Bilo jednom, a bilo je odavno, prije 50 godina, jedno kreativno okupljanje u kazalištu Trešnja, u Zagrebu. I otkrit ćemo – radila se nova predstava, a kreatori, od autora teksta nadahnutog pričama velike i nenadmašne Ivane Brlić Mažuranić, preko redatelja, scenografa, kostimografa i glumaca, ekipa s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ali i šire. Moja malenkost, s još jednom kolegicom, Vesnom Federer, a bile smo dvije godine mlađe, nekako smo saznale za tu „kazališnu rabotu“, a budući smo studirale komparativnu književnost, pa još u sklopu nje i teatrologiju – htjele smo „povirit“ kako se kazalište radi sa srcem, s voljom, s elanom, sa šalama, sa zafrkancijom ... I saznale smo - predivno. Ostalo je povijest! Vrlo je osoban ovaj uvod, a ni ne može biti drugačiji kad su glavni trojac, slavljenici, tako popularni, tako produktivni, tako kreativni, tako prijateljski... Boris Senker, Tahir Mujičić i Nino Škrabe.
FOTO: Senker, Škrabe, Mujičić
Sigurno nema nikoga u Zagrebu, a i šire, jer ipak metropolu posjećuje puno stanovnika ove naše lijepe zemlje, tko nije pogledao barem neku od njihovih brojnih predstava, a uvijek su one bile obilježene njihovim rukopisom: dramaturški dobro razrađene, sa sjajno postavljenim likovima, pitkom radnjom – ponekad šaljivom, ponekad za upozorenje i razmišljanje ... Riječju, trajalo je to dugi niz godina, imali su oni odvojene znanstvene i spisateljske i kazališne i leksikografske i ine karijere (uspješne dakako), ali zajedno su bili trojac iz snova – za naše kazalište, za razdoblje koje je u našoj povijesti bilo i turbulentno (a koje nije?). No, da ne duljim, prepuštam njima riječ. Prišapnut ću vam štovani čitatelji: trebala je to ovih biti interna fešta, ali je kći od jednoga od njih sastavila prekrasan članak s fotografijama, došlo je to do mene i odlučila sam – neka dođe još do mnogih – posredstvom našeg portala HIA. Dečki (a oni uvijek ostaju mladi, jasno je to svakome tko ih zna da su njima godine samo broj) su to zaslužili: svu našu pozornost i zahvalu za minuli, ali možda i neki budući rad, zašto ne?
Evo u nastavku teksta (sa fotografijama) kojeg je sastavila Klementina Škrabe, želeći da obljetnica ostane zabilježena. Hvala joj što to možemo objaviti (a već su oni koji su dobili informaciju putem društvenih mreža itsl poslali urnebesne zahvale slavnome trojcu!) , kao i Borisu, Tahiru i Ninu što su nam dali toliko lijepih trenutaka optimizma, zajedništva i potpore i prijateljstva:
Pedeset godina trojke Škrabe-Senker-Mujičić
Ovih dana obilježava se velika obljetnica u hrvatskoj kazališnoj povijesti – 50 godina od premijere prve predstave glasovitog autorskog trija Škrabe-Senker-Mujičić.
Naime, 15. veljače 1972, u Malom kazalištu Trešnjevka (danas Kazalište Trešnja) održana je svečana premijera kultne predstave "Bajke o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici" Nine Škrabea, Borisa Senkera i Tahira Mujičića. Predstavu je pripremila Studentska scena Malik Tinilinić, a u njoj su kao glumci nastupali tada studenti, a kasnije istaknuti sudionici na različitim područjima hrvatskog kulturnog i javnog života (glazbenik Drago Mlinarec, dramski umjetnik Mladen Vasary, kipar Kuzma Kovačić, odvjetnik i novinski magnat Marijan Hanžeković, profesor na Pravnom fakultetu Zoran Parać, prevoditeljica Lelija Ricijaš, ilustrator i autor stripova Krešo Skozret, arhitekt i kantautor Ivica Kiš te mnogi drugi).
Bio je to dramski prvijenac autorskog trolista Škrabe-Senker-Mujićić, koji je zajedno djelovao do 1984. i proslavio se nizom popularnih djela ("O'Kaj", "Vitezovi otrulog stola", "Tri pušketira", "Novela od stranca", "Vatrugasi brata skvasi", "Domagojada", "Glumijada", "Hist(o/e)rijada", "Kavana Torso", "Trenk" i dr.). Oni su i nakon toga nastavili s uspješnim samostalnim spisateljskim djelovanjem, te ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao dramatičari, književnici, publicisti, scenaristi, redatelji, znanstvenici, leksikografi, djelujući u mnogobrojnim medijima (kazalište, radio, televizija, strip, animirani, igrani i dokumentarni film, lutkarstvo, kvizovi, novinarstvo, sport itd)...
FOTO: Mujičić, Škrabe, Senker
O svojim počecima i velikoj obljetnici članovi trojke kažu:
Tahir Mujičić:
"Dragi moji prijatelji, kolege, suautori, "roditelji" 16-ero kazališne djece, želim vam čestitati 50 godina mukotrpnog bavljenja teškim i težačkim kazališnim životom. Želim vam čestitati na smjelosti kojom ste se upustili u avanturu zvanu kazalište i koja vam je postala profesija i sudbina.
Dragi moji prijatelji, kolege i suautori, želim čestitati što ste prije 50 godina postali prvi trojac u povijesti kazališne književnosti i prvi trojac koji je ostao jedna od najznačajnijih stepenica, skala, štengi u povijesti (skromne) hrvatske kazališne umjetnosti. Kada bih nabrajao sve što smo nas trojica zajednički doprinijeli hrvatskoj dramskoj umjetnosti, od zabave, lingvističkog arta, dramaturgije, političke aktualnosti, promišljanja jednog nacionalnog neustrašivog kazališta, bio bi to ogroman doprinos… Budite ponosni što smo, kako smo, gdje smo i koliko smo.
Živelo pola veka
Borisa, Nineka i Tahira
i kazališnog života bez fleka!"
Boris Senker:
"Braćo moja po tintenblau krvi, prošlo pola stoljeća, a nas trojica se i dalje držimo bez pridržavanja sa strane. Ako Bog i Stožer dadnu, otići ćemo mi zajedno na osječkog "Trenka", koji isto dokazuje da smo živi i živahni unatoč tome što smo netom navršili 222 godine. A kad smo napisali "Trenka" bilo nam je tek 111. Pa recite onda da u tim brojkama nema višeg smisla, da nas trojica nismo odabrani..."
Nino Škrabe:
"Tahir, Boris i ja sreli smo se 1966. kao studenti komparativne književnosti. Tada je započelo naše intenzivno druženje koje se razvilo u prijateljstvo, okrunjeno 1972. "Sveborom", našom prvom predstavom, a nakon toga s još 15 zajedničkih dramskih spisateljskih djela i nizom izvrsnih predstava koje su obilježile povijest hrvatskog kazališta. Zatim smo krenuli samostalnim kazališnim stazama, ali naše prijateljstvo, bratstvo, kumstvo ostalo je čvrsto, postojano, neraskidivo. Kad se prisjetim našeg zajedničkog autorskog djelovanja, onda sam ponosan i sretan jer smo tada dokazali da je kazalište ne samo umjetnost nego i jedinstvena škola života, u kojoj je moguće dijalogom, tolerancijom, solidarnošću i nesebičnošću spojiti i uskladiti oprečna stajališta, različite temperamente i drukčije svjetonazore."
Trojka Škrabe-Senker-Mujičić zaslužna je i za početak kontinuiranog kazališnog djelovanja u Jastrebarskom. Na povijesnom prvom sastanku u prostorijama Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko 1968. uz osnivače jaskanskog Kazališta Ninu Škrabea i Stjepana Preprotića bili su i "kumovi" tog kazališta u nastajanju, Boris Senker i Tahir Mujičić. Ostalo je povijest – tadašnja kazališna družina 50 godina kasnije prerasla je u Kazalište Škrabe koje će se ovoga proljeća svojim gledateljima predstaviti s čak dvije premijere – predstavama "101 dalmatiner" i "Robin Hood". Nadamo se da ćemo u publici vidjeti i uvijek drage goste u Jaski i u jaskanskom kazalištu, naše kumove – Borisa Senkera i Tahira Mujičića. (KŠ)
FOTO: Svebor, Mladan Vasary
