Ovih dana cvate Palmerov dorijant (divovski kopljasti ljiljan), endemska biljka iz istočne Australije, a uzgojen iz sjemena posijanog davne 1988. godine u zagrebačkom Botaničkom vrtu. Ova biljka cvate samo jednom i to - upravo sada sa trometarski dugoj stapci s cvjetovima.
Zato je proljeće najljepši dio godine za posjet ovom jedinstvenom mjestu u središtu Zagreb kojeg, čini mi se, bolje znaju i posjećuju stranci i građani Hrvatske iz ostalih krajeva negoli domaćini koji u njemu mogu uživati još od 1889. godine. A udaljen je svega 400 metara ili nekih pet minuta hoda od Glavnog (željezničkog) kolodvora ili jednu stanicu, odnosno dvije minute tramvajem. Uostalom, nije li ljepše u njemu čekati sljedeći vlak negoli sjediti u zagušljivoj zapuštenoj čekaonici?
Nekako je logično krenuti u obilazak lijevom stranom budući da se time stupnjuje oduševljenje ljepotom bilja i okoliša. Prvo se nailazi na javni zahod iz 1892. godine po nacrtu Milana Lenucija (Lenucije potkova!) nakon što se vratio iz Beča. U Zagrebu ih je sličnih bilo puno više negoli danas. Još ih ima drugačijih i ljepših) na Britanskom trgu i kraj Pravnog fakulteta, a davno su uklonjeni onaj na Strossmayerovom trgu i u parku koji je sada krov pothodnika ispod Glavnog kolodvora (blizu hotela Esplanade). Prilikom obnove botaničkog javnog zahoda u izvornom secesijskom stilu, umjesto sobice za čistačicu (Klosetfrau) izrađen je prostor za osobe s invaliditetom.
Put vodi mimo cvjetnih nasada i korejske jele do jezerca s mostićem izgrađenim četiri godine od otvaranja vrta. Iako je most mijenjao izgled od kićenog secesijskog s kineskim i japanskim elementima, danas je u japanskom stilu, ali s ogradom. Ljepotu jezerca ovjekovječila je i slavna Slavna Raškaj slikajući uz njega 1900. godine.
Posebnu draž mu daju i križane bradate perunike lijepih i raznolikih boja. U Botaničkom vrtu ih ima 400 vrsta s različitim imenima, a u svijetu je zabilježeno 40.000 križanaca uz pretpostavku da ih je barem 100.000 neregistriranih! Zbirka od 260 različitih križanaca spada u jednu od najvećih u ovom dijelu Europe. Perunike, nažalost, cvjetaju kratko. A znate li da gladiole slijede perunike po omiljenosti u hortikulturi?
Posebnost je australski stribor otkriven tek u rujnu 1964. godine u australskom Nacionalnom parku Wollemi. Australski stribor spada u rod araukarija, odnosno golosjemenjača, koje su pred 200 milijuna godina bile rasprostranjene po cijeloj Zemlji. A možete li zamisliti da će ovo trometarsko stablo jednog dana narasti do 40 metara visine? Lako ćete ga prepoznati jer je jedino mrežom zaštićeno stablo.
I napokon se stiže do izložbenog paviljona iz 1891. godine ispred kojeg se nalazi Palmerov dorijant zbog kojeg sam otišao u Botanički vrt nakon nekoliko godina nedolaženja. Možda biljka i nije ljepotom nešto posebno, ali doći upravo u vrijeme kada jedini put u svom životnom vijeku cvate, to je već doživljaj, zar ne?!
Iako cijelim prostorom prevladavaju stabla iz cijelog svijeta, u svibnju posjetitelje najviše vabe procvjetale biljke. I one posebne poput velebitske degenije, tako lijepog primorskog luka, „cvjetnog bala“, irisa u nevjerojatnim bojama, a ni božuri ne ostaju nezamijećeni. A kako i bi kada su vrlo cijenjeni u hortikulturu i u narodnoj medicini. Ovdje ih možete vidjeti pedesetak vrsta. Kod nas ih imamo samo tri vrste samoniklih i sve su rijetke i zakonom strogo zaštićene. Božuri su bili vrlo cijenjen cvijet u kineskoj dinastiji Tang, a neke američke države uzele su ga kao nacionalni cvijet.
Božur u svijetu nazivaju peony po grčkom bogu Peonu, poznatom kao liječniku bogova. Legenda kaže kako je Peon izliječio Aresa i Hada, na što je Asklepije bio jako ljubomoran. Kako bi zaštitio Peona, Zeus ga je pretvorio u prekrasan cvijet - božur koji ima snažna protuupalna svojstva i čak poboljšava raspoloženje. Stoljećima ga se koristi u liječenju poteškoća s mokraćnim mjehurom i bubrezima, a u kineskoj medicini tisućljećima je lijek za glavobolju, astmu, drhtavicu, bolesti jetre...
Tu ćete saznati koje boje, koga i zašto privlače. Ukratko, uz crvenu i žutu, plava je treća osnovna boja. Kukci i ptice je izvrsno vide pa latice nadlijeće mnoštvo oprašivača. Ipak, cvijeća takvih boja (modra, azurna, cijan, kobalt, ultramarin, indigo…) je malo, a križance takvih boja (plave) je teško i skupo uzgojiti. Za razliku od ptica i kukaca ljudi imaju teškoće oko raspoznavanja nijansi plave boje u koje spadaju i ljubičasto, purpurno, grimizno...
Svakako treba zastati uz dva, rekli bismo, terarija u kojim rastu neobične biljke. U rascvjetalom su kukcojedne ili mesojedne biljke, a u drugom, tužnog i jadnog izgleda, pustinjske biljke (sušnog područja) koje u određenom trenutku zabljesnu bojama. Cvjetni parter je središnji dio Botaničkog vrta uređen na način francuskih vrtova s kojeg se pruža krasan pogled na zgradu nekadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ukoliko mislite da ga je lako održavati, varate se. No, zato je prelijep.
A onda slijedi staklenik Viktorijina kuća s tropskom vlažnom klimom s drvom epifita. Na obavijesnoj ploči piše: „Zašto rasti na tlu, kad možeš živjeti među oblacima?“. A što su epifiti? Biljke koje radije žive pričvršćene na drugu biljku, bliže izvoru sunčanih zraka. Ne iscrpljuju druge biljke jer si same proizvode hranu. A tko su epifiti? Pa, paprati, kaktusi, mahovine, orhideje…
Ima toga još poput vodocrpilišta sa strojarnicom i zdencem izgrađenim 1933. godine za potrebe Gradskog vodovoda, a koji posjeduje iznimnu vrijednost u industrijskoj arhitekturi vodovodnih pogon kao zanimljiv spomenik moderne 1930-ih.
A, duh prašume ili kišnih šuma osjetit ćete prolazeći između debla i grana spuštenih do zemlje pojedinih stabala. Dobrodošli u zagrebački Botanički vrt. Ili bilo koji u svijetu!
