U izložbenom salonu Muzeja Međimurja u Čakovcu u petak, 11. studeni, u 18 sati otvara se izložba fotografija Maše Bajc „Priroda stvari“. Maša Bajc renomirano je ime u fotografskom svijetu na nacionalnoj razini, no osim u Hrvatskoj svoj kreativni trag ostavila je i na američkom tlu. Rođena Čakovčanka, nakon diplome na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu upisuje magisterij fotografije na Rochester Institute of Technology u Rochesteru, savezna država NY, SAD. Sudjelovala je i u programu za nadarene umjetnike u Bronx Museum AIM programu u New Yorku za koji je dobila stipendiju. U Americi je provela 6 godina, a nakon povratka u Hrvatsku predavala je na Akademiji dramske umjetnosti i u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. Često vodi razne fotografske radionice i niz godina se bavi fotografskom edukacijom. Od 2019. godine radi kao slobodni fotograf. Dobitnica je različitih priznanja od kojih se ističe Prix de la Photographie Paris i International Aperture Award. U radovima se često referira na povezanost ljudi, prirode i prostora.
U Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec predstavit će se domaćoj publici s fotografskom izložbom „Priroda stvari“. Radi se o konceptualnoj instalaciji koja se sastoji od više komponenti: tekstualnog uvoda u izložbu, zatim serije od 16 fotografija pričvršćenih obostrano na 8 stalaka koji slobodno stoje u prostoru te serije od 16 uokvirenih rečenica/zapisa.
Prvi i treći (tekstualni) dio rada služe kako bi se pobliže kontekstualizirale fotografije. Tekstualnim uvodom na zidu galerije autorica otkriva da su fotografski radovi nastali hodanjem, i to na točno određenoj mikrolokaciji, na livadi iza njezine kuće. Drugi dio izložbe, fotografije koje su nastale šetnjom, nisu šetnji bile svrha, već su samo dio mentalnog procesa poniranja u osobne asocijacije i memoriju putem fizičkog čina hodanja. Hodanje kao najlakši i najprirodniji oblik kretanja čovjeka, kao ponavljajući, motorički i dugotrajno mogući fizički ljudski čin koji ne zahtjeva mnogo koncentracije, upravo zbog svoje vrle jednostavnosti i mogućnosti izvršavanja na „autopilotu“, ostavlja prostora nesputanom poniranju u vlastitu samosvijest. Ova izložba i jest svojevrsni dnevnik ciklusa iz jednog perioda takvih „mentalnih vježbi“ uslijed hodanja.
Autorica nam izložbom prezentira svoje vlastito iskustvo hoda kroz prirodu, a tu šetnju sintetizirala je u instalaciju fotografija na stalcima, postavljajući ih na način da tvore put kroz izložbeni prostor. Šetnja kroz rad nije u potpunosti simulacija opisane autoričine šetnje, iako se referira na nju. Ovdje je primarno u funkciji interakcije gledatelja s instalacijom što dodaje radu komponentu iskustva fizičkog kretanja kroz prostor i interakcije s radom.
S obzirom da se radi prostorno o dijelu grada koji će uskoro biti urbaniziran i trasiran cestom sjeverne zaobilaznice, na izložbu možemo gledati kao na osobni hommage intimnom prostoru koji nestaje i koji će postati javan.
