Dan je pri kraju - 4. siječnja.
Umoran sam. Sinoć sam legao u 2 sata, jer kada padne noć, neizvjesnost raste. Kelt me probudio za onaj prvi potres oko 4 sata, pa sam drijemao. Onaj prije 8 sati je zdrmao stan pa više nije bilo spavanja. Dok sam vozio prema Slavoniji gdje sam ostavio na staru godinu svoju obitelj, mobitel je samo zvonio. Zovu ljudi iz Dalmacije, Istre, Austrije, Zagreba - umjetnici, dizajneri, poduzetnici, ljudi velika srca... Nitko nema povjerenja u državne institucije koje se bave humanitarnim radom. Žele poslati donacije da dođu zaista u prave ruke, ljudima koji zaista trebaju pomoć. Govore mi da imaju u mene povjerenje, prate me na društvenim mrežama. Kunjam i vozim prema Slavoniji. Pokušavam koordinirati šlepere i kamione koje ugroženim Banijcima šalju moji prijatelji. Kamp kućice su na putu.
Popodne dovozim moju obitelj nazad doma. Nisu bili kod kuće još od velikog potresa. Osjećam napetost koju oni doživljavaju. Strah ih je ući u stan. Brujanje aviona ih uzrujava, prolazak kamiona na cesti ih uznemirava. U jednom momentu najmlađa Emilia udari nogom o pod, Dalia se trzne, a meni ispadne mobitel. Dreka i galama...
Sjedim na klimavoj stolici i osjećam vibracije. Nisam siguran jel to moja krv struji kroz tijelo ili je to još jedan u nizu. Bacam oko na aplikaciju earthquakes. Malo podrhtavanje, 3.1 po Richteru. Marina me gleda. Upalila je jebenu veš mašinu i od centrifuge nam podrhtava stan. Viče na Daliu da gasi televizor, dok ona pokušava pogledati film Duh babe Ilonke.
Koristim priliku da se odem tuširati jer će oni držati stražu da dojave za potres ako ga ne budem čuo ispod tuša. Sjetio sam se devedesetih kada smo imali isti osjećaj za nelagodu tuširanja pod kišom granata. Tada su roditelji uvijek govorili da moramo imati čiste gače jer ako nam se što desi da imamo na sebi čisto rublje. Razmišljam o tome. Smiješno. Napetost raste ulaskom u noć. Spavat ćemo obučeni na smjene. Djeca su na prvom mjestu, pa moramo paziti da ih spasimo ako ponovno proradi ovo džubre od potresa. Pita me Marina kako sam provodio vrijeme u stanu bez njih. Po danu bih lutao po zaselcima Banije pomažući ugroženima i sirotinji. Sebičan sam jer nisam želio biti u škripajućem stanu da me ne izludi. Navečer bi što duže bio budan, a onda bi se stisnuo uz Kelta. Uzdao sam se da će barem par sekundi predvidjeti potres jer on tako funkcionira. A večeras, ne znam kako će izgledati naš san. Četiri osobe na krevetu, pa možda i pas legne na nečije noge, onako kako on to zna.
Sva ova serija potresa me podsjeća na zdjelu vode koju stavimo na peć da provrije. Prvo krenu mali mjehurići, a onda voda proključa. Gasim vatru, mičem vrelu vodu s peći. Pijem čaj od kamilice za ugodan san. Sutra je novi dan, nova nafaka. Znam da me sutra čeka još neki neotkriveni zaselak Banije koji treba pomoć. Po danu je sve lakše...
A kako je počelo?
28. prosinac
Kakav čudan osjećaj... Vozim doma iz Siska, utišao sam radio, osluškujem kroz prozor južinu što grane njiše. Pun mjesec me prati kroz neosvjetljena sela. Shvaćam da Knezovljani i Kukuruzari nemaju struje. Ljudi su ispred kuća pa sam u nedoumici da nije opet treslo. Jeza me prođe kada dolazim u osvijetljene Panjane. Ipak je to samo nestanak struje i južina što puše. Skoro kao kataklizma...
29. prosinca
Antena za detekciju potresa...
Kada su bili "zagrebački" potresi početkom godine, osjetili smo tu snagu, a antena na balkonu je vibrirala. Tako je bilo i jučer. Dugo su trajale vibracije, dok smo oblačili djecu kako bi izjurili van stana s trećeg kata, gdje živimo. Uvijek su viši katovi zgrada podložniji ljuljanju uslijed ove elementarne nepogode koju je nemoguće predvidjeti. Jedino instinktivno reagiraju životinje. Uvjerio nas je u to i Kelt koji je pred dva potresa bio užasno nemiran, šetajući vamo tamo po stanu. Jučer smo pratili u medijima sve posljedice potresa, koji je cijeli dan slao svoju poruku da nije gotovo, jer zemlja je i dalje vibrirala.
Stoga smo sinoć odlučili spavati u trenerkama, svi na jednom krevetu, otključanih vrata. Nelagoda i strah rastu kada pada noć, jer nekako imamo iskustvo da se ovakve stvari događaju kada je čovjek najmanje spreman, dok spava, pred zoru. Sinoć sam ostao posljednji budan. Legao sam u krevet, osluškivao. Moja "antena za detekciju potresa" je bila van upotrebe jer je vani puhao snažan jugo. Svakako se tresla i vibrirala, tako da nisam mogao razlučiti ako se zemlja počne tresti. Koncentrirao sam se na zvukove, šumove. Otkucaji sata, lavež pasa u daljini. Mislim da sam mogao čuti i susjedu iz stana do našeg kako miješa žlicom svoj čaj. Kada se čovjek koncentrira na zvuk može čuti i otkucaje svoga srca. U daljini se čuje teretni vlak koji prolazi kraj naše Kostajnice. Tutnjanje kamiona zna zbuniti jer potresi idu uz tutnjavu iz zemlje. U susjednom stanu teta Vera reče "Opa!", moje oči se iskolače. Čekam minutu, dvije pa gledam na mobitelu aplikaciju za bilježenje potresa. Nema informacija. Napeto nastavljam slušati zvukove. Emilija se na krevetu okrene, te malo zaljulja krevet. Otvaram oči. Lažna uzbuna. Umoran sam. Mišići na tijelu se opuštaju pa ponekad trznu. Borim se sa snom. Padam u njega, shvaćajući da se nepotrebno trudim u svojoj napetosti da čujem zvuk potresa kako bih probudio ostale. Predajem se, jer ovo nema smisla. Duboko udahnem i zaspem...
Probudio sam se oko 1 sat jer sam osjetio lagano ljuljanje. Nisam bio siguran jel to bio samo san ili se netko na krevetu mrdao. Na nogama mi je spavao Kelt. Čuvao nas je.
Sad razmišljam kako čovjek može sam sebi stvoriti napetost kao reakciju na iskustvo potresa. Besmislene su izjave koje sam čuo u medijima da je sad sve "pod kontrolom" jer ne možeš staviti pod kontrolu nešto što ne možeš predvidjeti niti utjecati na snagu prirodne stihije. Takve izjave više stvaraju ljutnju, nego neku utjehu. Zemlja diše. Ponekad me podsjeti na ono kada se pas češe kako bi sa sebe skinuo buhe. Poplave, klizišta, suše, požari, potresi... Vjerujem da je to odgovor Zemlje na sve ono što joj činimo godinama, stoljećima. Kako god bilo, vjerujem da je sve to prolazno i da će se stabilizirati vremenom. Večeras spavam bezbrižno jer jedino je to način da ostanem pribran.
Kada su bili "zagrebački" potresi početkom godine, osjetili smo tu snagu, a antena na balkonu je vibrirala. Tako je bilo i jučer. Dugo su trajale vibracije, dok smo oblačili djecu kako bi izjurili van stana s trećeg kata, gdje živimo. Uvijek su viši katovi zgrada podložniji ljuljanju uslijed ove elementarne nepogode koju je nemoguće predvidjeti. Jedino instinktivno reagiraju životinje. Uvjerio nas je u to i Kelt koji je pred dva potresa bio užasno nemiran, šetajući vamo tamo po stanu. Jučer smo pratili u medijima sve posljedice potresa, koji je cijeli dan slao svoju poruku da nije gotovo, jer zemlja je i dalje vibrirala.
Stoga smo sinoć odlučili spavati u trenerkama, svi na jednom krevetu, otključanih vrata. Nelagoda i strah rastu kada pada noć, jer nekako imamo iskustvo da se ovakve stvari događaju kada je čovjek najmanje spreman, dok spava, pred zoru. Sinoć sam ostao posljednji budan. Legao sam u krevet, osluškivao. Moja "antena za detekciju potresa" je bila van upotrebe jer je vani puhao snažan jugo. Svakako se tresla i vibrirala, tako da nisam mogao razlučiti ako se zemlja počne tresti. Koncentrirao sam se na zvukove, šumove. Otkucaji sata, lavež pasa u daljini. Mislim da sam mogao čuti i susjedu iz stana do našeg kako miješa žlicom svoj čaj. Kada se čovjek koncentrira na zvuk može čuti i otkucaje svoga srca. U daljini se čuje teretni vlak koji prolazi kraj naše Kostajnice. Tutnjanje kamiona zna zbuniti jer potresi idu uz tutnjavu iz zemlje. U susjednom stanu teta Vera reče "Opa!", moje oči se iskolače. Čekam minutu, dvije pa gledam na mobitelu aplikaciju za bilježenje potresa. Nema informacija. Napeto nastavljam slušati zvukove. Emilija se na krevetu okrene, te malo zaljulja krevet. Otvaram oči. Lažna uzbuna. Umoran sam. Mišići na tijelu se opuštaju pa ponekad trznu. Borim se sa snom. Padam u njega, shvaćajući da se nepotrebno trudim u svojoj napetosti da čujem zvuk potresa kako bih probudio ostale. Predajem se, jer ovo nema smisla. Duboko udahnem i zaspem...
Probudio sam se oko 1 sat jer sam osjetio lagano ljuljanje. Nisam bio siguran jel to bio samo san ili se netko na krevetu mrdao. Na nogama mi je spavao Kelt. Čuvao nas je.
Sad razmišljam kako čovjek može sam sebi stvoriti napetost kao reakciju na iskustvo potresa. Besmislene su izjave koje sam čuo u medijima da je sad sve "pod kontrolom" jer ne možeš staviti pod kontrolu nešto što ne možeš predvidjeti niti utjecati na snagu prirodne stihije. Takve izjave više stvaraju ljutnju, nego neku utjehu. Zemlja diše. Ponekad me podsjeti na ono kada se pas češe kako bi sa sebe skinuo buhe. Poplave, klizišta, suše, požari, potresi... Vjerujem da je to odgovor Zemlje na sve ono što joj činimo godinama, stoljećima. Kako god bilo, vjerujem da je sve to prolazno i da će se stabilizirati vremenom. Večeras spavam bezbrižno jer jedino je to način da ostanem pribran.
29. prosinca
Svi smo ok! Bili smo u to vrijeme u prizemnici na mome poslu u udruzi KAS u Sisku. Vrlo neugodno iskustvo, bacalo nas je po sobi. Nakon toga vani smo ugledali pukotine na asfaltu, micalo se tlo na očigled. Ubrzo je krenula iz pukotina voda s muljem. Još jedan potres nas je uhvatio na sisačkom mostu. Doma sve pobacano, očito je bilo baš gadno. Večeras spavanje kod ujaka, a sutra ćemo vidjeti što dalje. Strah se uvukao u nas. Više ne znamo jel se tlo trese ili se tresu noge. Uglavnom, živi i prebroditi ćemo i ovo, prebrodili smo i gore.
Kakav turbulentan dan! Osim potresa, od danas vodim jednu kolumnu na web stranici KroNland koja će Nizozemcima prezentirati život na "brisanom prostoru". Ovaj put ću negativu pretvoriti u pozitivu, jer jedino je to moguće u ovim čudnim vremenima, na još čudnijem prostoru koji zaista prkosi svemu...
1. siječnja
Jutros sam posjetio u Zrinu i obitelj Golubovac.
Oni žive s malom djecom (1 i 3 godine starosti) u trošnoj kući koja je prilikom potresa dobila značajna oštećenja. Vojo mi pokazuje pukotine koje su na zidovima, ali i na temelju. Kaže da ima ponude da se presele u Kostajnicu, no ima 20 ovaca i mora biti tu. Kaže da bi mu dobro došao kontejner ili pomoć da se osposobi nedovršena kuća u Dvoru. Pitam ga jel osjeti podrhtavanja, a on mi kaže kako se miševi odmah uzjure. Ovakvih i sličnih priča iz zaselaka ima mnoštvo... Nadam se da će se ubrzo riješiti pozitivno 
2.siječnja, 12, 21
Komogovina, Borojevići i Mečenčani su od jutra u radovima. Popravljaju se dimnjaci, krovovi, a rupe koje su se malo preko noći širile, mještani zatrpavaju. Kažu da se to znalo događati, no ne čekaju pomoć države nego sami saniraju i osiguravaju svoja dvorišta. Kombiji dijele hranu, potrepštine. Sanirane svih šteta u tijeku. Zanimljivo je kako stoljetne drvene kuće nemaju štete zbog svoje fleksibilnosti...
2. siječnja, 22,11
Na kraju ovog dugog dana, nakon stvarno tužnih prizora i razgovora s ljudima kojima je stradalo sve, moram objaviti ovu vedru fotografiju! Taman sam se vratio iz Dvorske općine i doma me dočeka ovaj izvrsni trojac glumaca koji ovih dana obilaze stradala područja i igraju dječje predstave za sve uzraste. Petra, Mario i Matija su mi donijeli vijke da pričvrstim ormar za zid, ali i izvrsne kolače, te hranu koja me vratila u život nakon iscrpnog dana. Ozarili su mi srce i dušu, hvala im na tome! Također, tokom dana sam se čuo s dragim ljudima koji nude pomoć. Ako slučajno nisam kome odgovorio na brojne poruke, oprostite jer sam bio na području bez signala. Pomoć će trebati i narednih mjeseci, pa samo strpljivo. Locirati ćemo zaista one kojima pomoć treba i obavijestiti ću vas o njima. A sad na tuširanje uz strepnju podrhtavanja tla, pa kako bude da bude! Prošli smo mi i gore dane, prebroditi ćemo i ovo!
Također, tokom dana sam se čuo s dragim ljudima koji nude pomoć. Ako slučajno nisam kome odgovorio na brojne poruke, oprostite jer sam bio na području bez signala. Pomoć će trebati i narednih mjeseci, pa samo strpljivo. Locirati ćemo zaista one kojima pomoć treba i obavijestiti ću vas o njima. A sad na tuširanje uz strepnju podrhtavanja tla, pa kako bude da bude! Prošli smo mi i gore dane, prebroditi ćemo i ovo!
3. siječnja 9,25
Unčani. Spustile se kapi kiše na trošni krov pun pukotina. Otac i sin strijepe od novih podrhtavanja tla. Kiša se slijeva niz zidove. Ocu pune oči suza. Pokazuje nam pukotine na zidu, na temeljima. Tuga.
Sin me vodi na kat gdje se provlačim kroz uski prolaz. Ispraznili su sobe. Na zidu pukotina i križ. Sve se klima. Pitam ga što bi bilo da sad zatrese potres, ima li kakav alternativni izlaz da baš ne iskačemo s kata kroz prozor, a on sliježe ramenima: Uz Božju pomoć.
Prijatelj Ivan Jukić vodi brigu o svim ovim ljudima koji žive na rubu svega što se može nazvati "životom u najsiromašnijoj općini Hrvatske". Kažu da smo mi prvi novinari koji smo ih posjetili nakon potresa. Uskoro opširnija priča na PS-portalu, a snimio sam i video. Za par sati sam opet u tom potezu, po zaseocima Banije gdje je Bog davno rekao laku noć!
3.siječnja, 22,23
Danas sam proveo dan s RTL ekipom koju je predvodio Ivan Žada. Uručili smo obitelji Golubovac u Zrinu automobil koji je donirao Sven iz Virovitice. Tamo sam zatekao i MMA borca Aleksandra Rakasa koji je sa svojom ekipom iz Zagreba posjećivao zabačena sela Dvorske općine koja se prostire na širokom području Zrinske gore. Kasnije smo se spustili prema Divuši gdje smo zatekli Voju Golubovića i njegovu montažnu kuću koja je bila na prikolici. Zbog puknuća gume, usporili su prema Zrinu...
U Divuši smo posjetili ekipu volontera koju predvodi Ivan Jukić. On je samoinicijativno organizirao mlade ljude Pounja koji raspodjeljuju humanitarnu pomoć po svim naseljima, do kojih je teško doći. Kažu da se oni uvijek samo organiziraju i u slučaju poplava i ostalih nepogoda jer jedino tako mogu funkcionirati na vrijeme, ne očekujući ničiju pomoć. Dobra vijest je da dvije obitelji sutra dobivaju i kamp kućicu u kojoj će se smjestiti. Šalje im Crveni križ iz Poreča, koji su vidjeli preko društvenih mreža fotografije i video o ljudima kojima su kuće neupotrebljive za stanovanje. Djevojka koja me spojila s njima kaže da su u Istri odlični jer kupuju od stranaca kamp kućice te ih dostavljaju onima koji su u potresu stradali. Istra je zaista uvijek bila ispred vremena, a ova gesta me zaista ganula! Bravo Poreč!
Dobra vijest je da dvije obitelji sutra dobivaju i kamp kućicu u kojoj će se smjestiti. Šalje im Crveni križ iz Poreča, koji su vidjeli preko društvenih mreža fotografije i video o ljudima kojima su kuće neupotrebljive za stanovanje. Djevojka koja me spojila s njima kaže da su u Istri odlični jer kupuju od stranaca kamp kućice te ih dostavljaju onima koji su u potresu stradali. Istra je zaista uvijek bila ispred vremena, a ova gesta me zaista ganula! Bravo Poreč!
