obrijež i Toranj te tako presijecale jedinu komunikaciju prema slobodnom teritoriju. Zato bi zaposjedanjem ovog područja našim snagama ono postalo sigurnije za daljnja naša borbena djelovanja, a komunikacija: Gaj – Tornaj – Banovac – Batinjani – Omanovac sigurnija i prohodnija za opskrbu Pakraca i Lipika.
Ulazak u selo Toranj
Dobivenu zadaću, odmah sam prenio svojim podređenima, a mi smo detaljnije razradili plan za provođenje naše zadaće. Satniju smo podijelili u dvije skupine, izvidnički dio s oko 30 branitelja i glavni dio satnije s oko 80 branitelja. Ja sam vodio izviđačku skupinu, a moj zamjenik Rajko Košćak sa zapovjednicima vodova drugu skupinu, odnosno glavninu satnije. U dvije hodne kolone u taktičkom borbenom rasporedu krenuli smo cestom prema selu Toranj koje je udaljeno oko 4,5 km od sela Brekinjska.
U 11.00 sati započeli smo s izvidničkim aktivnostima. Izvidnička skupina bila je dobro naoružana i opremljena ručnim raketnim bacačima („osa“ i „zolja“). Kada sam krenuo s izvidnicama prema selu Toranj, s lijeve i desne strane protezala se hrastova šuma, raslinje i gusta živica što je predstavljalo veliku opasnost budući da se u takvom terenu moglo lako postaviti zasjedu ili mine. Kretali smo se polagano korak po korak motreći dobro sve pred sobom i lijevo i desno kako nas ništa ne bi iznenadilo. Iza nas u najvećoj tišini kretala se glavnina satnije. Međusobni razmak između naših skupina kretao se do 100 metara. Nismo naišli na četnike ni mine.
Oprema, oružje i streljivo koje smo nosili na sebi, podesili smo tako da se nije čulo nikakvo zveckanje ili udaranje koje bi četnici mogli čuti. Svaki pripadnik satnije nosio je sa sobom prilično velike količine streljiva za automatsko oružje.
Zbog zadane radio šutnje, sredstva veze koristili smo samo po potrebi, a za razgovor su korištene kodirane karte. Došavši do sela Toranj izvidnička skupina je osigurala šire područje šume i dočekala ostali dio satnije. Zatim sam sa svojim zapovjednicima analizirao dosadašnju situaciju, dodijelio zadaće svakom vodu za daljnje kretanje, kao i za odbijanje neprijateljskog napada ako do njega dođe. Krenuli smo dalje u zaposjedanje cijelog sela. Tijekom kretanja satnije prema selu Toranj, čula se pojedinačna i rafalna paljba iz pješačkog naoružanja u smjeru kretanja naše postrojbe, ali nitko nije stradao prilikom nastavka hodnje.
Uočivši dolazak naših tenkova iz smjera Batinjana i Banovaca i ulazak naše satnije u selo, četničke skupine su se povukle u šumu Turkovaču. Mi smo tada zaposjeli selo Toranj dugačko oko 3,5 km bez neke borbe. Zapovjednik 1. voda, izvršio je pregled kuća i gospodarskih objekata na početku sela te pripremio obranu od mogućeg četničkog napada. Izvidnici i glavnina satnije nastavili su dalje prema središtu Tornja. U centru sela približila su nam se i četiri tenka T 72 iz bjelovarske postrojbe, javljajući mi kako nisu naišli na otpor tijekom ulaska u selo. Kada smo počeli s razmještanjem 2. voda, dobili smo dojavu preko radio veze da se zrakoplov bivše JNA, kreće prema selu Toranj. Tada sam zapovjedio vojnicima da potraže zaklone, a zapovjedniku tenkovske postrojbe neka sakrije tenkove u gospodarske objekte (slika 6), kako nas ne bi uočio i raketirao. U brišućem preletu zrakoplov bivše JNA na izlasku iz sela Tornja izbacio je avio-bombu tešku 250 kg, zvanu „krmača“ na naše položaje. Odjeknula je silna detonacija koja nam je dugo odzvanjala ušima, srećom pala je dalje pa nije nitko stradao od ove velike eksplozije. Nakon što se situacija smirila, nastavili smo dalje s razmještanjem 3. voda prema izlasku iz Tornja. Tako smo zaposjeli i stavili pod naš nadzor cijelo područje i organizirali sustav obrane. Pripadnici tenkovske postrojbe ostali su s nama i slijedeći dan. Nakon što su se vodovi bili razmjestili po razrušenim kućama, zapovjedništvo satnije smjestilo se u kuću koja je pogođena s dva tenkovska projektila i nalazila se u središtu sela Toranj. Sve naše borbene aktivnosti završene su do 15.30 sati. Uz cestu, na livadi i oranicama vidjela se napuštena stoka koja je lutala okolo.
Drugi dan nakon zaposjedanja sela Toranj, uslijedilo je organiziranje sustava paljbe i utvrđivanje naših položaja: kopanje rovova, staza kretanja, izrada minskih polja te uređivanje smještaja za duži boravak Međutim, četnici nisu mirovali, često bi pucali po nama iz strojnica ili minobacača. Rovove, zemunice i grudobrane smo natkrivali i maskirali kako bi se što više stopili s prirodnim okruženjem. Ispred naših uređenih rovova na udaljenosti od 70 do 80 metara postavljali smo mine koje nas je štitile od iznenadnih i neočekivanih napada četničkih snaga iz šume Turkovača u koju su se bili povukli prilikom ulaska naše satnije u selo Toranj.
Nakon zaposjedanja sela i odbijanja napada neprijatelja iz šume Turkovača, potrošilo se puno streljiva, pa sam u kasno poslijepodne 31.10.1991., zatražio još streljiva iz logističke baze u Ploštinama. Tijekom večeri saznajem da je kombi vozilo Renault Traffic koje je trebalo dovesti streljivo, oko 18.30 sati naišlo na protutenkovsku minu i da su Ivan Sokač i Vladimir Leskovar koji su bili u tom vozilu čudom preživjeli eksploziju mine u selu Mali Banovac. Iza njih u pratnji drugo vozilo (Ladu Nivu) vozio je Goran Hraščanec, koji je uspio zaustaviti vozilo tik do preostalih mina uz cestu.
Goran Hrašćanec pojašnjava detalje ove situacije: „Dana 31.10.1991. bojnik Ivan Sokač u to vrijeme pomoćnik zapovjednika brigade za logistiku, dobiva zahtjev za dostavom određene količine streljiva i minsko eksplozivnih sredstava, u selo Toranj gdje je bila smještena 2. satnija 1. bojne 104. brigade. Ivan Sokač bio je odgovoran čovjek i odgovorna osoba, odlučio je, zajedno sa mnom i Vladimirom Leskovarom izvršiti dobivenu zadaću i krenuo je s nama u izvršenje zadaće u večernjim satima negdje oko 18 sati.
U kombiju su se prevozila minsko eksplozivna sredstva i streljivo, ja sam u osobnom vozilu bio iza u pratnji. Izlaskom iz sela Batinjani, budući da sam bio iza toga kombija, uočio sam da je, po mojoj prosudbi kombi pogođen nekakvim protuoklopnim sredstvom iz ovih šuma. Eksplozija je bila u lijevi bok vozila, vozilo se kompletno diglo, ja sam instinktivno stao na kočnicu i okrenuo se sa svojim vozilom bočno, istrčao van iz vozila i zauzeo položaj za obranu. Kombi, u kojem se nalazio bojnik Sokač i Vladimir Leskovar, se nekako uspio nastaviti kretati u pravcu Tornja. Kasnije, kad smo analizirali situaciju, shvatili smo da je kombi naletio na protutenkovsku minu. Međutim, budući da mina nije bila kompaktna, vjerojatno prilikom postavljanja, kombi je aktivirao samo jedan upaljač, koji je oštetio vozilo.“ (slika 10)
Hrašćanec opisuje situaciju koja kao da je nagovijestila i buduće događaje: „Sjećam se nakon toga događaja, bojnik Sokač se pripremao u Varaždinu za svoj zadnji odlazak na ovo područje, našli smo se kod njega u kancelariji, Vlado i ja. Djelovao je zabrinut, upitao sam ga – Ivo, kaj se događa, a budući da smo već prošli par takvih situacija životno ugrožavajućih, rekao je da nema dobar osjećaj i da misli da netko od nas trojice neće dobro završiti taj put. Na žalost dogodilo se da je upravo on stradao: Bojnik Ivan Sokač je u ulozi zapovjednika 104. brigade poginuo 28. prosinca 1991. u selu Kraguj (slika 9).“
I Vlado Leskovar opisuje ovaj događaj te priča kako je preživio eksploziju protutenkovske mine ispod vozila koje je vozio. „Dana 31. listopada 1991. godine u večernjim satima primio sam zahtjev zapovjednika 2. satnije 1. bojne 104. brigade ZNG-a Varaždin, Marijana Kosa, za dostavom streljiva u mjesto Toranj. Logistička baza nalazila se u mjestu Ploštine. Po utovaru streljiva u kombi vozilo krenuo sam zajedno s bojnikom Ivanom Sokačom u pravcu Tornja. Vozili smo po mraku bez upaljenih svjetala jer smo bili na prvoj crti bojišnice. Na izlasku iz mjesta M. Banovca skrenuo sam na lijevu stranu ceste da pokažem bojniku Ivanu Sokaču životinje koje su smrtno stradale u minskom polju. U trenutku skretanja dolazi do jake detonacije koja je digla kombi u zrak. Nismo znali o čemu se radi, vozilo je bilo jako oštećeno (probušene gume od gelera, popucala stakla od jake detonacije, vanjska limarija sva izrešetana od gelera, spremnik od goriva probušen uslijed čega dolazi do gubitka goriva). Bez obzira na navedena oštećenja nastavili smo s kretanjem. Nismo znali jesmo li pogođeni protuoklopnim projektilom od neprijatelja ili se nešto drugo dogodilo. Kretanje kombija nastavili smo na felgama i probušenim gumama i curenjem goriva iz spremnika te uspjeli doći do prvih kuća u Tornju. Tu smo se susreli sa zapovjednikom 2 satnije Marijanom Kosom. Kasnije, u razmatranju ove situacije zaključili smo da je auto nagazio na protutenkovsku minu koja je napravila totalnu štetu na vozilu, a ja sam samo lakše ranjen. Imali smo sreću što nije eksplodiralo i streljivo koje smo vozili.“
Vlado Dombaj
Nažalost, nastavlja priču zapovjednik satnije Marijan Kos, u jednom napadnom djelovanju 1.11.1991. na dan Svih Svetih, poginuo nam je Vlado Dombaj (slika 15). Iako je bilo dogovoreno primirje radi posjeta mještana groblju, oko 12.00 sati neprijatelj nas je pokušao iznenaditi. Neprijatelj je napao na naš drugi vod, a u tom trenutku u rovu s nekoliko gardista nalazio se i dočasnik Vlado Dombaj. I ovim činom shvatili smo brutalnost i surovost rata s četnicima, koji su spremni napasti čak i na dan Svih Svetih i s njihove strane potvrđenog dogovora o prestanku paljbe u vrijeme posjeta mještana grobljima. Na ovom položaju zadržali smo se sve do 11. studenoga 1991. godine kada nam je došla i prva smjena.
Boravak na ovom području postajao je sve teži i suroviji. Dani koji su slijedili bivali su sve hladniji, a noćima bi se temperatura spuštala i dosta ispod nule (čak -19 stupnjeva). Vatra se nije smjela ložiti kako se ne bi otkrivali naši položaji. Neprijatelj bi pucao po našim položajima iz sveg oružja kojeg je imao na raspolaganju i danju i noću. Činilo se da imaju svega u neograničenim količinama. Često bi nas zasipavali rafalima iz strojnica, a posebno je bila opasna snajperska paljba na moje vojnike. Minobacačke mine od 80 – 120 mm često su padale po našim položajima, a zatim bi nastavili pucati s topovima i višecjevnim bacačima raketa (VBR 122 mm). Nakon toga nastala bi duga i jeziva tišina kao da su svi četnici nekud otišli, a onda odjednom ponovno jaka paljba. I tako su tijekom noći ponavljali paljbu, a nakon toga bi skupine četnika iz šume Turkovača krenule u pješački napad. Pripadnici 2. satnije boravili su u rovovima za stojeći stav do jutra, sprječavajući četnike da probiju naše crte obrane. Tijekom noći morali smo po nekoliko puta pojačavati obranu i premještati branitelje s jednog boka na drugi kako bi odbili napadna djelovanja.
Teško je opisati i ljudima predočiti ovu situaciju u kojoj smo se nalazili. Ali, morali smo izdržati jer smo bili svjesni da nas nema tko zamijeniti i nije bilo drugog rješenja. U konačnici, zbog toga smo i došli ovamo.
U tim teškim uvjetima potrebno je bilo organizirati prehranu i odmor za vojnike, odjeću, sokove, tople napitke, cigarete te ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao nam je bojnik Ivan Sokač, koji je tada bio zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a Varaždin. Kada je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane zbog izlaganja opasnosti pa smo koristili suhe obroke, ali kad su borbena djelovanja prestala ili su bila smanjenog intenziteta, izvršena je dostava tople hrane. U gradu Varaždinu i okolici, građani su organizirano prikupljali odjeću, obuću, odore, cigarete, slatkiše i druge potrepštine za pripadnike bojne. Drago nam je bilo kada smo dobili te darove, jer smo shvatili da nismo zaboravljeni, što je još više jačalo naš moral i volju za borbom.
Mjeseci listopad i studeni 1991. godine bili su posebno teški za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca. Komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja – Banovca – Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu za opskrbu Pakraca i Lipika. Zato ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu. Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od strane četnika vratili su se obitelj Bec, Jozo i supruga Ružica i njihov malodobni sin Robert, obitelj Schmidt, Stjepana, Mirjana, Mijo, Marija, dvije malodobne kćerke Manuela i Mihaela, Josip Keč, Željko Behar, supružnici Franjo i Julijana Krenek, Stjepan i Marica Tot, obitelj Filkas Damira i jedan mještanin srpske nacionalnosti Stevo Đeuš. S navedenim mještanima uspostavili smo dobar kontakt i cijelo su vrijeme bili s nama te smo im pomagali u svemu što je trebalo.
Borbeni moral pripadnika 2. satnije, varaždinske 1. bojne je bio vrlo visok, iako se život odvijao u teškim uvjetima. Logistička potpora koju je vodio bojnik Ivan Sokač, tada zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG-a, Varaždin je bila dobro organizirana. Ulazak 2. satnije u područje sela Toranj bila je prethodnica dolaska cijele 104. brigade ZNG-a iz Varaždina na zapadnoslavonsko bojište, zaključuje zapovjednik 2. satnije Marijan Kos[7].
Zapovjednik satnije Marijan Kos (lijevo) i Josip Kapeš (desno) u centru sela Toranj
U ratni dnevnik 104. brigade ZNG-a, tadašnji načelnik stožera brigade, koji se tada nalazio u Varaždinu poručnik Vjeran Rožić je zapisao:
Preslika iz ratnog dnevnika 104. brigade ZNG-a Varaždin
Zaposjedanjem sela Toranj i organiziranjem obrane, 2. satnija je uspješno prošla svoje „vatreno krštenje“ i izvršila dobivenu zadaću.
Novu zadaću dobile su postrojbe 1. varaždinske bojne 1. i 3. satnija da s drugim postrojbama HV napadnu 2.11.1991. srbočetničke snage u selu Kukunjevac. Napad na selo Kukunjevac nije uspio, a varaždinski branitelji su na svojoj koži osjetili značenje mudrih riječi Szun Tzua[8].
„Upoznaj neprijatelja, upoznaj samo samoga sebe, i pobjeda neće biti dvojbena ni u stotinu bitaka.
Onaj tko poznaje sebe, ali ne i neprijatelja, pretrpjet će jednaki broj poraza i pobjeda.
Onaj tko ne poznaje ni sebe ni neprijatelja doživjet će neuspjeh u svakoj bitci.“
U sljedećem nastavku detaljnije ćemo po prvi puta opisati ovaj malo poznati događaj.
Do druge polovice studenog 1991. hrvatske snage odbile su nekoliko napada JNA na Pakrac i Lipik. Topnička paljba neprijatelja bila je svakodnevna. Prema ratnom dnevniku Zapovjedništva 2. OZ, zabilješke od 5. do 26.11.1991. najveći uspjeh hrvatskih snaga bio je zadržavanje 104. brigade ZNG-a, u obrani Pakraca, s obzirom da je Glavni stožer OS RH planirao upotrijebiti brigadu u istočnoj Slavoniji.[9]
Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini) - pukovnik u mirovini od 2021. g. sudionik i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, sudjelovao na zapadnoslavonskom i bosansko-posavskom bojištu; danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ predavao je dočasnicima i časnicima na temeljnoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj školi te vojnim kadetima na vojnim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru.
[1] Davor Marijan, Domovinski rat, Despot infinitus d.o.o. Zagreb, 2016. str. 113.
[2] Monografija „104. Brigada HV“,1994. str. 24.
[3] Monografija „104. brigada HV“, 1994. str. 25.
[4] Prema zapovjedi o polasku, smjer kretanja je bio: Varaždin – Ludbreg – Koprivnica – Bjelovar – Narta – Ivanjska – Garešnica – Uljanik – Antunovac – Gaj – Brekinjska (Monografija, 104. brigade HV, str. 25.). Kad je formirana kolona cestom smo krenuli iz Ivanjske prema Garešnici i ušli u dio područja prekriven šumom. Tada smo dobili putem radio veze obavijest da dva neprijateljska aviona, MIG-21, nadlijeću ovo područje i kreću se prema nama. Mi smo se zaustavili, brzo izašli iz vozila i potražili zaklone u šumovitom dijelu uz cestu na udaljenosti do 100 m od autobusa. Avioni su u brišućem letu proletjeli iznad nas i nisu borbeno djelovali. Ne znamo jesi li nas uočili u tom preletu.
[5] Monografija, 104. brigade HV, str. 25.
[6] M. Kos: Zapovijed mi je neposredno priopćena usmenim putem na zapovjednom mjestu u Donjoj Obreži od strane viših časnika zapovjedništva OZ Bjelovar, sektora Pakrac.
[7] mr. sc. Marijan Kos, mag. ing., danas u mirovini: policijski savjetnik MUP, nastavnik na policijskoj akademiji u Zagrebu, voditelj izobrazbe granične policije, pričuvni natporučnik OS RH, dragovoljac Domovinskog rata, pomoćnik zapovjednika za IPD u Zapovjedništvu 104. brigade, ratni zapovjednik 2. satnije na pakračko –lipičkoj bojišnici.
[8] Sun Tzu, Umijeće ratovanja, preveo John Minford, Zagreb: Mozaik knjiga, 2022.
[9] Davor Marijan, Domovinski rat, Despot infinitus d.o.o. Zagreb, 2016. str. 114.
