Tamo gdje anđeli spavaju, a to je mali barokni grad na sjeveru Hrvatske prepun ljubavi prema kulturi i umjetnosti, u svjetskim razmjerima gledano gradić kao iz bajke, miran, tih, ugodan za život i stvaranje, a upravo tu anđeosku premisu gradu u kojem anđeli spavaju u sebi i svome stvaralaštvu prepoznaje i najanđeoskiji varaždinski slikar anđela, Željko Prstec, autor mnogih slika i crteža anđela i anđelinjaka, instalacije u procijepu između Franjevačke crkve i jedne od gradskih kuća, a uz sve to i osnivač Muzeja anđela, privatne galerije u koju svakodnevno svraćaju i domaći i turisti ne bi li se nahranili bajkovitošću i mirom i na krilima snovitih stvorenja i viđenja oplemenili duše.
Muzej je mjesto održavanja koncerata, izložbi, druženja i susreta, a među posjetiteljima se često nađu, djeca, mladi, turisti i uglednici iz raznih područja života, pa čak i državnici.
Umjetnik je slikati anđele otpočeo u danima svoje, tada se mislilo neizlječive bolesti, ali zacijelo su i ta mala stvorenja koja je naslikao na papiru, drvetu, izradio kao skulpture i instalacije, postale to neiscrpno nadahnuće koje ga je ponijelo dalje ii dalje i tako već više od trideset godina. U Galeriji grada Krapine ovih je dana otvoren 8. Zagorski likovni salon, najveća likovna trienalna manifestacija u Krapinsko-zagorskoj županiji, a koliko je značajna govori i podatak da se održava već 21 godinu. Stručni ocjenjivački sud u sastavu Branka Hlevnjak, Dora Kovačević i Stanko Špoljarić već nekoliko godina odlučuje o uspješnosti prijavljenih autora, a ove godine prijavilo se 92-je umjetnika sa 128 radova. Među prijavljenima bio je i Željko Prstec s radom 'Moj prilog teatrozofiji'; instalacijom koja mu je donijela jednu od 3 ravnopravne nagrade, a nakon uručene mu nagrade Željko Prstec poručio je umjetnicima da je važno javnosti dati uvid u svoje stvaralaštvo i izlagati te sudjelovati na natjecanjima. Za one koji instalaciju žele pogledati uživo, Salon ostaje otvoren do 18. kolovoza .
A evo što o umjetniku i njegovim anđelima kaže likovna kritičarka Jadranka Pintarić "Svi su ti anđeli glasnici (i vjesnici) ljubavi, po definiciji čiste i iskrene — anđeoske. Oni su nad gradom, nad krajolikom u svako godišnje doba, crkvicom, ljudima, dječicom (premda se često gubi razlika između dječice i anđela — što mislite, slučajno ili namjerno?), nad našim bićem koje “ulazi” u sliku s takvom lakoćom, kao da ga vodi ruka anđela. I ta milina koja se razlijeva, ta nostalgična sentimentalnost za anđeoskim dobom (onim nedužnim dobom djetinjstva: čovjeka, grada, svijeta), ta dražesna živost koja obećava lakoću postojanja — to su forme ljubavi koja plijeni na Željkovim slikama. Bit će da su zato tako “prozračne”, “pahuljaste” — jer anđeli su često sačinjeni od oblaka, a ljubav je vrtlog uzduha (dan odabranima da ga vide). I anđeli Željka Prsteca nose poruke (a kakve, to svak za se zna, kao i od koga!) pratnja su i s ove i s one strane duge.
A znate li zašto svirale imaju? Dakle, onomad se vjerovalo kako anđelima ne trebaju riječi — jer su iznad te razine sporazumijevanja. Riječi trebaju nama, nesavršenim bićima ovisnima o “tvrdom načinu” sporazumijevanja. Zato eto Željkovi anđeli imaju svirale i šute. Šute. No onima koji za to uho imaju, sve će reći. O ljubavi. I još ponešto. (Onako usput: još uvijek mislite da ne znate gdje anđeli spavaju?)
Kao primjerice da ih je tek u šestom stoljeću Dionizije Aeropagit razvrstao u devet korova, podijeljenih na tri reda (osim osobnih čuvara, nama su obično najmiliji kerubini i serafini). U ranom kršćanstvu prikazivali su ih kao mladiće odjevene u bijele halje i još im nisu bila izrasla krila. Tek su u četvrtom stoljeću dobili krila, bijela i pernata. No, zapravo s talijanskom renesansom počinje doba anđela kakvo mi poznajemo. Premda neki kažu da doba anđela tek dolazi — zato što su oni znak neuvjetovane Božje ljubavi spram ljudi, zato što su oni oličenje ljubavi per se.
I Vladimir Maleković, davne je 1985.napisao: “Prstecovi akvareli ljeskaju se na punom svjetlu, i zato ih treba promatrati bez žurbe, ponizno se zaustavljajući pred detaljima koji su tako pozorno iscrtani. U njima se skriveni znakovi duše što se otvara svakome koji je strpljivo čekao da se umjetnikovim nevidljivim ključevima otvore vrata prema cestama što vode na drugu obalu zbilje gdje predmeti drhte u plamenu fantazije.”
