Đuro Andrijašević
Noćas sam – dok su valovi provjeravali svoju snagu udaranjem o sjeverne stijene – sanjao da me vi, stotinu i više godina mlađi od mene, pitate jesam li poslije svega što sam učinio postao barem malo sretan.
Razumio sam vas. Niste mi se predstavili punim imenima i prezimenima. „Mi nismo ničiji sinovi“, rekli ste uglas prije nego što ste zapitali o sreći. Uistinu, zanimalo vas je kajem li se zbog odluke o napuštanju ovoga svijeta. Željeli ste čuti da sam nakon izdaja, podmetanja, oskudice, pozajmica, sumnje da književnost može dobiti utrku sa životom, i Verine udaje za drugoga, dodirnuo spokoj. Oprostili su mi svi, osjećam to. Učinili su to čak i oni koji ne bi smjeli oprostiti čovjeku koji je podigao ruku na sebe. Ali kako ne osloboditi grijeha biće koje je došavši u dodir sa životom naših ljudi, životom u bijedi i sitnim prilikama, bježalo od njih bježeći i od sebe. Nisam želio vidjeti kako propadam. Umorilo me čekanje konca. Odšetao sam mu u susret. Očekivao sam da ćete me jednoga dana upitati zašto nisam više pisao, ta bio sam prvim sastavcima hvaljen i veličan. Jednostavno je. Teško je vjerovati u vrijednost onoga što sam stvaraš. A raditi za druge? Priznavati im, za bijedne honorare, vlastite misli i osjećaje, stavljati dušu na papir i uvjeravati ih uzaludno da je svaka knjiga otrgnuti komadić tvoga bića, zašto? Možda bih u jednom času opipao sreću da prerano nisam shvatio kako moje radove krivo tumače. Svaka je napisana priča, opetujem, proživljena. I onaj koji ne može na sebe prenijeti piščevu emociju, bolje da ne čita knjige. Ah, noćas vas je zanimalo jesam li postao sretan. A ja sam šutio. Vaše se pitanje ponavljalo, postajalo sve brže i nervoznije, riječi su se stapale u jednu, slova sljubljivala i prenosila vodom. Onda nas je sve skupa, u djeliću sekunde, prekrilo sivilo mora. Istina je samo jedna. Odgovora vam nisam znao. Pod srećom, slutim, niste željeli otvarati raspre o književnosti. Ne znam vam reći ni jesam li sretan zbog toga što jedanput godišnje sveučilišni predavači domaće književnosti znaju zapitati mlade kolege o mom imenu i prezimenu. Ne znam, vjerujte. Ne osjećam u tim trenucima nikakvu tremu, napetost. Jednako primam i đačko mucanje i neznanje, kao i nepogrešiv žurni istup pocrvenjele odlikašice koja malu stanku čini u mom prezimenu, pa i sam pomislim da sam možda imao dva imena; Đuro i Andrija. Đuro Andrija Šević, Đuro Andrijašević. U čemu je razlika? Djevojče je u pravu. I oni koji se znoje su u pravu. Zar je važno kako se zoveš i prezivaš? Više si određen time što si rođen ovdje gdje smo rođeni mi; u stalnim borbama, oskudicama, nemirima, podvalama. „Ne gradi kuću na zemlji na kojoj su prije tebe živjeli gladni“, jesam li i tu rečenicu sanjao iste noći? Ili je to bilo onda kad sam se pitao bi li bilo drukčije da sam ostao u Velikom gradu. I da sam se umjesto Đuro zvao Fran, a prezivao Mirković. Isto je. Možda bih odjeven drugim imenom nakratko zakočio Dunav a ne tramvaj? Kao moj kolega Fran. Isto je. Ili sam rečenicu vidio u noći kad su pred mene živo izlazile, kao pred vas sada, literarne ličnosti? Isto je. Nesreća se udahne s prvim plačem majčine utrobe. Isto je. Možda je to razlog što mi je svejedno znaju li đaci moje ime. Volio bih, ako su se već odlučili ne zaboraviti me, da se školarce upita o podnaslovu romana. Da, da „povijest jednog našeg čovjeka“. Jedan u ime svih, je li to trebalo značiti? A jedan od svih je i Đuro. Ili je Đuro jedan jedini? Ne vjerujem. Možda je đake korisnije upitati kako vide rečenicu kojom na samom kraju završavam pismo prijatelju Toši, oženjenom i nastanjenom u kući svojih predaka. „Ako imaš sina, ne pričaj mu o meni“.
Možda sam vam danas htio reći nešto drugo. Naprosto, katkada ne možeš da savladaš riječi, ne možeš da nađeš izraza. Izreka kazuje nešto drugo nego što si htio reći. Pokušao sam vam savjetovati da se ne pitate o sreći; ni svojoj ni tuđoj. Da, o da, stara pjesma. Istrošena. Rođen bez sreće. I moja bivša zaručnica znala je to. Naučili su je i život, i lektira. Nije se uzalud uživljavala u storiju o Ani Karenjinovoj. Nije uzalud bila prestara za svoje godine. Zvučim vam grubo. Kratko ću još. Čujem, nailaze novi vali. Na svijetu su sretni samo oni ljudi koji su sasvim jednostrani. Na te ne djeluju događaji. Želite li biti dio njih? I pitam vas, zašto bismo uopće morali biti sretni?
Sebičan sam. Da do mene nije stigla rečenica „Klika ti je sve na svijetu, moj Đuka, a ti si daleko od njih“, ili da sam, poput drugih, povjerovao da svaka stvar na svijetu ima toliko smisla u koliko ti služi za kakvo uživanje, možda bi bilo drukčije. A da sam tek imao sina? Bi li mu ikada ispričao ijednu bajku?
(„Đuro Andrijašević“, iz knjige „Tko se boji lika još“ (2008.). Priča je zamišljena kao razgovor glavnog junaka romana sa svojim današnjim čitateljima.
Đuro Andrijašević glavni je junak romana „Bijeg“. Milutina Cihlara Nehajeva. Roman je na obaveznom popisu srednjoškolske lektire. Objavljen je 1909. godine. Opisan je kao jedan od najboljih tekstova hrvatske moderne. Priča završava samoubojstvom glavnog lika.)
