U katedralu kad su teške noći
Na Banov grob zna jedna žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije.
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
i dok je srca, bit će i Kroacije!
(Matoš: Pri Svetom Kralju)
Na Mirogoj kad su teške noći,
na Franjin grob zna jedna žena doći.
Njen glas iz dalekih davnina
tuga je na grobu vjernoga sina.
Svakim danom ona biva veća
na ukletom putu novoga raspeća.
I ojađena žena zbori:
Pomirba je Tvoja pala,
opet se nižu odmazde klete
kao davne četrdestpete.
Lavež pasa iz sna me često budi,
netko gnjevan zbog pobjede Tvoje
izdaleka pasju hranu nudi.
Dočekasmo muku novog kobnog časa
da rane hrvatske krvavije budu
ugrizima bijesnih domaćih pasa.
To sablast starog prokletstva
na novom kljusetu jaše,
a zloguki gavrani grakću
nad poljima Lijepe naše.
Neporažen duh iz groba joj veli:
Znam muke oslobođene nacije,
ali ne tuguj Majko,
dok je srca bit će i Kroacije!
Nemirne zvijezde zraka
Dira grob i dahom svemira diše,
I tko će reći da ga nema više?
Stihotvorio: Drago Bišćan,
profesor hrvatskog jezika I. Varaždinske gimnazije
Varaždin, 9. prosinca 2000.
