Deveta je obljetnica smrti pjevača, skladatelja, pjesnika, slikara... Arsena Dedića (Šibenik, 28. srpnja 1938. – Zagreb, 17. kolovoza 2015.). Veliko je ime hrvatske glazbene i ine scene. Na početku stvaranja hrvatske države, zajedno sa suprugom Gabi Novak, pridružio se uz ostalo Hrvatskom Band Aidu na snimanju domoljubne pjesme „Moja domovina“. Iako nepotpisan suautor je dijela teksta ove, kako je neki zovu, druge hrvatske himne. Za Vice Vukova napisao je pjesmu „Kad raziđe se dim“, a i glazbu za himnu 101. brigade HV-a. Iz tog vremena pamtit ćemo ga i po pjesmi „Majka hrabrost“…. te po niz humanitarnih koncerata.
U rodnom gradu završio je Gimnaziju i Srednju muzičku školu. Dolaskom u Zagreb još jednom je diplomirao istu školu. Neko vrijeme studirao je na Pravnom fakultetu. Nakon prekida upisao se 1959. na Muzičku akademiju, na kojoj je diplomira u veljači 1964. Bio je i flautist, koji je svira u više ansambala i orkestra. Vodio je vlastiti „Kvartet flauta A. Dedić“.
Bio je član vokalnih skupina Melos, Prima, Zagrebački vokalni kvartet. Objavljivao je i stihove, poglavito na poticaj Zvonimira Goloba, ali i Zlatka Tomičića. Osobito se pamti njegova knjiga poezije „Brod u boci“, koja je doživjela veliki broj izdanja, kao i suradnja sa Željkom Sabolom. Pisao je često glazbu za filmove, ali i kazališne predstave. Sudjelovao je na brojnim festivalima zabavne glazbe i šansone.
Surađivao je s Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem, Bulatom Okuđavom...
Objavio je niz albuma i CD-a. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, kako za zabavnu glazbu i šansonu, tako i za filmske i ine projekte. Mjesec dana nakon njegove smrti objavio sam knjigu „Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić“, u nakladi Ogranka Matice hrvatske iz Koprivnice. (Knjiga je dobila Zlatnu plaketu Matice hrvatske). U predgovoru ove knjige književnica Božica Jelušić uz ostalo je napisala da je njena čitanost zajamčena i da će se iz nje mnoge rečenice prepisivati, podcrtavati i pamtiti, postajući općim istinama.
- Njegov dar da govori u svoje i naše ime, nemoguće je prisvojiti, oponašati ili prigušiti bilo kakvom halabukom, osporavanjem i zajedljivim negiranjem – naglasila je.
Dobro se, uz ostalo, sjetiti Arsenovih riječi o njegovoj suradnji s danas često spominjanim hrvatskim redateljem Antunom Vrdoljakom...
- Sada ga svi oštracavaju po tiskovinama i tiskotinama. Prvi put sam za Vrdoljaka pisao za seriju „Prosjaci i sinovi“, u trinaest epizoda. Bila je to vrlo čudna ponuda za suradnju. Tada se još u Teslinoj ulici moglo voziti u dvije trake prema Zrinjevcu. On mi je kroz prozor automobila doviknuo na cesti: Je li bi radio glazbu za jednu seriju? Ja sam otvorio prozor i rekao mu: Radio bih! I tako smo došli do „Glembajevih“ – sjećao se Dedić.
U knjizi koju sam objavio, a koja je uglavnom marginalizirana i prešućena (nije tek samo tako Arsen tražio da ga pokopaju isključivo u obiteljskom krugu!) „uhvatio“ sam i neke iznimno „duhovite“ njegove riječi:
- Gledam neke izvođače, po desetak godina nemaju albuma, ali dobiju u novinama po dvije stranice, jer –nemaju ni običan CD!
A rekao je i ovo: - Moja je pozicija posebna. Baš me briga jesam li „pomoćni pjesnik“. Nemam što tražiti među stvorenjima koja proizvedu neku tanjušnu knjižicu i uobraze se da bi trebalo za njih napraviti veliku misu!
Za neke od onih koji danas iznimno „cijene“ Arsena, on je o njima vrlo loše mislio, a vjerovali su da ga “veslaju“. Kad sam pripremao ovu knjigu, molio me da njihova imena izostavim barem u prvom izdanju! (Sada pripremam drugu, s naslovom koji je sam odredio za vrijeme života . „Od Šibenika do Zagreba- život na dva kolosijeka“!)
Inače, koliko ga „cijene“ i nakon smrti vidi se i po tome da se po njegovu imenu još uvijek „ništa“ tako bitno ne zove, ali to nisu krivi oni koji ga i danas rado slušaju. Ako ništa drugo, mogao je i posthumno postati član HAZU ili imati svoju ulicu, park ili trg usred Zagreba!
Kako bilo da bilo, Arsen je bio i ostao jedan i jedinstven. Njegove pjesme mnogima su obilježile i živote –netko se uz njih udao, netko razveo, netko poljubio.... Nikad, pa čak i kad je mogao, nije želio puniti sportske dvorane. Njemu je bila dovoljna i kazališna, jer, govorio je, svaka forma mora imati adekvatnu formu izvođenja!
Tekst i slika: Mladen Pavković
