Rukopis jedne knjige stajao je na radnom stolu Zlatka Crnkovića. Izdvojen iz mase onih koje su „ostali“ poslije njegova odlaska u mirovinu. Prijevremenu i, za njegove autore, kritičare, čitatelje, a možda i za samog Zlatka, neočekivanu. Rekao mi je, nakon što su me novi vlasnici Nakladničke kuće Znanje, a baš na njegov prijedlog, imenovali novom urednicom biblioteke hit kako u Kući želi urednički potpisati samo još jedan jedini naslov. Savjetovao mi je da ga i ja pažljivo pročitam. Ukratko, da se prema rečenicama ponašam kao da sam za njih urednički odgovorna, ali da se u impresumu nađe njegovo ime. Prepoznala sam da mu je do tog rukopisa posebno stalo. Radilo se o tekstu autora koji je svake godine „kod Zlatka“ objavljivao barem po jednu knjigu. Zlatko je rukopis izdvojio i stavio ga na sredinu stola. Naslov je bio iskazan imenicom u nominativu.. Značenje nepoznato, a riječ toliko puta izgovorena u kući u kojoj sam odrastala.
Šapudl, Šapudl, Šapudl… ponavljala je moja teta Julijana dok je opisivala najljepši period svoga života. Pri tome je tražila moj pogled. Znam da je htjela čuti moje pitanje: „Što je taj Šapudl, što znači?“ Uzaludno. Nije ga dočekala. Nisam imala strpljenja slušati priče iz njezine mladosti, nisam razumjela koliko je, ali i kakvih njezinih emocija, upisano u sjetnu priču o životu u Vukovaru. A živjela je u njemu od svoje sedamnaeste do trideset i četvrte godine. Radila je u „Borovu“, voljela visokog plavog muškarca njemačkog prezimena za kojeg se udala pred Božić četrdeset i pete. Učinila bi to i koji mjesec prije, ali su morali pričekati da se mladoženja oporavi od muka Križnog puta. Kad su poslije trinaest godina napustili Šapudl, razveseli su se. Teta se nije ljutila na muža koji je tako odlučio, u svoje, ali i u njezino ime. Ljutila se na gradić u koji su preselili i iz kojeg više nikada nije otišla. A i dalje, sve do svoje smrti u devedeset i četvrtoj godini, voljela je svoju vukovarsku ulicu, taj grad i tog čovjeka. Riječ „ljubav“, u njezinu osobnom rječniku, bila je građena iz te tri sastavnice.
I baš se dogodilo da je prvi naslov koji, kao urednica u Znanju, čitam ali ne potpisujem, naslovljen „Šapudl“. Već na prvim stranicama, a započinje se opisivanjem života u ulici godine tisuću devetsto četrdeset i šeste (one u kojoj je teta već tamo), osjećam i znatiželju, i nelagodu. Prepoznajem sve likove, sve mirise. A kako i ne bih. O svemu je tome pričala moja teta. Rečenice meni dragog autora nadopunjavala sam tetinima. Iako ih u djetinjstvu nisam željela pažljivo slušati, sve sam ih ipak poznavala. Prisjetila sam se i da je teta nekada govorila i o gospodinu koji je stanovao samo četiri kuće dalje prema gradu, i koji je u fušu popravljao satove. Bio je, prema njezinoj ocjeni, izvrstan. Znao je popraviti čak i sat njezinog Franje. Čitajući rukopis zaključila sam kako je riječ o ocu autora knjige, ocu književnika Pavla Pavličića.
Zlatko je sugerirao da na naslovnicu stavimo ulicu. Nisam se usudila pitati autora ima li kakvu fotografiju. Svoju nelagodu pravdala sam činjenicom kako je jednostavno neukusno spominjati fotografiju čovjeku čiji su roditelji napade na grad preživjeli u podrumu i koji, su, kao i brojni drugi Vukovarci, grad napustili s plastičnim vrećicama. Za njih je postojala samo sadašnjost. Oni koji su napadali pobrinuli su se da im unište prošlost.
Kućicu iz Šapudla pronašla sam u tetinoj kutiji s fotografijama. Kriomice. Nisam pitala za dopuštenje. Bila sam uvjerena kako čin otuđenja fotografije ne može biti ocijenjen krađom.
I Zlatku, a i autoru, oprema se jako svidjela. Svidjela se i svim Vukovarcima koji su se u Mimari pojavili na promociji „Šapudla“. Mnogi su se prepoznali u tekstu. Svi su bili zahvalni. Oni su, i ne znajući, potvrđivali Pavličiću da je u pravu kad o svojim knjigama – u kojima opisuje jedan prostor i jedno vrijeme – govori kao o memoarskim. Jer, „Šapudl“ nije bio samo njegov. On je bio i njihov tekst. Uspomenama, svjedočenjima, opisima, punio je one prazne plastične vrećice i dokazivao kako nam mogu oduzeti sve, ali ne mogu sjećanja. Netko će ipak, u ime nas, upamtiti. Pred Božić sam došla k teti. Sjedila je uz kaljevu peć i plela. Započela sam priču o Šapudlu. Spominjala sve detalje. I Pavličićevu lijepu tetku Saru, u svilenoj suknji na kojoj su bili ždralovi. Teta, čije sam suze vidjela samo onda kad su joj umirali najbliži; otac, mali brat Josa i majka, počela je plakati. Njezine plave oče postale su nekako sive. Možda su se poželjele uliti u Dunav. Na Badnjak sam ispod bora stavila knjigu. S Pavlovom posvetom: „Gospođi Julijani koja o Šapudlu zna više nego ja“. Knjiga je i danas u Đurđenovcu, na polici u dnevnoj sobi. U posljednjim danima tetina života, posjećivali smo je Pavao i ja. Gledala je njega, a ne mene. I plakala. Jer, u Pavlu je vidjela dječaka iz Vukovara, vidjela svoju ulicu i sjećala se onog koji ju je iz te ulice odveo. San da se jednom vrati, makar pred kraj života, uništili su i oni koji su mrzili barokne svodove pod kojima je moja teta šetala pod ruku sa svojim Franjom i razgovarala o tome što će skuhati za ručak. Znam da bi ona pristala cijeli svoj život jesti samo kruh i mast, pod cijenu da će – kad dođe kraj – mirno počivati tamo gdje će joj Šapudl biti na dohvat ruke.
