Na velikoj sceni varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta u subotu, 10. studenoga, premijerno će biti izvedena drama Filoktet. Riječ je o klasičnoj grčkoj tragediji jednoj od sedam sačuvanih iz opusa grčkog dramatičara Sofokla, koju po prijevodu Dinka Štambaka, a prema adaptaciji i dramaturgiji Ivana Penovića režira Ozren Prohić, scenograf je Žorž Draušnik, kostimografkinja Mirjana Zagorec, skladatelj Davor Bobić, suradnica za scenski pokret Zrinka Lukčec Kiko...., a glavni lik igra Stojan Matavulj.
Filoktet je Sofoklova tragedija koja počinje dolaskom Neoptolema, Ahilejeva sina i Odiseja na mitski, pusti otok Lemnos te Odisej upućuje Neoptolema da pridobije slavni luk kojim će se osvojiti Troja. Luk već deset godina na otoku drži Filoktet, ranjenik kojeg su ostavili, i po njemu izdali, njegovi suborci na čelu s lukavim Odisejem.
Evo što je o razlozima odabira Filokteta redatelj Prohić rekao medijima na najavnoj pressici: -Ta antička dramaturgija uvijek s obzirom na vrijeme, na doba i ono što nas okružuje, kao taj neki naslov dolazi do nas sam, nametne nam se s obzirom na vrijeme u kojem živimo jer ovdje priča u stvari jednostavna. Filoktet je čovjek koji je krenuo u Trojanski rat sa svojim nepobjedivim lukom koji mu je dao Heraklo, ali njega ugrize zmija i rana koja se ne može izliječiti smrdi, pa ga zbog smrada ostave na otoku Lemnosu i nastave dalje u osvajanje Troje, a išto je u biti ta njegova rana to je pitanje. Deset godina opsjedaju Troju i deset godina je Filoktet sam. Za deset godina Ahilejev sin Neoptolem dolazi prevarom uzeti od Filokteta taj luk bez kojeg se Troja neće moći osvojiti.
To je okosnica priče, međutim iznutra se u toj tragediji rastvara puno više motiva. Mlad čovjek koji je slušao o povijesti, o ratu, o svom ocu i herojima, biva poslan, odnosno postavljen između morala koji ima Filoktet i dodijeljene mu zadaće, iako nije ni okusio rat, on dobiva zadatak da razriješi rat. Njegova je odluka i čvrstoća da onda i ne želi ići s vladarima koji su ga prevarili i za koje misli da su krivi za taj rat jer i on je odbačen, zanemaren, jedino čime se može hraniti je njegova unutrašnja moralna vertikala.
Moral je za razliku od etike arbitražna stvar i drugačija kod nas nego drugdje. S druge strane imamo Odiseja koji je praktičar, za njega je moral ono što će spasiti živote i koji je potpuno pragmatičan u politici. Dakle s jedne strane imamo mladog Odiseja, a s druge Neoptolema koji tek stasa u tom svijetu i koji se neće pokolebati između nečeg što je tvrdokorni moral i nečeg što je zagovara Odisej, jedan pragmatični, populistički političar. I obojica pričaju za sebe vrlo istinite stvari.
Njegovo stasanje i lom između Filoktetove patnje, čvrstine i stamenosti i Odisejeve pragmatičnosti je ta trzavica i Neoptolem je ono što smo mi svi danas, neodlučni i u nekom bezličnom skupu između naoko čvrsto postavljenih moralnih okvira i nečeg čime smo isto tako okruženi, pragmatizmom, populizmom i željom za preživljavanjem u bezidejnosti.
Filoktetova patnja u "pustoći" nije samo pustoš otoka već i uma, jer on je čovjek potpuno okrenut samom sebi, dok je Odisej okrenut svemu onom što je društveno. Tu je i zbor koji je na neki način produžena svijest samog Neoptolema .. Svime time smo se bavili, sve nam se čini interesantnim za naše vrijeme,odgovora nema, ali ima puno pitanja. Naravno davati odgovore u kazalištu je strašno i to odmah kazalište vodi u ideologiju, a ne u idejnost. Bavili smo se dakle tom strukturom, svime što piše i korelacijom s današnjim vremenom - rekao je Prohić.
O tematici djela
Neoptolem, mladi ratnik s velikim bremenom postavljen je u situaciju u kojoj mora preispitati svoje stavove, svoju svrhu. Odisej mu nalaže da prevarom dođe do cilja, navodi ga na svrhu u uspjehu. Njemu je namijenjen luk. S druge strane, sve ono do čega on drži kao sin velika ratnika, kao mladić neokaljane savjesti, protivi se tomu. Neoptolemu su ponuđeni odgovori koje su drugi osmislili i koji drugima idu u korist.
Neoptolem se svakim odabirom priklanja jednoj struji razmišljanja i jednoj od budućih varijanti vlasti. On, kao i kor mornara u pogledu starijih, iskusnijih samo su oruđe predefiniranih moralnih postavki i vlastitih emocionalnih strujanja. Svako mišljenje mladog čovjeka čita se samo kao besmislen bunt, kao otpor koji graniči s ludilom jer taj otpor ne koristi nikom. A što je s čovjekom samim? Što je s onim što on osjeća kao potrebu izvan vremena u kojem živi? Možemo li ovdje uopće govoriti o moralnim odlukama, ako nijedna od tih odluka nije inicirana moralnom prosudbom. Na koncu, je li tragičnost ovih likova njihova krivica, je li njihovo gotovo kanonsko postavljanje u mitsku sliku diskutabilno ili su svemoćni, lijeni bogovi tako sudbinski odredili?
Gdje je u svemu tome Filoktet? Skriva li on luk ili težina luka zaklanja njegove patnje? Što ostaje od čovjeka u osami? Kome on odgovara posljednjih deset godina?
Težina ovog komada, njegova tragičnost, leži u rastezanju te patnje, ludilo ljudskog uma ne dolazi iz hektike zbivanja, već nemogućnosti razrješenja jedne odluke, čija snaga ne jenjava promjenom u odnosima likova, koja se ne može razriješiti racionalnim djelovanjem. Tada nam ostaje čekati bogove, a čekamo ih već predugo i čekati nam ne gine, a vrijeme je odavno isteklo.
Gledalište je more. Scena je otok. F.
Olimp i Had postoje od početka svijeta, ali budućnost kozmosa je i dalje nerazriješena. Pad Zeusa jedno je od dva rješenja. Bolje od onog drugog.
Krevet od slame, propuh sa strane. Provjetrena pećina. Netko je tu skučen.
Lica nam mlada izjednačila nada, nada za nečim čega nema na nečem čega nije za nekim tko nas ne poznaje. Na ovom otoku ni kamen voljno ne ostaje. Dosta je čekanja.
F. Filoktet. Filoktet tri puta kaže ne. Heraklo će se spustiti na krov pećine. Jer čekati nam nije. Filoktete, rano duše moje. Filoktete, snago tuđih rana, čekati nam nije.
Ivan Penović
Likovi: Filoktet – knjižica
Ajant – sin Telamona, u srodstvu s Ahilejem, junak Trojanskog rata. Obranio Ahilejevo tijelo. Umro od tuge padnuvši na vlastiti mač.
Ahilej – Pelejev sin, vođa Mirmidonaca, krvnik Hektorov. Ubijen od Parisove strijele u ranjivo mjesto, petu. Otac Neoptolemov, oko njegovog oružja vodila se borba između Odiseja i Ajanta.
Agamemnon – Atrejev sin. Mikenski kralj, vođa ahejske (argejske) vojske, Menelajev brat. Zeusov pandan. Klitemnestra ga ubije u kadi. Orest će ga osvetiti.
Lemnos – prvi pusti otok u povijesti književnosti. Nalazi se na sjevernom području Egejskog mora. Danas zrakoplovna baza.
Kefalonija – Najveći otok iz grupe Jonskih otoka. Sjeverno od Kefalonije je Itaka, Odisejevo sjedište. Glavni grad Kefalonije i Itake danas je Argostoli.
Skir – otok s kojeg potječe Neoptolem, u središnjem dijelu Egejskog mora, bliže obali Grčke. Na njemu je Likomed bacio Tezeja s litice. Danas, turistička destinacija.
PODJELA
Ansambl predstave čine:
FILOKTET: Stojan Matavulj,
ODISEJ: Ljubomir Kerekeš,
NEOPTOLEM: Karlo Mrkša,
ZBOROVOĐA/ UHODA KAO TRGOVAC/ HERAKLO: Sunčana Zelenika Konjević
ZBOR: Filip Eldan, Nikša Eldan, Hana Kunić, Tena Antonija Torjanac, Jakov Jozić, Ognjen Milovanović
Prijevod: Dinko Štambak
Redatelj: Ozren Prohić
Adaptacija: Ivan Penović i Ozren Prohić
Dramaturg: Ivan Penović
Suradnica za scenski pokret: Zrinka Lukčec Kiko
Scenograf: Žorž Draušnik
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Video projekcije: Ivan Faktor
Skladatelj: Davor Bobić
Oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec
Inspicijent: Vedran Dervenkar
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Asistentica redatelja: Sunčana Zelenika Konjević
Asistent skladatelja: Marin Kereša, Studio NuArs
Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan
