Ulaz u Chiaturu je jedinstven. Nailazim na gotovo crnu prljavu cestu što vodi između litica, prolazeći kraj nekoliko kuća na osami zaraslih u zelenilo. Iznenada s lijeve strane nailazim na nešto slično benzinskoj crpki. Samo dva agregata i kućica iz koje viri mladićeva glava. Malo dalje, s lijeve strane, nailazim na žičaru i pješački most kojim prelazim preko željezničke pruge prema postrojenjima za preradu mangana…
Iako je grad naseljen već u kameno doba o čemu svjedoče nalazi najstarijeg konca na svijetu, cjeloviti kostur kavkaskog čovjeka paleolitskog čovjeka, te nalazi iz brončanog doba i antike, budućnost mu je ipak odredilo nalazište mangana (i željezne rudače) u dolini rijeke Kvirile koji je u stvari duboka pukotina među planinama. Taj rudnik, jedan od najvećih na svijetu, nastao je 1879. godine, dok je ruda otkrivena trideset godina ranije. Chiatura je osnovana kao grad 1921. godine. Bio je važna u doba Sovjetskog Saveza kada je dobila izgled gradova u doba socrealizma. I danas me sve podsjetilo na to doba. Postrojenja za preradu su postavljena u uskoj dolini rijeke, a rudnici na okolnim brdima su bili povezani nizom žičara.
Taj rudnik, jedan od najvećih na svijetu, nastao je 1879. godine, dok je ruda otkrivena trideset godina ranije. Chiatura je osnovana kao grad 1921. godine. Bio je važna u doba Sovjetskog Saveza kada je dobila izgled gradova u doba socrealizma. I danas me sve podsjetilo na to doba. Postrojenja za preradu su postavljena u uskoj dolini rijeke, a rudnici na okolnim brdima su bili povezani nizom žičara.
Upravo je sustav žičara, za koje mi ni u Chiaturi nisu znali reći točan broj koji se kretao od 10 do 17, bio razlog posjete tom gradu u kojem su mi se svi stanovnici činili nekako umorni, ali ljubazni, te vrlo zatvoreni. Kabine za putnike su bile otvorene s jedne strane. S vremenom su zastarjele i postale opasne pa je 2016. godine promet, nažalost, prekinut. Ušao sam u jednu od donjih postaja u kojima je mehanizam sačuvan. Ostale su i upute i upozorenja da se svatko vozi na vlastitu odgovornost! Postoje i požutjeli papiri s redom vožnje. Toliko o sigurnosti vožnje!
Te su žičare najveća atrakcija na kojoj se moglo zaraditi poprilično novaca. Nažalost, to vlasti nisu shvatile pa je jedna francuska tvrtka izgradila novu, točnije obnovila staru iz sovjetskog doba i dala joj suvremeni izgled koji može rijetko kojeg turistu privući, neovisno o pogledu na rudarski grad. Chiaturu se zaista isplati posjetiti dijelom zato što nema turista, dijelom zato što se istinski vraćate u davnu prošlost ruskog komunizma. U središtu grada se nalaze male trgovinice, veličine veće kupaonice u nekoj kući, rekao bih opskurni kafići i zgrada gradske uprave.
Nakon što se prijeđe most nalazi se mala, teško je reći tržnica. U stvari tu su kiosk, kakvog znam s Kosova ili iz Skoplja iz neke 1979. godine, na kojem prodaju srećke, trgovina s vrećama brašna i ljubaznom prodavačicom koja me nasmiješena dočekala s unukom, krasnom djevojčicom starom nekih devet godina i – vagom. Da, moguće je kupiti i kilogram brašna koje će zagrabiti i izvagati na pretpotopnoj vagi. Do nje je trgovina općim potrepštinama s nešto slatkiša, nekoliko boca ulja i octa, instant juhom i slično, a ispred je stojnica na kojoj postariji Gruzijac prodaje kruh. Priznajem, jedinstveni doživljaj.
Nastavljamo cestom, punom rupa i prljavom od vlažnog praha rudače koji se slijeva poput crnog masnog ulja, na brdo na kojem se uočio ogromne zgrade prema kojem je zagrebačka „Mamutica“ igračka. Cesta postaje sve lošija, izlokana je vodom koja stalno teče i jedva stižemo do tih zgrada. Izgledaju kao da je tu bio neki svjetski rat. Zašto?
Gradnja tih zgrada započela je u doba pred raspad Sovjetskog Saveza. I kako se Sovjetski savez raspao i prestalo zanimanje za rudnik sada u drugoj državi, tako je prekinuta i gradnja stambenih zgrada budući da su otišli radnici iz bivše ogromne države. Tako je, na primjer, trećina zgrade u cijelosti dovršena, trećina samo djelomično, a zadnja trećina je samo kostur, odnosno stupovi i podovi. Zgrade izgledaju toliko jadno da ne vjerujem da u njima živi više od nekoliko obitelji. Uostalom, slika najbolje govori.
Vratio sam se nazad u središte suosjećajući sa stanovnicima tog gradića na podnožju Velikog Kavkaza koji predstavlja veliku turističku atrakciju svojom ljepotom i bogatstvom životinjskog svijeta, ali i zbog samostana Mghvemevi s katedralom Spasitelja isklesanih na istočnoj litici.
Rekoh, Gruzija je jedinstvena i treba je svakako posjetiti!
