Milo Rau danas je najznačajniji predstavnik dokumentarnog teatra, i dvaput je gostovao na Festivalu svjetskog kazališta s iznimnim predstavama „Pet lakih komada“ o mračnoj strani belgijske kolonijalne prošlosti, te „Obitelj“ o kolektivnom samoubojstvu jedne porodice na sjeveru Francuske. Rau je i filmski redatelj, polemičar, politički aktivist, te se čini da je pravi redatelj za postavljanje djela Édouarda Louisa. Tekst „Ispitivanje“ napisan je 2021. a režiran ove godine kao zajednička i vrlo osobna kreacija pisca Édouarda Louisa i redatelja Mila Raua o sumnji i neuspjehu. „Srce kazališta je isto što i književnosti: pokazati ono što je teško prikazati. Kazalište ne bi trebalo biti sigurno mjesto”, govori prvi o radu drugog.
Ova predstava je vrhunska demonstracija ranjivosti, a dirljiva izvedba Arnea de Tremeriea, koji je član danas jednog od najpoznatijih ansambala na svijetu NTGent kojeg vodi Milo Rau, pokazuje se kao poetska suspenzija i djelo nježno prožeto melankolijom. Osnovna je misao predstave možemo li umjetnošću pobjeći od svoje povijesti ili je umjetnost samo svjedočanstvo neuspješnog oslobođenja? U neprestanoj razmjeni o kazalištu i stvarnosti, postajanju i postojanju, Ispitivanje rehabilitira neuspjeh i koristi istinu kao osvetu u svijetu laži. Predstava je dosad s velikim uspjehom prikazivana u Parizu, Berlinu i Gentu. Izvodi se na nizozemskom jeziku s hrvatskim titlovima u subotu 24. runja u 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Édouard Louis je pisac, performer, sociolog, politički aktivist na ljevici, ili književni artefakt, dramsko lice iz predstava i filmova. Na hrvatskom imamo dovoljno objavljenog materijala iz kojeg možemo pratiti obje ove pretpostavke. Ocean More objavio je njegova prva tri kanonska romana, a MAMA „Dijalog o umjetnosti i politici“ s Kenom Loachem. Édouard Louis se rodio krajem listopada 1992. u Hellencourtu, ocu koji je radio u tvornici, i nakon teške ozljede živio na socijalnoj pomoći, te majci koja je pazila na nemoćne i ostarjele osobe. U brak s mlađim muškarcem donijela je u miraz djecu iz ranije veze, a Édouard je od početka slabunjav, piskutavog glasa, ženstven i nježan svima služio za izrugivanje i maltretiranje. Udarali su ga i vrijeđali otac, majka, stariji brat, suseljani. Dovikivali su mu najpogrdnije riječi i nerijetko tukli. Dane provode buljeći u televizijske serije, vrlo često se opijaju. Radnička sredina u romanu nije opisana romantično, kao neiskvaren plebs koji živi od rada i glasa za ljevicu, već kao kompleksan fenomen koji se iz tradicionalnog bazena socijalističkih glasača pretvorio u srce rasističkih, nacionalističkih i homofobnih stajališta. To je ona nevidljiva Francuska koje se svi srame, a ona ih dočeka s impozantnim rezultatima na svakim izborima. Prva Édouardova knjiga je izašla početkom 2014. godine i izazvala je pažnju zbog grubih opisa siromaštva i mentaliteta ljudi koji su osuđeni da u njemu žive bez mogućnosti izlaska. Roman „Raskrstiti s Eddyem“ bio je događaj u francuskoj literaturi, a njegov dvadeset trogodišnji pisac senzacija. Još veće zanimanje izazvao je drugi roman „Povijest nasilja“. Roman je skrupulozna rekonstrukcija silovanja, a glavni junak priča ga sestri za vrijeme povratka u rodno selo. Paralelno se vraćamo u njegovo djetinjstvo, u brojna zlostavljanja kojima je bio žrtva.
Iduća dva romana „Tko je ubio moga oca“ i „Borbe i preobrazbe jedne žene“, su iskazi o ocu i majci. Prvi je kratka polimorfna knjiga posvećena Xavieru Dolanu čiji se film „Ubio sam majku“ parfrazira u naslovu, ali i analiza kaotičnog odnosa oca i sina. Godinama, koliko je otac invalid prepušten nehumanoj bitci s administracijom, bez prave mirovine, socijalna se pomoć smanjivala. Svaki novi predsjednik države pridonio je toj dehumanizaciji. Sarkozi, Holland, Macron…“ Dok je otac iz romana postajao živi leš, majka se, na stanovit način po uzoru na sina, preobrazila od submisivne žene u odlučnu osobu koja je s četrdeset i pet napustila muža alkoholičara, upoznala novog muškarca, odselila u Pariz i - možda je čak sretna. Ono što Louis naglašava u ova dva rukopisa, obrazloženo je u razgovoru s Kenom Loachem. Kaže da te knjige nisu literatura, već politički manifesti. Pisati o ocu i majci čiji su životi upropašteni djelovanjem kapitalističke mašinerije, znači pisati protiv književnosti. Umjetnost se stvara u bijesu protiv buržoaske umjetnosti, a ne kao instrument samozadovoljstva vladajućih klasa.
Novinar, esejist i predavač Milo Rau studirao je sociologiju, njemački jezik i romanistiku u Parizu, Zürichu i Berlinu; profesori su mu, među ostalima, bili Tzvetan Todorov i Pierre Bourdieu. Godine 2007. Rau je osnovao kazališnu i filmsku kuću pod nazivom Institute of Political Murder / Institut političkog umorstva (IIPM), koju od tada vodi kao umjetnički ravnatelj. Međunarodnu slavu stekao je svojim re-kreacijama: studijama slika, govora i društvenih odnosa putem detaljnih imitacija u obliku kazališnih scena. Kako počiniti genocid (Hate Radio/ Radio mržnje), kako podići revoluciju (The Last Days of the Ceausescus/ Posljednji dani Ceausescua) ili kako raspiriti ksenofobiju (Breivik Statement/ Breivikova izjava). U svojim djelima postavlja pitanja kako televizija, populizam i pop glazba utječe i oblikuje nas? Kako se takva apstraktna retorika može prikazati na sceni i kako je onda mi razumijevamo, i kakav je njezin učinak na nas, publiku?
Njegove produkcije, kampanje i filmovi (Montana, City of Change/ Grad promjena, The Moscow Trials/ Moskovska suđenja, The Zürich Trials/Ziriška suđenja, The Civile Wars /Građanski ratovi, The Dark Ages /Mračne godine, The Congo Tribunal /Sud u Kongu) bili su pozvani na najvažnije nacionalne i međunarodne festivale, kao što su Festival u Avignonu, Berliner Theatertreffen i Kunstfestival u Bruxellesu.
