Nova inovativna režija Paola Magellija najizvođenije drame jednog od vodećih talijanskih dramatičara Uga Bettija Zločin na kozjem otoku premijerno će biti izvedena 18. svibnja u 20 sati u prostorijama Brodarskog instituta u Zagrebu koji tako postaje spektakularna pozornica, koju će građani Zagreba prvi put moći vidjeti iznutra.
Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, kostimograf je Leo Kulaš, a scenograf Miljenko Sekulić. Autor glazbe je Ljupče Konstantinov, uz oblikovatelja videa Ivana Marušića Klifa i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka.
U Zločinu na kozjem otoku glume Nina Violić, Iva Jerković, Lana Barić, Marin Klišmanić i Dušan Gojić
Zločin na Kozjem otoku drama je o trima usamljenim ženama koje žive izolirano na otoku simboličnog imena. Naše junakinje Agata, (Nina Violić) Silvija (Iva Jerković) i Pia (Lana Barić), zatočene su u mrežu vlastitih noćnih mora. Poslijeratno je vrijeme, a muž, brat i otac Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru - žene su ostale same. Vezane njegovim odsustvom. Njihov je suživot obilježen i određen tom zajedničkom traumom. One su prestale biti vlasnice svojih pojedinačnih egzistencija, a mi samo u predstavi naslućujemo da su ih nekada imale, a sada se ostvaruju i postoje tek u međusobnom suodnosu.
Tri žene - majka, kćer i mlada usidjelica žive, dakle, na otoku osuđene vlastitom odlukom i snagom fatumskog na zajedničku samoću. Samoću koja se prijeteći opredmećuje u ustaljenom redu poznatih stvari sve do dolaska Muškarca. On svojom penetracijom u njihov skučeni, izolirani prostor kida njihove čudne veze, narušava te potom nepovratno uništava taj dogovoreni mir i inicira divlje buđenje erosa u sve tri žene. Dolazak toga stranca pokretač je dramskoga zbivanja, ali ono ne vodi otvaranju i očekivanoj slobodi aktera situacije. Upravo suprotno, pojačava njihovu autarhičnost u borbi za stjecanje vlastitog zaboravljenog identiteta prokazujući nemilosrdno da se modus egzistencije svake od triju žena sada određuje u odnosu prema tom došljaku, u bespoštednoj i okrutnoj borbi za njegovu naklonost koja bi trebala vratiti zaboravljeni smisao, rekla je dramaturginja Željka Udovićić Pleština koja je i adaptirala tekst dodajući kako volja za životom i potreba za oslobađanjem tjera u rizična ponašanja i otvara put destruktivnom.
Već je sam naziv toga mjesta zločina - Kozji otok - obremenjen dvostrukim značenjem: s jedne strane podcrtava jalovost otoka jer koze pobrste sve što raste, a s druge pak strane te su životinje jedini izvor prihoda, života na otoku. Blagoslov, ali i prokletstvo. Koze toga otoka i ambivalentni osjećaji prema njima metafora su odnosa stranca Angela i tih žena.
Pred Angelovom (Marin Klišmanić) nevinom beskrupuloznošću pucaju njihove međusobne veze, urušava se njihovo samopoštovanje, tako da je on, baš kao i otočke koze, istovremeno i đavao i spasitelj.
Tijekom dramskog događanja osjeća se ustajalost usijanog mediteranskog zraka, atmosfere koja otežava disanje u kojoj Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dileme vođene psihološkim ili fantastičnim, već samo stvarnim alternativama. Tako majka, ona koja je na zalazu života, bira radije biti ljubavnicom nego majkom. Kćer pak, u bolesnom odnosu konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no nakon prijelomne svađe s majkom nema drugog izbora doli raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I ona se daje došljaku, da bi ga potom pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži svoj komadić prave stvarnosti, života s njim. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskog misticizma i demistifikacije nagona, govori Udovičić Pleština te nastavlja kako Bettijev tekst pa tako i predstava pokazuje i prokazuje tragičnosti čovjekove sudbine koja se vuče po tim ponorima između moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bježanja od iste, početka i kraja, života i smrti.
