“Kako su na vašu prvu proznu knjigu reagirali Vaši bližnji i ostali koji su čitali o sebi? Jeste li im morali ponavljati kako bi sve i onda kada je napisano u prvom licu, trebali primati kao fikciju. Irena, nemojte se ljutiti, ali pitam Vas to zato da bih Vam priznala najbolnije mjesto svoje prve knjige, knjige “Zašto sam vam lagala”. Kada se pojavila, povrijedila je moje sestre, moga oca, moju majku, ženu koja se brinula o mom gradjanskom odgoju i krotila gene upisane u bosanskim izvodima iz knjige rođenih. Nisu me radovale lijepe kritike, prodavanost i čitanost. Pokušala sam im objasniti da je to moje viđenje svijeta u kojem sam odrastala, a oni su tražili pukotine i neistine. Puno sam puta zažalila što sam “krenula u pisanje”, a morala sam jer sam tekstom savladavala biografiju, pobjeđivala sumnje i strahove, i vjerojatno bih bez priznavanja važnosti priče u svom životu, već odavno licem podsjećala na neveseloga klauna kojeg rastužuje smijeh zadovoljne publike”.

A mudra Irena je odgovorila: “Moja su iskustva slična, to je cijena tog polufiktivnog ja, u koji drugi ne vjeruju. Istinu mnogi ne vole, a u životu se često u raznim situacijama provlačimo šutnjom i kompromisima, no kad pišemo, tad to nije moguće. Nemojte žaliti što ste napisali tu lijepu, iskrenu knjigu, ona je važna i za sve nas i u njoj nema ni sjene neke želje za povredom ili nekim obračunom. Samo slika, koju drugi imaju o nama, biva ponešto korigirana, i to se takodjer neki put ne oprašta. Svi najviše volimo svoju predodžbu o onom drugom, zar ne? I ja sam privatno doživljela reakcije s kojima nisam računala, možda ne tako bolne kao Vi. Ali kad nas jednom bližnji prihvate kakvi jesmo, tad će doći i do razumijevanja takvih tekstova, to može potrajati dugo i neki put se ta želja neće ispuniti”.