"Terminus" nagrađivanog autora Marka O'Rowea, u režiji Tomislava Pavkovića, nova je premijera varaždinskog HNK

"Terminus" - naslov je nagrađivanog suvremenog irskog dramskog pisca i scenarista Marka O’Rowea, ali i nove predstave koju u varaždinskom HNK režirra Tomislav Pavković. Drama je napisana kao niz monologa koje izgovaraju tri subjekta: A, B, otuđene majka i kćer, te C, njima nepoznat muškarac. Devet pravilno raspoređenih monologa tvori totalitet priče i na neočekivan način povezuje ove tri sudbine, i to na klasičnu literarnu temu: prodaja duše vragu. Tekst je formalno napisan u prozi, no unutar rečenica, često i više puta u istoj, pojavljuje se rima, tako da je riječ o kombinaciji ritmizirane probe i rimovanog iskaza. Već ta činjenica upućuje na svojevrsnu pomaknutost, izmještenost iz realizma. Nadalje, tekst koketira sa metafizičkim kontekstima i elementima, kao dramski agensi pojavljuju se instance poput anđela, same duše prodane đavlu te reinkarnacije. Ovakvome jezičnom iskazu i tematskom određenju suprotstavljen je iznimno brutalan, krajnje radikalan i u opisu direktan naturalistički stil koji ne zazire niti od psovki niti od do u detalje opisanog fizičkog nasilja i ikonografije bliske žanru horora. Taj spoj rezultira začudnošću svijeta u kojem se može pojaviti vrag i čovjeku ponuditi nešto u zamjenu za njegovu dušu.

A kako se ovaj suvremeni Faust, ovaj put ne učenjak ili genijalni umjetnik, već običan čovjek počne ponašati kada dobije ono za čim je čitavo vrijeme žudio? Prvo, mislio je da će ga to što je zaželio učiniti više čovjekom, da će ga učiniti boljim čovjekom, dakle, početna namjera nije sama po sebi bila loša. Kada se to nije dogodilo, učinio je nešto posve ljudsko: počeo je činiti zlo. No, O’Rowe se na razmatranju prirode zla ne zadržava samo kod te individue, on svijet promatra kao niz malih posljedica činjenja zla, zlo je postalo širi kontekst u kojem ovi ljudi egzistiraju. Razloge zašto zlo postoji on ne propituje, on njegove korijene kirurški hladno smješta isključivo u ljudsku prirodu i promatra njegove posljedice, promatra što se događa kad netko u takvom svijetu pokuša napraviti nešto inherentno ljudski, nešto inherentno dobro. Tada se količina zla može početi polako smanjivati, a svijet može dobiti mogućnost postati nešto bolji. Zato je Terminus drama o prihvaćanju Zla kao nečega što je imanentno ljudskoj prirodi jednako kao i Dobro, a – naravno – to je ujedno i tekst o borbi te dvije instance u čovjeku, o borbi Dobra i Zla. I o kontinuiranoj i vječnoj potrazi za ljudskošću. Otud i neprevodiv naslov, Terminus. Stigao je termin za nešto. Nešto je (de)terminirano. Nešto je u terminalnoj fazi. Ili je to netko tko je tek došao na ovaj svijet?