Pričaj mi… opet
Prvu slikovnicu poklonili su mi za peti rođendan. U rano slavljeničko jutro, poljubili su me u čelo i poveli u cvjetnjak. Na maloj stoličici, koju su za tu specijalnu prigodu stavili u središte rundele, stajala je Crvenkapica.Na njoj stručak plavih zumbula, a uz njih crvena francuzerica. Uzela sam knjigu i otrčala u svoju sobu. Cvijeće i kapicu donijeli su za mnom. I dok su mi na nepočešljanu kosu navlačili pokrivalo preuskoga oboda, i stavljali mi mirisno cvijeće pod nos („Pomiriši, pomiriši“, ponavljali su), kroz plač sam molila da mi čitaju priču. Na moje je suze prvo reagirala stričeva kćer. Bila je šest godina starija od mene i noću je kriomice čitala kaubojske stripove. Svoju žrtvu spavanja uz noćnu svjetiljku svakodnevno sam – poslije je godinama prepričavano – naplaćivala palačinkama, štrudlama, čupavcima. Sestrična je znala da će se moja šutnja nastaviti samo pod jednim uvjetom: poslije pojedenog glavnog jela mora uslijediti njezino odricanje deserta u moju korist. „Hvala, nisam više gladna“, govorila je sestrična domaćici i tužno ispraćala tanjurić prema meni. Kako i unatoč toga nije bila sigurna da starijima ipak neću progovoriti o njezinoj čudnoj lektiri koju ju gutala u još čudnije sate, rado je pristala da ona bude ta koja će mi prva predstaviti darovano štivo.Uzela je knjigu i u najviše pet minuta – sada vjerujem da je bilo toliko, a čitajući sporo i izražajno, izgovorila sve rečenice.
Na pet debelih kartonskih listova bilo je napisano ono što sam, u daleko raskošnijoj jezičnoj formi i s puno drukčijih mjesta, u osnovi poznavala. Bajka u skromnoj varijanti predloška, s osnovnim sadržajem koji se ponašao kao nužno zlo koje ima jasan cilj; izgovoriti pouku o „ubudućem slušanju svojih roditelja i ne skretanju s puta“. Bila sam razočarana. Moja je teta u bajci o istoj curici opisivala i šumu, i ptice, i bakinu spavaćicu, i kolač koji je unuka nosila, i lovčeve brkove, i znoj, i sreću, čak i kamenje koje su vuku ušivali u trbuh. Svjedoci pričaju da Crvenkapicu više nikada nisam uzela u ruke, a da sam crvenu francuzericu namjerno uprljala prelivši na nju gust i sladak sirup od višanja. Kažu i to, danas s velikim čuđenjem, da sam u školu krenula znajući pisati samo tri slova, od kojih sam jedno, prvo slovo abecede, pisala naopako.
I da nakon razbijanja riječi u slova, takozvanog „slovkanja“, nikada nisam čula pravu već onu koja se s razlomljenom riječi mogla naći u dobro odabranoj rimi. Crvenkapicu, jedinu slikovnicu koju pamtim, čuvala sam do svog četrdesetog rođendana. Tada sam je, prelistavši je još jedanput i vjerujući da se u praksi nikada neću susretati s temom lektire za najmlađe, darovala malenoj iz susjedstva. Bile su joj tri godine i još nije poznavala priču o djevojčici s crvenom kapom na glavi. U godinama pune zrelosti razumjela sam što me ražalostilo tri i po desetljeća prije. Osim što je priča bila siromašnija, Crvenkapičina majka nije sličila na ženu kod koje sam udomljena, baka joj je bila puno mlađa od moje, nije nosila crnu maramu i uvečer nije molila krunicu, spominjali su se Crvenkapičini prvo zabrinuti a potom sretni roditelji. A ja sam svoje viđala rijetko. Priča koju su prilagodili mojim iskustvima i očekivanjima, nije bila ona izvorna. Jasno je da to s pet godina nisam znala izgovoriti. Znala sam osjetiti. Poslije sam prepoznala razloge tetina napuštanja osnovnog pripovjednog toka, ali nisam znala je li trebala, na račun autentične književnosti, voditi računa o mojim potreba, potrebama djeteta koje ne raste u slici idealne zajednice, a nju čine dijete, otac, majka, sestra ili brat, s prebivalištem nekoliko kilometara od bake i djeda kod kojih se ide na nedjeljni ručak.
Tek kada sam se i sama našla u situaciji da kao majka moram odabrati štivo za svoju malenu slušateljicu, koja će s tri godine uz bajke početi slušati i priče o nebu s kojeg je, u tijelu zvjezdica, beskrajno i do vrha tog istog neba vole i otac i baka, u meni će se početi boriti struka književnog povjesničara i teoretičara s majčinskom brigom. Odjedanput će me zasmetati što su sve maćehe zle i što se onima, koje to već jesu, ne suprotstave očevi, što ne postoji priča o lijepom i sretnom Božiću kojeg proslavljaju samo majka i kćer, ili možda otac sa svoja dva sina, što su suze koje padaju na lice djevojčice uvijek prekrupne, što priču ne zanima kako invalidni dječak iz moje ulice, sjedeći u svojim kolicima, prima bajku o uspješnim sportskim klincima rođenim iste godine kao i on. I zašto – na kraju – u pričama za djecu nema opisa moje tete koja nije poznavala Proppove analize bajki, ali je srcem napravila njihovu jedinstvenu varijantu. I dok očekujemo bajke i priče o najmlađima koji odrana postavljaju pitanja o nedolasku mame, odlasku tate, razlozima ležanja u bolnici, koji žale što rođendane ne mogu proslaviti u skupoj igraonici i žaloste se zbog prolaznosti života, ocijenimo pripovjedački postupak moje tete ispravnim. Osnovom pripovjednom kosturu pridružimo motive koji će doticati nježnu dječju kožu već napitu prerano stečenim iskustvom. A koža razumije toliko toga, i nagovara na pitanja o kojima stariji mogu samo maštati. „Kako se zvala Crvenkapica prije nego što joj je baka darovala crvenu kapu“, upitala me prije nekoliko večeri moja petogodišnja curica. U odgovor sam upisala sjećanje na svoju prvu slikovnicu i svoj peti rođendan. „Pričaj mi… opet“, ponavljala je; u početku glasnije, potom sve tiše. Više nisam znala izgovarala li to još budna ili već sanja sebe; u nekoj cvjetnoj rundeli i s crvenom kapicom na kojoj je, bakinom rukom izvezeno, stajalo ime Magdalena.
