Svečani program posvećen Ranku Marinkoviću, održan je u povodu 20 godina od smrti velikog hrvatskog književnika i akademika, na pozornici Akademije dramske umjetnosti (ADU) u Zagrebu 1. prosinca. Program se sastojao od projekcije dokumentarnog filma „Riječi samoće“, snimljenog 1999. godine, autora Milana Bešlića. Nakon pozdravne riječi izv. prof. art. Davora Švaića, dekana Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu o filmu su govorili doc. dr. Bruno Kragić i dr. sc. Tomislav Brlek, izv. prof. Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Za ovu prigodu, u povodu 20 godišnjice smrti Ranka Marinkovića, autor spomenutog dokumentarca Milan Bešlić priredio je tekst naslovljen „Sentimentalni zapis o Ranku Marinkoviću ili riječ o šjor Ranku“ koji su kazivali dramski umjetnici Joško Ševo i Siniša Popović.
Donosimo ulomke iz istoimenog teksta Milana Bešlića priređenog u povodu obilježavanja 20 godina od smrti velikog hrvatskog književnika:
Čitao sam kamerom izborani životopis Marinkovićev
- Dani mladosti putevi su čežnji. Toliko je puteva da mladost može odlutati u čežnji, izgubi se u nepoznatom, nestane. Samo bijeli papir pamti njezin trag u riječima čežnje za danima mladosti. I na licu čovjeka čitamo tragove čežnje za mladošću koje je pisao život borama prolaznosti. Lice je čovjeka otvorena stranica života pisana rečenicama bora, kratkim i dugim, zavisnim i odnosnim, i, najviše, onima izvan gramatičkog sustava usustavljenim kroz vrijeme udubinama minulih trenutaka, usjeklinama tuge, ogrebotinama bolnih i radosnih osjećaja. U borama na licu Ranka Marinkovića uvijek sam čitao te duboke otiske njegova života kao odsjaje mediteranskog sunca na kori staroga bora, mreškanje plavetne površine mora i izbrazdanu čežnju za mladošću, za djetinjstvom, za otokom Visom. Otok je sam. Marinković je bio otok. Marinković je bio sam. I Kiklop je sam čovjek u valovitom društvu. Otok u moru ljudi. I s drugima Marinković je bio sam. Među brojnim hrvatskim otocima Vis je sam, otok za sebe. Kao i svaki drugi otok. Kao i svaki drugi čovjek. Sam. Riječi samoće naslovio sam svoj film o Ranku Marinkoviću. . . .
Kad sam 1999. godine počeo raditi na dokumentarnom filmu o Ranku Marinkoviću pred mojim radoznalim očima počeli su se otvarati veliki i brojni ekrani mogućih puteva prema njemu samom i njegovom tematski razgranatom,prostorno i ambijentalno različitom, scenski slojevitom, i izrazito vizualnom književnom opusu. Množina potire jedninu, i samo dvoje pa već priječe jednoga. Unatoč svemu, i stalnom množenju smjerova valjalo je krenuti samo jednim, svojim putem. I udariti klapnom sa oštrim uzvikom - kamera. I snimiti prvi kadar. Upaliti samo jedan ekran. Napokon, dvojbe sam razriješio odlukom da se uputim prema klasiku hrvatske književnosti, najprije onim putem koji vodi prema njegovoj osobi, pa, potom, njegovom djelu. Krenuo sam tim putem ne zato što su prije mene mnogi vrsni znalci njegova književnog djela i života dobro ucrtali smjerokaze prema djelu i autoru pa bi stoga koračao utabanom stazom ne ostavljajući svojih tragova. Unatoč tim utemeljenim činjenicama nije to bio razlog koji me udaljio od tih puteva. Ne. Jednostavno rečeno, dobro sam znao da su brojni odličnici već davno trasirali pristupe autoru i njegovu opusu te svojom znanstvenom i teorijskom građom dobro popločili taj put, pa bi, dakle, unatoč neizbježnom ponavljanju teza, moje putovanje tim putem bilo jednostavnije, te, vrh toga, i s provjerenom popudbinom, i sigurnije. Dakle, zašto onda ne bi krenuo tim putem, pitao sam se? Jer, krenem li tim putem brže bi stigao svojem cilju, i djelu, i njegovu tvorcu. Ne. Ipak nisam krenuo tim smjerom, ne samo zato što bih išao tim dobro znanim putem pa mi se činilo da bi mogao i sam, uz malo truda, i zagovor muza, možda, štogod dometnuti od takve građe u nadi da bi ona bar malo učvrstila sam put, ili, štogod olakšala koračanje prema djelu i njegovu piscu. Tako bi moj skromni prinos bio tek čitak redak na stranici pisanoj perom respektabilnih znalaca i neprikosnovenih autoriteta. Ipak, nisam krenuo tim putem unatoč toj zavodljivoj pomisli koja je usprkos nedvojbenoj privlačnosti radila zbrku i usporavala moju odluku, pa sam, s uzdahom olakšanja otklonio tu mogućnost, i radije se duboko naklonio nad tom pisanom stranicom i krenuo drugim putem. Uputio sam se ne samo drugim, već i novim putem kojega sam prokrčio kroz hrvatsku zakrčenu medijsku šikaru i započeo koncipirati priču u vizualnom mediju o hrvatskom klasiku i njegovom djelu pod naslovom: Ranko Marinković – riječi samoće. . . .
Uvijek sam se čudio, i s osjećajem nelagode mislio, kao da sam i sam kriv, kad god bi se prisjetio onih isprekidanih, kratkih crno bijelih nevješto montiranih kadrova koji su jedini čuvari žive slike Tina Ujevića iz zadnjih dana njegova života. Ti već izblijedjeli kadrovi jedini je vizualni zapis žive pjesnikove osobe koji govore o dinamičnoj ličnosti nonšalantnog stila kako brzim korakom i ležernim pozdravom ruke izlazi iz zadimljenog prostora kultnog TIP-TOPA. I to je sve što u pokretnoj slici baštini naša povijest dokumentarne filmske produkcije tako dragocjene za povijest hrvatske književnosti i nacionalne kulture u vrijeme kada cijelim svijetom već davno ne samo da je počela, nego i dominira, štoviše, i neupitna je vladavina vizualnih medija. Tu crnu hrvatsku stvarnost, jučer i danas, najtočnije i najslikovitije izražava onaj munkovski Krik čija bolna jeka odzvanja praznim prostorima hrvatske kulture u njezinim besperspektivnim projektima. Jeku tog Krika ne čuju gluhi autori slijepih projekata.
Tad sam pripremajući dokumentarni film bio tako blizu ispunjenja svoje velike želje koja je godinama tinjala u meni družeći se s viškim Voltaireom uz kavicu i cigaretu prepolovljenu na pola i gledao kako je začudnom vještinom pažljivo stavlja u dugi cigarenšpic. S tim je priborom gotovo ritualno započinjao srdačne i duhovite razgovore, ležerno, bez visokoga tona, pa sam upravo takovoga svakodnevnog Ranka Marinkovića svakako želio vizualno dokumentirati u živoj slici živoga klasika kako bi uvijek u njoj živo. To je bio moj motiv koji me je usmjerio drugim, i drukčijim putem da krenem prema hrvatskom suvremenom klasiku književne riječi. Njegovo lice bilo je moj motiv za snimanje dokumentarnog filma jer sam od njega želio napraviti i veliku temu filma, i vizualno oblikovati Marnikovićev portret. Htio sam memorirati njegovo lice s borama rečenica koje je pisao njegov život. S velikom radoznalošću čitao sam kamerom u tim rečenicama Marinkovićeve autobiografske zapise i zapisao u svakom kadru taj izborani životopis kako bi ga sačuvao u hrvatskoj filmskoj memorijskoj literaturi. Zapravo sam htio kamerom portretirati Ranka Marinkovića unatoč tome što sam znao da on to izbjegava, rečeno jezikom puka, bježao je od kamere „ko vrag od tamjana.“
Za citate korištena vrijedna arhivska građa HRT-a
I zaista, spoznavši moje namjere žestoko se tome usprotivio. Ne mogu reći da me je počeo izbjegavati, ali, kao da se malo udaljio od mene. Na svaki je način izbjegavao kameru širokim reparaturom izgovora, od onih koji se po svojoj neposrednosti mogu pripisati dječjoj književnosti do onih koji su njegove sjedine krunile mudrošću svakom izgovorenom riječi. Ipak je, nakon bezbrojnih nećkanja i odgađanja prihvatio da bude portretiran kamerom, ali, tek nakon toga što je prihvatio moju tezu iznesenu u vedrom tonu i šaljivim diskursom, a, ipak, i u utemeljenoj u tvrdnji da njegova glava nije samo njegova, nego, i od hrvatskoga naroda, to jest hrvatske književnosti. Prihvatio je moje tumačenje o vlastitoj glavi s poslovičnom ironijom, i, gdjekad, i ciničnim ubodima u vlastitu glavu i u moju interpretaciju njezina značenja. Ipak, prihvatio je, pokazalo se na kraju, i zato što sam mu dao na znanje da će ovaj dokumentarni film o njemu i njegovom djelu biti njegov prvi i do tada jedini profesionalni snimljeni portret kojega će raditi snimatelj Dušan Vugrinec, student, kojemu će to biti ujedno i diplomski rad na Akademiji dramskih umjetnosti. Ta je činjenica odnijela prevagu najviše stoga jer je tamo i sam godinama radio kao profesor, a, i zato, jer je svojim pristankom želio podržati mladoga snimatelja, te, najposlije, i moju koncepciju za dokumentarni film. Tako smo uspjeli profesionalnom kamerom portretirati Ranka Marinkovića, a to je prva, i jedna od najvažnijih sastavnica dokumentarnog filma. Druga je sastavnica građena na postmodernističkom postupku citatnosti, to jest, korištenja arhivske građe HRT kao dokumentarnu građa filmu o književnom djelu uprizorenom na kazališnim daskama, malim i velikim ekranima, dakle, na TV – u, i filmskom platnu. Citirao sam inserte iz filma Kiklop u režiji Antuna Vrdoljaka, te snimljene kazališne predstave u režiji Koste Spaića, Georgija Para i dr. Treća je sastavnica dokumentarnog filma – prostor rodnoga grada Visa i egzistencijalni prostor grada Zagreba. Četvrta sastavnica ujedno poveznica cjeline izražena je naslovom filma, – riječima, dakle, u piščevom tvorivu kojim je stvarao svoja pisana djela. U ovoj sastavnici je i odrednica filma koja kazuje o kakvim je riječima riječ, i, eksplicitno naglašava da te riječi govore egzistencijalističkim diskursom o suvremenom životu čovjeka riječima samoće, to jest, da je riječ o egzistencijalističkom književnom opusu koji se u citiranim insertima zrcali u dokumentarnom filmu i određuju njegovu namjeru i definiraju njegov smisao.
Poštovanje našoj baštini i suradnja s Memorijalnom zbirkom Ranko Marinković iz Visa
Ovim filmom nastojao sam izraziti i poštovanje našoj baštini, tj. redateljskim kazališnim i filmskim interpretacijama Marinkovićevih djela. Stoga mogu kazati da je moj dokumentarni film i nastojanje da se skrene pozornost i uvaži recepcija književnog djela u svim medijima o čemu najbolje govori činjenica da je već desetljećima aktualno u našoj kulturi, te, što je osobite važnosti naglasiti da u svakom naraštaju privlači novim redateljskim interpretacijama i teorijskim opservacijama. Dostatno je, vjerujem, ovome u prilog navesti tvrdnju da je, primjerice, Melkior, nositelj radnje u romanu Kiklop, upravo i promotor idejnog koncepta Marinkovićeva djela, svojevrsna katedra koja inaugurira tezu da nije samo sinonim urbanog junaka dominanto boemskog svjetonazora sa stilskim tipičnostima imanentnim tom načinu života u gradskim, poglavito kazališnim kavanama, već je on i suvremeni protagonist onog egzistencijalnog stanja koje prepoznajemo u kanonskim djelima europske moderne književnosti, Sartrea, Musila, Joyscea i dr. u kojima se piše o odisejskim lutanjima ulicama Pariza, Beča, Dublina…U mojem filmskom kolažu nastojao sam citatima iz arhivske građe, dakle, iz snimaka kazališnih predstava i filmskih inserata aktualizirati i obnoviti u vizualnom jeziku jednu važnu sastavnicu Marinkovićeva junaka Melkiora, naime, da se percipira kroz osjećaj i njegovo drugo ime koje izražava njegovo postojanje, a to je – strah. Stoga sam u skladu s tom činjenicom nastojao skrenuti pozornost na tezu Ive Frangeša da uz eros i thanatos Marinković uvodi u Kiklopu i fobos tj. strah kao egzistencijalno stanje suvremenog čovjeka kojemu je ime Melkior... . .
U ovoj prigodi obilježavanja dvadeset godina od kada nas je Ranko Marinković zauvijek napustio da bi zauvijek ostao s nama u svojim djelima kao književna vrijednost i nacionalna duhovna baština valja se osvrnuti i na 2001. godinu. Naime, te godine, 22. veljače prikazan je dokumentarni film u Marinkovićevu rodnom Visu u nazočnosti brojnih uzvanika: Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Joško Božanić, Joško Ševo ( čita scenarij u filmu), Antun Vrdoljak i Bruno Kragić koji su na tadašnjoj projekciji govorili o filmu, s nama su bili i Anja Šovagović Despot, Špiro Guberina, Duško Valentić, Mira Muhoberac….U dvodnevnom druženju i sudjelovanju na književnim tribinama, u razgovoru s učenicima u školi, predavanjima…svi su sudionici-gosti poduprli novoutemeljenu udrugu Memorijalna Zbirka Ranko Marinković ( MZRM) kao važan projekt u hrvatskoj kulturi , te, naravno, u samom gradu. Riječ je o Memorijalnoj Zbirci Ranko Marinković koju je inicirala i utemeljila Anči Fabijanović u Visu s ciljem da skrbi o književnikovu djelu, skuplja i arhivira građu o njegovu životu i promiče književne vrijednosti u kulturi piščeva rodnoga grada. To vrijedno naslijeđe dosljedno je nastavila provoditi Nina Vojtek Šabić ujedno i voditeljica istoimene Zbirke.
Sa desetgodišnjim iskustvom Dana Ranka Marinkovića u Komiži, dobro znanom kulturnom manifestacijom na kojoj sudjeluju svojim izlaganjima klasici suvremen hrvatske književnosti i ugledni sveučilišni profesori, književni kritičari, kulturni djelatnici…Pavao Pavličić, Cvijeta Pavlović, Bruno Kragić, Kristina Grgić, Ana Lederer, Ivana Žužul i dr. i s neformalnom suradnjom sa Memorijalnom Zbirkom Ranka Marinkovića daje se vrijedan prinos cjelovitijem sagledavanju Marinkovićeva opusa. Unatoč različitim programskim koncepcijama obje manifestacije promiču ne samo spoznavanju Marinkovićeva života i knjiženog djela nego učvršćuju i njegovu identitetsku komponentu u obje ishodišne i uporišne točke, Komižu i Vis, iz kojih je izraslo njegovo djelo i zauvijek uraslo u kanonske stranice hrvatske književnosti 20. stoljeća.
Dokumentarni film Milana Bešlića „Riječi samoće“ prikazan je i u Mostaru u povodu Dana sveučilišta u Mostaru. Ponovno je tekst Milana Bešlića čitao glumac Joško Ševo .
