Antropomorfizacija životinja i poživotinjenje ljudi ili hoćemo li i mi uginuti, krepati ili u miru preminuti, umrijeti ... - izbor naše suradnice s. Klaudije.
U nedavnim komentarima ispod jednoga od naših tekstova zapodjenula se rasprava o tom može li životinja umrijeti ili ona ugiba. To nas je potaknulo da čitateljima Portala HKV-a predstavimo noviji pokret boraca za prava i zaštitu životinja koji predlažu i rječnik koji bismo trebali rabiti kada govorimo o životinjama.
Svima nam je poznato ono tumačenje da samo čovjek i pčela umiru, a životinje ugibaju. Prihvatili smo pčele kao iznimku od pravila. No pokret boraca za prava i zaštitu životinja otišao je i dalje. Naime, oni tvrde da se diskriminacija i nasilje nad životinjama ogleda i u rječniku koji rabimo kada o njima govorimo. U tom vide specizam (speciesism, naziv koji je 1970. skovao psiholog Richard D. Ryder, a označava diskriminaciju na osnovi vrste).
Evo što je o tom napisala udruga Prijatelji životinja u tekstu Malo o specizmu u jeziku iliti zašto na našoj stranici nikad nećete vidjeti izraze "uginuti", "skotna", ili "vlasnik životinje":
„Da bismo mogli prakticirati i tolerirati zlostavljački odnos prema drugim inteligentnim i osjećajnim bićima, potrebno je steći predodžbu o 'manje vrijednim' bićima, čija su svojstva takva da ne zaslužuju naš obzir i poštovanje. A njegovanje takvog stava počinje već na razini rječnika kojim se koristimo kad govorimo o ostalim živim bićima. Dvostruki vokabular kojim se i lingvistički želi potvrditi odvojenost ljudi od ostalih životinja najočitija je u riječima koje obilježavaju potpuno jednake tjelesne funkcije kod ljudi i kod ne-ljudi.
Nerijetko nam se zna dogoditi da nas ispod naše objave pokušavaju ispraviti ili čak da mediji prilikom prenošenja našeg priopćenja zamijene riječ koju smo s namjerom stavili i iskoriste onu specističku. To nas jako rastužuje baš kao što nas je rastužila svaka objava da je Malena "uginula". Takvom otporu svjedočimo i na stranicama prijateljskih udruga i skloništa gdje se ispod svake objave da je netko umro ili je trudan nađe komentator kojemu smeta što su iskoristili nenasilan i nespecistički izraz...
Uistinu ne razumijemo čemu toliki otpor poistovjećivanju čovjeka sa životinjama, pogotovo kada je riječ o tjelesnim funkcijama i stanjima, pa i sisavci se rode baš kao i ljudi. Majke ih nose u maternici baš kao i ljudske majke i majke drugih sisavaca hrane svoje bebe svojim mlijekom. Doslovno nema nikakve razlike. Razliku vidimo samo mi ljudi i naša percepcija životinja kao manje vrijednih bića kojima onda kroz jezik čak uskraćujemo pravo da budu rođene i da umru. Dobro je razmisliti o tome i shvatiti kako smo odgojeni da kroz govor obezvređujemo životinje kako bismo ih mogli iskorištavati, napuštati, zlostavljati i jesti ih bez grižnje savjesti. To i je svrha specizma.“
U svojem su tekstu donijeli i popis specističkih i nespecističkih izraza:
specizam: crknuti, uginuti, krepati
nespecizam: umrijeti
specizam: vlasnik
nespecizam: skrbnik
specizam: kotiti se, omaciti
nespecizam: rađati
specizam: gravidna, skotna
nespecizam: trudna
specizam: lešina, crkotina
nespecizam: leš
Očito, na djelu je antropomorfizacija životinja, a pratimo li jezik naših medija, vidjet ćemo da su ih zapravo mnogi u tom pokretu „jezičnoga oslobođenja“ počeli slijediti. Mahom se piše o rađanjima, trudnoćama i umiranjima u životinja. S druge strane, u jeziku naših medija i brojnim komentarima sve češće možemo svjedočiti oživotinjenju (deantropomorfizaciji) ljudi: Nakotili djecu zbog doplatka, Nakotili po 3 ili više djece, sad da mi plaćamo što čuvaju svoju djecu, Što su se nakotili pa sad kukaju… i sl.
Mi pak, ma kako voljeli životinje i ma koliko bili vezani uz svoje kućne ljubimce, smatramo da životinje nisu ugrožene našim rječnikom u kojem provodimo razliku između njih i ljudi. U tu svrhu vrijedi podsjetiti na dio članka jezikoslovca Milana Nosića koji je objavljen u časopisu Jezik (67., 2020.), a prenesen je i na Portalu HKV-a:
„Samo se ljudska bića rađaju. Za biljke i životinje postoje izrazi za početak i kraj njihova života u svim slavenskim jezicima, pa tako i u hrvatskom. Biljke mogu klijati (proklijati), nicati (niknuti) i na kraju venuti (uvenuti), sušiti (osušiti) se, žutjeti (požutjeti). I za životinje postoje izrazi za početak i kraj njihova života: teliti (oteliti) se, ždrijebiti (oždrijebiti) se, janjiti (ojanjiti) se, kotiti (okotiti) se, lêći (ìzlēći) se… i na kraju ugibati (uginuti) i donekle pogrdno crkavati (crknuti), krepavati (krepati). U Rječniku hrvatskoga jezika navedeno je da je početak (začetak) života biljaka izniknuće, a kraj uvenuće. U Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika navedeni su izrazi za kraj života biljaka (uvenuće) i životinja (uginuće)… smrt, ona se može vezati samo za ljude, dakle za bića koja imaju dušu, biljke i životinje nemaju dušu, stoga ljudi umiru, biljke i životinje ugibaju.“
Postupkom prenošenja na životinje izraza svojstvenih ljudima, kao tobože još jednim vidom borbe za njihova prava, ne samo da bismo obesmislili te pojmove nego i cijelu logiku na kojoj počiva ljudska civilizacija. I u moralnom i u pravnom smislu ti izrazi imaju određenu težinu za ljudsku vrstu i ne mogu se pridavati životinjama. Napokon, može se težiti izjednačiti čovjeka sa životinjom u svim pravima, no uz prava idu i odgovornosti i obveze, a one su ipak i u moralnom i u pravnom smislu još uvijek uvjetovane samo ljudima, pa i konkretno kad je riječ o zaštiti i skrbi o životinjama.
