Koncert In memoriam Saša Britvić održan 16. prosinca u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu još je jednom bio mjesto posebnog pijeteta i tuge za velikim maestrom. Pod dirigentskom palicom Anđelka Igreca, dirigenta i zborovođe, izvedena je Misa u h-molu Johanna Sebastiana Bacha, BWV 232 (1685. - 1750.), a uz Hrvatski barokni ansambl, s Laurom Vadjon kao koncertnim majstorom, te Zbor Chorus Angelicus, kao solisti nastupili su Ivana Lazar, sopran I.Marta Schwaiger, sopran II.Sonja Runje, alt,Hugo Hymas, tenor,David Greco, bas.
Izvedba Bachove mise u h - molu bila je posvećena Saši Britviću, osnivaču i dugogodišnjem dirigentu Hrvatskog baroknog ansambla koji je svojim nastojanjima, uz Lauru Vadjon i druge glazbenike od kojih neki nisu više u ovoj postavi ansambla, Hrvatski barokni ansambl pretvorio u prvi hrvatski profesionalni ansambl specijaliziran za izvođenje barokne glazbe te djela hrvatske glazbene baštine.
Saša Britvić svojim je dugogodišnjim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem ostavio trajan, neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti, a njegov je prerani odlazak ostavio mnoga glazbena pitanja otvorenima.
Njegov ansambl odužio mu se upravo skladbom koju je, po njihovim riječima najviše volio.
Kao što to u programskom letku navodi muzikolog Ennio Stipčević, riječ je o jednom od posljednjih opsežnijih vokalno instrumentalnih djela koje je Bach pisao od 1733. do 1749. godine.
Misa slijedi rimokatoličko bogoslužje, skladana kao pokušaj pomirenja teološkog razmimoilaženja katolicizma i reformacije.Pisana nevjerojatnom imaginacijom i vještinom leipziškog kantora predstavlja apsolutni vrhunac vokalno instrumentalne skladbe.Osim nenadmašne upotrebe kontrapunkta koji svojim složenim vertikalnim harmonijama na momente biblijsko - proročanski predskazuje stremljenja u glazbi XX. stoljeća (evidentno ne posve uspješnih pokušaja dosega velikog uzora), nevjerojatne umješnosti korištenja dinamika i agogike da bi u isprepletenosti dionica mogli čuti glazbu a ne buku i neidentificirani šum, u svakom stavku mise postoji simbolika brojeva vezanih uz teme katoličke vjere, misli i nauke.To dobro prepoznaje iAnđelko Igrec koji svojim obrazovanjem do potankosti prepoznaje i definira simboliku partiture ne pretvarajući je u misticizam.
Ni svoju detaljnu glazbenu promišljenost kao ni precizan, jasan, obli i prirodni dirigentski pokret maestro Igrec ne zadržava na sterilnosti šture znanstvene analize.Svoje znanje, naprotiv, koristi da prenese zanos, katarzu glazbom kao takvom i na ansambl i publiku.
Radost muziciranja i života, kao svojevrsna oda preminulom maestru, odzvanjala je dvoranom Glazbenog zavoda. Orkestar, zbor, solisti, tešku su partituru izvodili tehnički kvalitetno poštujući zamisli i skladatelja i dirigenta.
Zbor, koji je sastavljen najvećim dijelom od pjevača amatera prekrasnih glasova (umjesto 50 ili 150 članova zbora, Chorusa je pjevalo samo tridesetak) svojim uvježbanim ujednačenim zvonkim tonom čiste intonacije i postave dokazuju opravdanost malobrojnosti u novije vrijeme preferiranu od svih vodećih svjetskih stručnjaka Bachovog opusa.
Nesumnjivo je da se u radu sa zborom koji je dosegnuo profesionalne standarde osim velikog talenta svih članova, krije i nadarenost za pedagogiju i metodiku njihovog zborovođe. Igrec je pametnim vođenjem legata, dinamičkih razlika pojedinih dionica stvorio plastičnu glazbenu strukturu bistre slušnosti.
Orkestar, uredne intonacije, posebno gudači u sviranju bez vibrata, osjetljivo je i surađujući, stilski znalački slijedio izazove gotovo dramatično - romantičnog uzdušja koje je maestro ponudio.
Vedrina duhača, smirena stabilnost timpana, jecaji violina (Agnus dei) ne bi bili vjerodostojni da zanatski točno nisu izvedene dionice.Laura Vadjon kao ravnopravan solist u izvedbi arije “Laudamus te” svojim je bravuroznim pasažama potvrdila dominantnu poziciju svirača barokne violine. Nimalo ne zaostajući, pridružila joj se Tanja Tortić čineći blistavi duo kojeg bismo rado čuli i u Bachovom koncertu za dvije violine u d-molu.
Lea Sušanj Lujo, violončelo solo u ariji basa “Et in Spiritum Sanctum” pokazala je sav svoj raskošni, maštoviti talent, jednako kao i maestralna Ana Benić, flauta solo, arija tenora “ Benedictus”. Ana Benić je flautistica velike muzikalnosti, precizne intonacije i savršenog osjećaja za zajedničko muziciranje. Njen ton je lagano svijetao, čist, tehnički gotovo besprijekoran.
Solo rog Bánk Harkay, u velikoj, napornoj ariji basa “Quoniam tu solus sanctus” dokazao je kako se i rog baroknog razdoblja čija se intonacija svira isključivo usnama (ambažurom) i zatvaranjem četiri rupice na samoj cijevi instrumenta može svirati lakoćom.
Nezaobilazne oboe, trublje i fagoti uz točan kontrabas (Frano Petrač), pouzdanog Franju Bilića kao basso continuo i Ivanu Kuljerić Bilić na timpanima svojim su muziciranjem adekvatno zaokružili izvedbu orkestra.
Solisti su briljirali.
Ivana Lazar koja u sedam dana može pjevati Mozartovu Kraljicu noći, Puccinijevu Musette i Bachovu misu, pokazuje svoje veliko umjetničko i pjevačko znanje. Njena je senzibilnost osobito došla do izražaja u dvopjevima s briljantnim, blistavim glasom tenora Huga Hymasa, savršeno pristalim sopranom Marte Schwaiger te tamnim, baršunastim altom Sonje Runje.
Jednake boje glasa u svim registrima, potresna u izvedbi osvojila je publiku u ariji Agnus Dei.
Moćan, apostolski bas Davida Greca odmjerenim je suženim vibratom donio razumljivu dikciju i skrušenost pred Svetim.
Bachovu misu isti je ansambl s manjim izmjenama u sastavu zbora i solista izveo i na ovogodišnjim Varaždinskim baroknim večerima gotovo jednako uspješno, no, izvedba u Koncertnoj dvorani Glazbenog zavoda ne samo da je potvrdila već dosadašnje primljene nagrade koju je Chorus dobio, nego i ispravnost odluke da im se dodijeli veliko priznanje, nagradu “Milka Trnina”.Njihova izvedba Bachove mise u h-molu zaslužila je da bude zapisana na nosaču zvuka, za budućnost i da nas podsjeća kolike vrsne talentirane glazbenike mi u Hrvatskoj imamo, koje moramo njegovati,profesionalne i one što ih neadekvatno nazivaju amaterima.