Ovaj tekst nastao je uz 20 godina od smrti, dakle okruglu obljetnicu, velikoga hrvatskoga književnika i akademika Ranka Marinkovića, a točno na dan kad je pokopan u Komiži na otoku Visu – a bilo je to 2. veljače 2001. godine. Najprije iznosim svoje osobno sjećanje: na jednoj od (pra)davnih dodjela Večernjakovih nagrada za Kratku priču – gdje je šjor Ranko bio predsjednik žirija (danas bi se reklo prosudbene komisije), a ja urednica kulture, rekao mi je „Hod ovod molo, homo provjat po višku.“ I odmah dodao „ Ca ima noviga?“ Nismo dugo pričali, protokol je bio neumoljiv, ali saznala sam „Ca ima noviga“ kad sam pokrenula Memorijalnu zbirku Ranko Marinković (MZRM) nije bilo lako jer su mnogi, krivo naravno, mislili da on ne voli Vis. Zapravo je bilo njegovo nedolaženje na otok sklop nesretnih obiteljskih i inih okolnosti u koje sad nije vrijeme za detaljnije ulaziti. Važno je samo jedno: oni koji ne razumiju što je takav umjetnik htio reći zakinuti su za jedan užitak čitanja i spoznaje koji su neprocjenjivi. Nije uzalud njegovo djelo proglašavano ponajboljim u 20. stoljeću, nije uzalud bio (i ostao) omiljen od strane svojih studenata (nitko nije prorok u svome mjestu), a kazališni redatelji su se natjecali tko će ga više i bolje uprizoriti – Od Koste Spaića, preko Marina Carića, do Georgija Para i Božidara Violića, a u novije vrijeme Saše Božića i Saše Anočića i mnogih drugih. A uprizorio je njegovo djelo za TV i film iznad svih ponajbolje Antun Tonči Vrdoljak – njegov film Kiklop, ali i pet novela pretvorenih u 5 TV drama pobuđuju divljenje uvijek i nastavit će se to i u budućnosti. I još jedno osobno sjećanje: uvijek je prolazio središtem Zagreba s vrećicom u ruci, a o njegovim partijama šaha pričale su se priče. Pa ću samo za one koji pišu i govore drugačije pojasniti da ih je igrao uglavnom u Hrvatskom kulturnom klubu, smještenom u podrumu u istoj zgradi gdje je Muzej za umjetnost i obrt i u kojem je slavan bio restoran Kod Drageca. O tome mi je pričao najčešći njegov suigrač, redatelj Šime Šimatović, pa smo od njih (HKK) kao Zbirka MZRM za donaciju dobili šah na kojem je šjor Ranko igrao !
Često se znalo govoriti da je djelo Ranka Marinkovića malo ali jako, te da je uz to „teško“, ali mi smo se u MZRM pobrinuli da ga ubuduće čitaju i razumiju upravo maturanti koji ga imaju i na maturi, a zbog naše manifestacije Marinković nas spaja (MNS) (koja je iznjedrena iz Zbirke, kao prekrasan dodatak) dolaze već godinama mladi u Vis iz svih krajeva Hrvatske. Jer, njegova je riječ potencijalno vrlo inspirativna. Pa su tako maturanti pripremali do sada i Gloriju kao mini predstave(odabrani ulomci) i kao krimić i kao sapunicu i na još mnogo načina, isto takvi su bili kratki filmovi koje su se snimali u zanosu i s originalnim idejama – od zamagljene slike do detalja koji su upečatljivi i s ostrašćenom glumom – neprocjenjivo blago jednog novog „pogleda“ na šjor Ranka koji nije više s nama ali njegova riječ - ostaje zauvijek! I čitava plejada akademika i profesora književnosti, znanstvenika, glumaca posjetila je i radi naših drugih/mnogih manifestacija grad Vis: od spomenutoga Antuna Vrdoljaka, preko Špire Guberine, Joška Ševe, Anje Šovagović Despot, Vedrana Mlikote, Igora Mešina, Duška Valentića, Siniše Popovića Volarića pa do akademika Tonka Maroevića, Pavla Pavličića, Borisa Senkera, preko filmologa i leksikografa Brune Kragića do mnogih drugih, mlađe generacije profesora i profesorica koje je u svojim nastupima „prizvao“ pokojni Tonko, veliki njegov i naš prijatelj, rekavši kako je „vrijeme za nova čitanja šjor Ranka.“ A bio je naš dragi i neprežaljeni Tonko dobri duh spomenute manifestacije MNS i naše Zbirke, pa bi se uvijek javio riječima zahvale na razglednicama. S velikim su poštovanjem govorili svi spomenuti kao i mnogi drugi o njegovom djelu i dosita spojili njegovo djelo s maturantima koji su dolazili i dolazit će u i na Vis upravo zbog njega!
Zaboravljena obljetnica, uz rijetke iznimke
Malo njih se sjetilo, a to je doista neobično, da je 18. siječnja ove godine prošlo okruglih 20 godina od smrti jednog od najvećih hrvatskih književnika i akademika, popularno nazvanog viški Voltaire Ranka Marinkovića. Uz tu obljetnicu od šjor Rankove smrti naišla sam samo na članak objavili u Slobodnoj Dalmaciji (lijepo sročen i znalački i osobni od strane Siniše Vukovića), te članak na mrežnim stranicama NSK gdje su podsjetili na bogatu kolekciju njegovih djela – od tonskih i elektronskih zapisa do biografije, citata ali i plakata prekrasnih nenadmašnoga Borisa Bućana. Tu mi odmah pada napamet kako smo i mi u viškoj Memorijalnoj zbirci Ranko Marinković, a čitatelji će mi oprostiti što pišem pro domo suo , pogotovo zato jer su još mnogi zaslužni da ta Zbirka postoji od 2008. godine i još će nadam se dugo godina – od Grada Visa i kolegica koji su bilei i jesu članice Zbirke i istoimene neprofitne udruge, pa preko podupiratelja, a to su Zaklada HAZU, SDŽ, MH, odnedavno i DHK i još neki. Jer, mi u Zbirci MZRM išli smo korak dalje , sve u želji da Zbirka bude „živi“ spomenik velikom hrvatskom književniku. Tako smo npr. potražili umjetnike kojima bi slavni hrvatski književnik i akademik bio inspiracija. Već je postojao rad /kip u izvedbi njegovog prijatelja Krune Bošnjaka, izliven u bronci, a on ga je posebno za nas, kad se slavila 100-ta obljetnica rođenja RM napravio u terakoti a na Vis donio glumac i također Marinkovićev student Joško Ševo – i pažljivo smo ga vadili, dobro zapakiranog, iz kutije – da se ne daj Bože ne razbije.
Poslije su se svojim uradcima priključili talentirana mlada Iva Perović skulpturama nazvanima „ Melkiorova paranoja“ i „Ruke“, zatim slikama Nenad Marasović, Lenka Singolo i mnogi drugi, pa i viški maturanti. Plakata imamo puno u Zbirci, jer su i oni priča za sebe, da o kazališnim knjižicama ni ne govorim: svaka je biser jer govori o glumcima, jer govori o jednom pogledu na bespuća Marinkovićeve mašte. Imamo i video, ali i radio uratke – kao npr. Never more s Ivicom Vidovićem (oboje su sada na istom groblju, odakle kako kaže otprilike Jakša Fiamengo puca pogled na najljepšu valu i zalazak sunca – u Komiži). No, u viškoj Zbirci Marinkovićeva se riječ može čuti i na CD-ovima snimljenima u Hrvatskoj knjižnici za slijepe iz Zagreba, te slabovidni imaju na raspolaganju cijelu knjigu s Rukama na Brailleovom pismu (također donacija). To je samo dio bogatstva na koje smo ponosni i koje treba nadopunjavati novim knjigama. Jer, za kraj sam ostavila najvažnije: na policama su knjige Ranka Marinkovića: imamo mnoga izdanja raznih nakladnika (neke su i donacije, npr. Školske knjige) i a nastavit ćemo ih sakupljati dokle god ne budu sva na broju. A one početne slike/fotografije su također na zidovima ... Donirao nam je i originalnu skladbu za orgulje Ruke svjetski poznati orguljaš i skladatelj Željko Marasović (Višanin koji živi u SAD-u), a priprema se još jedno glazbeno iznenađenje. Da, Marinković nas spaja kroz sve umjetnosti ...
Da ne bude zabune: prije naše Zbirke MZRM na Visu je već djelovalo uspješno Amatersko kazalište Ranko Marinković, u Komiži se bijenalno održava skup Dani Ranka Marinkovića, tamo je i knjižnica s njegovim imenom. Dakle, kad sve to zbrojimo bolji u štovanju šjor Ranka je Vis od Zagreba u kojemu samo postoji jedna ulica negdje na Borongaju i Večernji list ima natječaj za kratku priču također nazvanu književnikovim imenom. Ako odemo malo dalje tu je i Kiklop kao nagrada književnicima na pulskom festivalu Sa(n)jam knjigu. I to je sve. Sliku popravljaju književnici, dramatičari i ostali stručnjaci koji su o njemu pisali, a to su prije svega Frangeš, Nikola Batušić, pa Petrač, Hećimović, Bogner- Šaban, pa Senker, Pavličić i mnogi drugi ... No, kad stigne obljetnica, ponavljam – zaborav je razvidan. Šteta i nepravda rekla bih ...
Od rodne kuće u Visu do groba u Komiži – književnik je zatvorio krug na voljenome otoku
Kad je o biografiji viškoga Voltairea riječ važno je napomenutu još je nešto važno: nije Ranko ni Komižanin ni Višanin – jer je u Visu rođen iako mu je otac iz Komiže, a u Komiži pokopan, a sam je to zaželio - kao da nastoji pomiriti tu dihotomiju i taj prijepor, ali i potvrditi – koliko voli svoj Vis (iako je živio i pisao dugi niz godina u Visokoj ulici u Zagrebu, gdje je bio i intendant u HNK i profesor ma Akademiji dramske umjetnosti). U gadu Visu osim Zbirke MZRM i manifestacije Marinović nas spaja, koja će se ove godine održati peti put, jer lani radi pandemije i korona virusa nije mogla biti održana, postoji i ploča a rodnoj kući koju je postavila prije podosta godina Matica hrvatska. A zanimljivo je da je upravo čitajući knjige u izdanju MH, kojih je puno bilo u njegovoj rodnoj kući (kamo se njegov otac „priženio“ - upravo za ženu koja je voljela čitati), pa je mladi Ranko čitajući ta izdanja i mnoge, uglavnom domaće pisce, i sam postao književnikom. O tome u Zbirci MZRM postoji njegovo pismo negdašnjoj predsjednici OMH prof. Ani Linčir. Potpisano je to pismo sa stari šjor Ranko. Eto, nije se bojao starosti niti ju je otklanjao, dapače. Svjestan prolaznosti života, znajući da je napisao ponajbolje stranice lijepe književnosti na hrvatskome jeziku, vraća se u djetinjstvo i opisuje svoje početke čitanja i inspiracije. Sve su to dragocjena sjećanja, kao i ona koja često ističe Tonči Vrdoljak, ili je to radio pokojni Špiro Guberina (posvetio mu je i knjigu i Malo kazalište nazvao Kiklop!) itd itsl.- puno njih. A , kao rekoh, njegova riječ ostaje. I njegove obljetnice – da ih obilježavamo, da ga štujemo i - čitamo.
Od nevelikoga ali i te kako značajnoga opusa, od onoga što je Maroević zvao Mainkovićologijom vrijedi izdojiti dramu Glorija, roman Kiklop i novele Ruke. Nema ovdje mjesta za dublje analize, ali Glorija je donijela i neke polemike, a posebno razne priče o tome je li nastala na osnovu neke „stvarne“ priče i koje.
Postoje različite verzije takvih tvrdnji, ali neću sad to komentirati, daleko bi me/nas odvelo. Ali, da je bio neki povod – bio je. Upravo je s tri imena Jagoda, Glorija i Magdalena, a to je u pogovoru tiskane Glorije u povodu izvedbe redatelja Damira Zlatana Freya u pogovoru akademik Senker nazvao „identitetom troimenog bića“, htio je Marinković pokazati ženu i njezinoj raznolikosti. A da je na svoj intrigantni načini htio kritizirati strukturu crkve, ali i ondašnji socijalistički režim – jer je drama prvi put prikazana daleke 1955. godine - ostaje kao činjenica. O tome je govorio i Srećko Lipovčan na otvaranju izložbe fotografija velikoga književnika u Visu daleke 2008. godine kad je bio „začetak“ Zbirke MZRM i prije negoli je dobila prostor od Grada Visa. A te slike: ruke staračke, pa razigrana mladost – i u El Shattu i kad gimnasticira i kad gleda sandalu ali i grozd – dugo je bile na plakatu naše Memorijalne zbirke RM u Visu. A Zbirka i udruga još traju i sa svojim bogatim fondom memorabilija i u programu MNS – jer se obraća mladima, uvijek novim generacijama iz Varaždina, Zagreba, Splita i naravno Visa te još nekih gradova. I to joj sve osigurava budućnost!
Poruke su i strah u Kiklopu i pjevanje te cvrčak u novelama Ruke
Što reći o romanu Kiklop u kojem prevladava strah od rata ali možda i života kao takvog? Opet postoji poigravanje imenom glavnog junaka koji nije samo Melkior nego i Eustahije i još kojekako, ali jedno je stvarno: Zagreb u vrijeme opasnosti od rata živi posebno buran život po krčmama, na ulici, u dijalozima sjajnih likova kao što su Ugo i/li Maestro (koje su briljantno odigrali npr. Mustafa Nadarević ili Ljuba Tadić nekada u filmu), ali i danas novi mladi glumci na kazališnim daskama, pa nastavljaju gdje su nekada oni stariji stali, nadograđujući i dajući svoj lik tim kompleksnim, snažnim, patničkim ali dosljednim i intrigantnim osobama) koji se potpuno „daju“ tim likovima jake geste i dubokih misli, uvijek do kraja i bez ostatka. Pa kad u jednom od najnovijih uprizorenja (Dramsko kazalište Gavella 2019. godine) dramaturginja Petra Mrduljaš svoj pogovor u programskoj knjižici nazove Mislim, dakle, bojim se čitatelj, a onda i gledatelj, zna što očekivati – dramu, patnju, pokušaj izlaza u tragičnoj gesti na kraju kad Melkior staje pred tramvaj koji juri prema njemu, a koja ostavlja na kraju pitanje – je li to hrabrost ili kukavičluk, je li to nestajanje ili neki novi početak. Svatko, i glumac i čitatelj i gledatelj, mat će svoj odgovor. A to je veliki književnik, sigurna sam, i htio postići.
Zbirka novela Ruke , a ulazi ona u sam vrh hrvatske književnosti, jer je maestralna po svojim koncepciji (često ju je sam autor preslagivao), po čestim introspekcijama. Ja to zovem prodiranjem u dušu: i njegovu, autorovu, i našu, čitateljevu i njihovu (samih likova), a onda i rodnoga otočkoga kraja ali i puno šire - čitavoga čovječanstva).
A zajedničko im je jedno: teška je to književnost jer je tijek misli prožet sjećanjima i citatima na mnoge slavne književnike, jer su rečenice misaone i duboke, jer sarkazam i groteska nisu jednostavne za razumjeti, ali kad se prodre do onoga „što je pisac htio reći“ bogatstvo je neprocjenjivo: dubinsko je to razmatranje ljudske prirode, ali i često uznemirujuća dramatika ili razglabanje o ljudskim (i patetičnim i bolnim i smiješnim i tužnim i samokritičkim i nadmenim) postupcima – od zla do dobra, od virenja ispod škura (žaluzina) do pjevanja „Barka je malena ...“ Nazvala je to, opet u pogovoru knjige tiskane u Sabranim djelima Ranka Marinkovića u izdanju Školske knjige profesorica i književna kritičarka i znanstvenica Morana Čale „Ruke od tinte“, jer je znala da je autor uvijek pisao rukom i to nalivperom, a tinta sama po sebi znači nešto uzvišeno, nešto krasopisno i nešto poučno za sva vremena. Pa znamo kako je to Marinkovićevo biti čovjek: ponekad teško, često bolno a gotovo uvijek ima neku po(d)uku. Jer ni ruke, lijeva i desna, nisu iste, pa se eto nađu i u blatu, pa se na njih pljuca, ali one (u drugoj jednoj noveli, onoj nazvanoj „Samotni život tvoj“) također iskrsavaju kao „pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke.“ Ne zaboravimo kako u istoj toj noveli književnik razglaba o cvrčku i mravu. I dok ovaj posljednji radi, onaj prvi pjeva. Evo citata: „I cvrčak pjeva. Pjeva usprkos vama i zimama, postojan i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni gospodine Mrave, on će i plesati.“ Eto, tu je sad optimizam i njime mi je krenuti prema kraju teksta.
A upravo za kraj još jedan paradoks: što reći na to što je nama svima Marinković poručio „Kad umrem nemojte me previše hvaliti, mogao bih se umisliti“. Nismo ga mnogi od nas ipak poslušali. Jer volimo njegovu riječ prepunu različitih značenja, njegova upozorenja, njegova uprizorenja, njegovu snagu izričaja i poruke ma koliko sarkazma i groteske imali u sebi (ili upravo zato – jer odražavaju život i nas same). I poštujemo to što je (na svoj način) volio Vis, cijeli tok Vis, pa se na njega i vratio - pa počiva u miru. Samo, moramo ga se sjetiti, štovati njega i njegove obljetnice (nikad dovoljno ponavljanja) i – čitati.
