Nakon jednogodišnje stanke koja je uslijedila zbog pandemije, jedan od najprestižnijih svjetskih kazališnih festivala, Festival Avignon ove se sezone ponovno otvorio i to s iznimno atraktivnim programom. Na Festivalu je sudjelovala i prisustvovala i intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč istaknuvši kako je tijekom prvog tjedna vidjela nekoliko sjajnih predstava:
Izdvojila bih tri koje su me iznimno dojmile - „FRATERNITY, a fantastic tale“ Caroline Guiela Nguyen, „Liebestod el olor a sangre no se me quita de los ojoj Juan Belmonte“ Angelice Liddell i „Kingdom“ Anne-Cécile Vandalem. Sve tri predstave povezuje tema katastrofe, ove trenutačne pandemijske ili one osobne, bave se vanjskim i unutarnjim ratovima i istražuju mogućnost utjehe u nemogućim vremenima. Iznimno su aktualne i ono što ih čini specifičnim u rasporedu našega vremena je da nas se izravno tiču te s lakoćom dotiču naše emocije.
Od samog početka vodite i mentorirate Akademiju koja ove godine među ostalim, podučavala o načinima vođenja kazališnih kuća i produkcija u vrijeme krize. Što ste savjetovali mladim europskim producentima? Koja su njihova propitkivanja?
Ovo je već sedma godina da vodim u programu festivala Avignon Europsku kazališnu akademiju u organizaciji Europske kazališne akademije. Ona svake godine okuplja oko petnaestak mladih producenata iz institucija kao i s nezavisne scene. Upravo je to i njezina velika vrijednost da omogućava susret i izmjenu iskustava profesionalcima koji se na kazališnoj sceni nalaze na različitim pozicijama. Uz predavanja europskih kazališnih stručnjaka na temu koprodukcija, međunarodnih projekata, europskih fondova, europskog zakonodavstva...., svaki polaznik razrađuje tijekom radionice, pod vodstvom mentora, projekt koji će tijekom sljedeće godine realizirati u svojoj sredini. Mladi producenti koji se okupljaju na radionici iskustvom i različitim pogledima na kazalište čine radionicu vrlo živom i zanimljivom za sve koji u njoj sudjeluju. Posljednjih godina primjećuje se veliki interes mladih producenata iz Velike Britanije kojima su radionice, nakon Brexita, možda i jedine veze s kazališnom Europom.
Koja su rješenja Francuzi našli za puna gledališta te Festival bez socijalne distance i jesu li ta rješenja primjenjiva i kod nas u Hrvatskoj?
Na Festivalu u Avignonu sva su gledališta doista bila puna i to bez praznih sjedala i socijalne distance. Festival je otvoren izvedbom Čehovljeva Višnjika s Isabelle Huppert u glavnoj ulozi, u Papinskoj palači pred 2000 gledatelja. Jedini uvjet ulaska u prostor gledališta bila je COVID putovnica ili test koji se mogao obaviti ispred ulaska u teatarski prostor.
Hrvatsko narodno kazalište član je europske organizacije Prospero najvećih repertoarnih kazališta te je odabrano kao jedno od četiri prestižna europska kazališta čija predstava će biti sufinancirana programom Europske unije Kreativna Europa. Riječ je o predstavi Sorry, laboratorijskom projektu redatelja Bobe Jelčića. Kakav je to projekt?
Iznimno sam ponosna što sudjelujemo u prestižnom projektu Prospero financiranom u iznosu od nešto više od milijun eura sredstvima iz programa Kreativna Europa Europske unije. Partneri u tom projektu su nam pariško kazalište Odéon-Théâtre de l'Europe, berlinska Schaubühna, Théâtre de Liège, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modena, Göteborgs Staatheatre, Teatros del Canal iz Madridu i Teatr Powszechny iz Varšava. U prvi krug predstava koje će se realizirati sredstvima toga projekta ušla je i predstava Sorry, autorski projekt Bobe Jelčića. U projektu Sorry Bobo Jelčić povezat će dva filma: koreanski film Žena koja trči redatelja Hong Sang-Soa i film Sorry We Missed You redatelja Kena Loacha. Ono što će biti prva zanimljivost ovoga projekta je ta da će film biti predloškom za kazališnu predstavu. Jelčić će tako istraživati poziciju dramskog teksta u kazalištu i poziciju govora kao komunikacijskog sredstva koji podcrtava ili ukida emociju. U ovom postkatastrofičnom vremenu takvim ćemo projektom, nadam se, uvesti i neke nove forme u teatar.
Kada je predstava realizirana, ona će gostovati u inozemnim kazalištima koja su dio Prospero projekta. Koja gostovanja su u planu, kako naša u inozemstvu tako i inozemna kod nas?
Za sada je dogovoreno gostovanje projekta Sorry u Teatros del Canal u Madridu, pariškom kazalištu Odéon-Théâtre de l'Europe i Théâtre de Liège. Mi ćemo pak ugostiti projekte pariškog kazališta Odéon-Théâtre de l'Europe, Staatheatera iz Göteborga i berlinske Schaubühne. No, kako Prospero projekt traje četiri godine planira se još kazališnih razmjena.
Projekt Theatre in Transition uključit će umjetnike poput Katie Mitchell i Jeromea Bela te će prioritet biti analiza i povećanje održivosti same kazališne produkcije i rada institucije. Možete li nam ispričati nešto konkretnije o projektu?
Projekt Kazalište u tranziciji razvijamo s Nacionalnim teatrom iz Lisabona, Théâtreom Vidy-Lausanne, kazalištem Dramaten iz Stockholma, Nacionalnim teatrom iz Vilniusa, Comédie de Genève te Théâtre de Liège. Tema nam je „održivo kazalište“, a veže se uz sada i u kulturnom krugu osviještenu, te sveprisutnu problematiku klimatskih promjena kao i uz strahove koje ih prate. Istraživali bismo u društveno kulturološkom smislu pojmove kao što su voda, šuma, zemlja, vatra i nalazili njihove umjetničke reference. Osim izvedbi predstava Katie Mitchell i Jeromea Bella, planiraju se i zajednički umjetnički projekti nekoliko teatara povezanih u krovni projekt, ali i brojne radionice, istraživanja koje bi okupljala stručnjake iz različitih područje te u konačnici ponudila različite modele održivosti koji bi bili korisni ne samo kao umjetnički poticaj, već primjerice i kao materijali koji bi se koristili u teatru. Svakako držim da je to pravi projekt za ovo vrijeme koji bi mogao biti upravo amblematskim u drugom desetljeću 21. stoljeća.
