Otišla je veličanstvena Mira Furlan, objavljujemo In memoriam HNK u Zagrebu i HRT-ov video razgovora u Nedjeljom u 2, te u spomen na slavnu glumicu prenosimo kako se na svom fb profilu Mire Furlan prisjetio i od nje oprostio njezin kolega i prijatelj, najpoznatiji glumac bivše države - Rade Šerbedžija.
In memoriam Mira Furlan
Iz kazališta - 22. siječnja 2021. (HNK Zagreb)
Umrla je Mira Furlan. Velika kazališna, filmska i televizijska glumica.
Rođena je 7. rujna 1955. u Zagrebu. Nakon diplomiranja studija glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1978. godine postaje članicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ubrzo nakon prvih manjih uloga u nacionalnoj kući zabljesnula je u antologijskoj predstavi Dunda Maroja (režija I. Kunčević) u ulozi Petrunjele, uz još jednog umrlog velikana Mustafu Nadarevića kao Pometa. Osamdesetih godina prošloga stoljeća vlada pozornicom HNK kao njezina najbolja glumica. Nezaboravna Anabella u Fordovoj tragediji Šteta što je kurva (režija G. Paro), predstavi koja ja bila na repertoaru 7 godina, ironična Celimena u Molièreovom Mizantropu (režija M. Međimurec); razigrana Edith u Đavolovom učeniku G. B. Shawa (režija B. Violić), potresna Marijana u Vučjaku Krleže (režija Kosta Spaić); sjajna Natalija Petrovna u predstavi Mjesec dana na selu I. S. Turgenjeva (režija G. Paro) i mnogim drugim.
Glumila je u Zagrebu, u Dubrovniku na DLJI, u Beogradu, u nebrojenim filmovima i televizijskim serijama, postavši tako slavna širom regije. No, ono što je ostavila nama u Hrvatskom narodnom kazalištu je neprocjenjivo.
Njezina duboka i iskrena posvećenost glumačkom činu, njezina savršena i minuciozna priprema svake scene, njezine emocije koje su se prelijevale preko scene kao valovi, duhovitost i tragičnost, sve su to samo djelići Mirinog umijeća koje je doista bilo nesvakidašnje. Igrala je s našim najvećim glumcima – od Vanje Dracha do Mustafe Nadarevića, pripremala je predstave s najboljim redateljima toga doba - od Georgija Para, Božidara Violića do Koste Spaića i Ivice Kunčevića, ukratko, blistala je na našoj pozornici dijeleći svoju strast za glumom sa svima na sceni i onima u gledalištu. Nitko nije bio ravnodušan prema Miri Furlan, bez obzira o kojoj se predstavi radilo.
Odlazak u SAD 1991. godine zbog političkih razloga je bio trenutak prestanka njezinog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu, no njezina umjetnička ostavština živi i dalje. Obožavale su je i obožavat će je generacije publike, jer je uz ogroman talent i inteligenciju bila umjetnica koja je svojim beskompromisnim stavovima postala moralna veličina.
Zbogom i hvala ti, Miro.
Na svojoj fb stranici Rade Šerbedžija piše - https://www.facebook.com/radeserbedzijaofficial/videos/379964173223929
Mira Furlan je bila jedna od najdivnijih glumica na području bivše Jugoslavije. Svojim talentom, duhom i ljepotom bila je Mira Stupica naše generacije. Voljeli su je njeni prijatelji glumci i glumice, voljeli je režiseri, voljela je publika, voljela je i filmska kamera. Svi su je voljeli. A i ona je voljela cijeli svijet. Ali se i plašila toga svijeta jer je bila beskrajno ranjiva.
Kao prava heroina bila je i tragetkinja u privatnom životu. Zbog svoje iskrenosti i istinoljubivosti doživjela je mnoge udarce od ostrašćenih nacionalista u zemlji u kojoj je rođena i u kojoj je postala jedna od najvećih filmskih i kazališnih umjetnica. Doživjela je, nepravedno, mnoge udarce i napade 1991. godine od ostrašćenih nacionalista, bolje reći šovinista i boksera života....
I kao Eva iz Krležinog Vučjaka otplovila u Ameriku da bude daleko od užasa rata koji je razarao njenu zemlju i njezine narode. Tamo je, kao prava velika umjetnica, ponovo pronašla sebe i uspjela napraviti zavidnu karijeru. Godine 2001., pozvali smo je Lenka i ja da u našem teatru Ulysses igra Medeju. Bojala se povratka i ponovnog susreta sa svojom publikom. Ali bila je sjajna Medeja. A njezina publika ju je dočekala raširenih ruku. Ponovo je pronašla neku nadu u bolji svijet i bolji život. I dolazila je ponovo da igra u kazalištima i filmovima na svome jeziku i za svoju publiku.
Ali, iskrena i istinoljubiva kakva je bila, teško je pronalazila mir i spokoj u novim okolnostima i opet je na neki način dolazila u nesporazum sa svijetom i politikama i prilikama, odnosno neprilikama koje još uvijek vladaju na ovim našim prostorima.
Imala je i sreću u životu jer je u tadašnjim teškim vremenima 1991. godine imala podršku u svome mužu Goranu Gajiću, koji joj je bio velika podrška i najčvršća stijena za koju se držala, tako plaha i nježna i uz koga se održala u ovome okrutnome svijetu...
Bila je velika. Bila je hrabra. Bila je pametna. I bila je tako lijepa kao tog jutra dan!
