Pjesnikinja Roberta Nikšić (Mrkonjić Grad, 1982.) jedno je od najzanimljivijih novih imena hrvatske književnosti. Godine 2017. objavljena joj je zbirka „Otmica Europe“, a 2019. „Patela“. Ove godine objavljen joj je roman o izbjeglištvu „Kućica za puževe“. Nikšić je prošle godine osvojila nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, priznanje namijenjeno autorima koji svojim pisanjem potvrđuju snagu i suvremenost poezije u digitalnom prostoru. Ta Nagrada posljednjih godina sve se više ističe kao platforma koja prepoznaje talente i nove poetske putove iznikle iz virtualne sfere, a omogućuje i tradicionalnu objavu pobjedničkih rukopisa u formatu knjige. Tako je ove godine nakladnik Jesenski i Turk objavio pobjednički rukopis Roberte Nikšić, knjigu pjesama „Čovjek je šuma“ u kojoj je priroda živi organizam koji progovara o slobodi, nesigurnosti i potrebi povezivanja, te predstavlja zaokruženu cjelinu fragmentiranih uvida u čovjekov unutarnji svijet dajući glas onome što je u ljudskom i prirodnom neodvojivo povezano.
Osim u tiskanoj formi, poezija Roberte Nikšić dobila je i multimedijsko ostvarenje na platformi Poetski tren koja sustavno promovira suvremene autore. Na YouTube kanalu Poetskog trena predstavljena je Nikšićkina pjesma prema kojoj je knjiga naslovljena, „Čovjek je šuma“. Interpretirala ih je i u video pretočila Gordana Kovačić, recitatorica i autorica s prepoznatljivim potpisom u promišljanju audiovizualnih formata. Intimne nijanse njezina glasa obogatio je svestrani likovni umjetnik Ivan Midžić svojim crtežima iz serije „Forest“. Uz to što je vizualno proširio simbolički registar pjesme, Midžić je to učinio i zvukovno – posudbom svoje gitarističke izvedbe vlastite skladbe „Glazbeni crtež 23“. Suigra crteža, gitarističke izvedbe, recitatorskog umijeća i sjajnih stihova stvorila je izvanrednu multimedijsku minijaturu produciranu uz potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija, a možete je pogledati na poveznici Poetski tren: Roberta Nikšić – Čovjek je šuma - YouTube
Izbor pjesama iz zbirke „Čovjek je šuma“ Roberte Nikšić
Na jug
Valjalo bi prema jugu krenuti
što dalje se otisnuti
ponovo svjetlost otkriti
biti malo s ljudima što maglu ne znaju opisati
jer je nikada nisu vidjeli.
Blesavo sam vjerovala da je mogu vlastitim rukama
razgoniti,
a ona se, ionako, sama raziđe.
Valjalo bi prema jugu i tu košuljicu skinuti,
pod narom se gnijezditi, kao i braća poskoci.
Srce je kobac, taj je trenutak čekalo,
pozobat će svaku sjemenku što ga ljeto prosipa
širokogrudno
dolje na jugu.
I zato, valjalo bi poći,
iz svoje masline iscijediti kaplju žitka ulja
pa se ko bonaca razliti maslinicima i smokvama
život tu kaplje ko med obilno u svetoj sporosti
i dobro je, dobro tu živjeti.
Jug je velikodušan, istjerat će zloduha tjeskobe,
tu gajetu u prsima usidrenu što truli i tuguje,
jer vjetru bi se pustila, a ja je za sebe vezala.
Valjalo bi na jug pobjeći i sebi doći
da može se i mora dobro, dobro živjeti
iako postoje ljudi koji nikada neće dobro živjeti.
Ujak priča
Došao je na godišnji, iz Švedske,
u par dana da nadoknadi sve što mu tamo nedostaje
sve, od jezika do domovine
kuće i mladosti
šetamo, ispred nas izroni malena ruševina, limom
natkrivena
na put vodi me riječima od gladi i usamljenosti
Bio je jedan u nas. Simo.
Kuća mu bila na kraju Zborišća
odma tamo iza Čergališta, gdje su Cigani čerge svoje
postavljali, to ti je čergalište
i kuća mu bila sva limom pokrivena, baš ko ova.
Stojimo, kiša rominja.
Taj ti je Simo povazdan limove skupljao, otkupljao,
preprodavao,
ko će ga više i znati što je sve s njima radio i od čega je živio.
Siromitnja bio.
A svejedno, kad bi se mi djeca bombona zaželila,
sakupili bi kojekakvih limova i Simi na Zborišće odnijeli
Simo bi nam dao štogod parica, ma nije nni on imao,
šta smo mi djeca znali, nama je do bombona.
Gledam u tu kuću, limom natkrivenu, nakošenu,
bijednu i sirotinjsku,
kiša postojano rominja,
prati nas pas lutalica, očito je ostat će
zamišljam istu kuću Siminu.
To što me bocka pod rebrima nije sitna kišica
nego osjećam sve do kostiju gdje je, dokle je domovina
tamo gdje je ta kuća Simina sva od bombona sva od lima.
Medi se umire
O Medi sam pjesmu napisala, a on to ne zna, niti će
saznati,
kako me njegova biografija, na čudan način, proganja
Jedan mi dan, onako u prolazu:
meni se više ne živi. Meni se umire.
U poznim je godinama Medo spoznao
još nije izašao iz smrti očeve, cijeli ga život guši, sputava,
samo što ga nije ubila
priča se nastavlja, i puštam ga,
opet gladi po tjemenu svoju biografiju:
Imam svega, al mi se neda,
vole me ćeri, sinovi pa i unuci,
svejedno, meni se neda...
Znam što slijedi, priča životna,
tamo gdje je počela i tamo gdje je stala,
onaj važan događaj što sve prelomi.
Sve je kod Mede išlo glatko, pravolinijski.
Moj je tata umro kad sam bio maći,
beba mami u stomaku
ja sam dijete od ustaše
moj je tata u jarku završio
nikad ga nisam upozno
meni se umire
Medo bi izašao iz očeve maternice,
samo što se ne može.
Mrtav je odavno,
samo što mu nitko to nije potvrdio,
nije se Medo ni rodio.
