Prvakinja Baleta Mirna Sporiš ove sezone obilježava 30. godišnjicu umjetničkog rada ostvarenog u Hrvatskome narodnom kazalištu. Počela je plesati s pet godina a s devet upisuje školu za klasični balet u Zagrebu koju je završila 1990. godine u klasi profesorice Nade Herceg. Iste godine postala je članica Baleta HNK u Zagrebu te otplesala svoju prvu premijeru baleta “Trnoružica” , u korografiji W. Orlikovskoga. Godinu dana nakon dobiva prvu glavnu ulogu Klare u Ščelkunčiku, W. Orlikovskog, a na 18-ti rođendan. 1993. postaje solistica Baleta. Djevojku u Čudesnom Mandarinu, M. Šparembleka pleše 2003. godine a u listopadu je proglašena prvakinjom Baleta kao Quitri u Don Quijotu, D. Bogdanića. U svojoj karijeri Mirna je otplesala klasične, neklasične, moderne i nacionalne baletne predstave poput Gamzati u Bajaderi, D. Bogdanića, Jele u Đavo u selu, Pie i Pina Mlakara, Swanilde u Coppeliji na Monmartreu, Y. Vamosa, Olimpija u Dami s kamelijama, D. Deana, Lise u Vragolastoj djevojci, V. Derevianko…
Akademiju dramske umjetnosti, smjer baletne pedagogije upisuje 2013. godine te je diplomirala 2016. u zvanju Baletnog pedagoga.
30 godina profesionalnog umjetničkog rada u kazalištu lijepa je brojka i još kada joj se pribroji desetljeće baletnog obrazovanja, ispada da skoro cijeli život plešem. Ovaj poziv se odabire dok si još zaigrano dijete i dok maštaš o baletu kroz roza til haljinice i šlapice s kojima se pleše na vršcima prstiju. Naravno da iza tog dječačkog sna dolaze godine predanog i svakodnevnog vježbanja kako bi svoje tijelo doveli do savršenstva izvedbe baletnih pokreta koje prkose gravitaciji. Moj san se ostvario i uspjela sam postati primabalerina, rekla je Mirna istaknuvši kako ustrajnost i snaga volje zajedno s talentom dovode umjetnika do točke gdje on može sa sigurnošću dosezati zvjezdane vrhunce.
„Po prirodi sam vrlo živahnog i vrckavog karaktera a i same uloge su me pratile u tome, sve i do ove premijere Ponos i predrasude (L. Mujić) koju upravo pripremam i s kojom ću obilježit
sve ove protekle godine u matičnom zagrebačkom kazalištu. Zahvalna sam što sam tolike godine opstala na vrhuncu baletne umjetnosti ponajviše volji, strpljenju, upornosti, energiji, pronalasku radosti u svakom koraku i najviše ljubavi koja prema stvaranju riječi u pokret čini moje tijelo živim. Kao plesač ću uvijek imati što za reći, jer godine u mom slučaju nisu prepreka“, istaknula je prvakinja Baleta koju gledate u ulozi Gđe Bennet u baletu Ponos i predrasude zagrebačkoga HNK u koreografiji Lea Mujića.
Maja Đurinović o Mirni Sporiš
Mirna Sporiš obilježava 30-u obljetnicu umjetničkog rada u cijelosti ostvarenom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Oduvijek je željela biti balerina, i znala da će biti balerina, i kada se još kao učenica Škole i „mali miš“ (1984. u Ščelkunčiku u koreografiji Waczlawa Orlykowskog) prvi put našla na kazališnoj sceni počelo je ostvarenje njenog sna. Mirnina zaljubljenost u balet, radosno uzbuđenje pod svjetlima reflektora i izazovni trenutak otvaranja zastora punili su je umjetničkom i životnom strašću koja nije jenjala do danas.
Ljupka, nasmiješena lika, nižeg rasta, ostala je dvadeset godina djevojčica Klara u istom baletu, ali je ta „vječna djevojčica“ i – prvakinja baleta, istovremeno otplesala niz izrazito tehnički zahtjevnih varijacija, karakterno složenih i lirski proživljenih uloga. Pamti se njezina temperamenta Quitri, kao i snažna i sigurna Španjolka iz Orašara; bila je dirljiva Gamzati; nježna Jela i Julija. I tako dalje: podugačak je i impresivan broj uloga, kako u klasičnom tako i u ne manje zahtjevnom modernom repertoaru, koje je svaku sa jednakom pažnjom i predanom posvećenošću izrađivala i zaraznom energijom prenosila publici.
