Izložba Jezera Ane Ratković Sobota bit će predstavljena zagrebačkoj kulturnoj javnosti, od 14. lipnja do 3. srpnja, u Galeriji Josip Račić. Riječ je o pet radova velikih dimenzija u batik tehnici iz istoimenog umjetničinog ciklusa koji je i u drugim tehnikama razvijala posljednjih nekoliko godina. Spomenuti radovi motivirani su kako zanimanjem autorice za odnos prema netaknutoj izvornosti koja se nalazi u prirodi Plitvičkih jezera koja je devastirana tijekom razvoja masovnog turizma, tako i potrebom za eksperimentiranjem. Riječ je o pojednostavljivanju pejzaža ne samo zbog tehnike, nego i zbog teme, o nestajanju svijeta kakav smo poznavali, dehumanizaciji i čovjekovoj alijenaciji od krajolika. Premda u doslovno ispranim prikazima, radeći nadahnuta fotografijama s početka prošlog stoljeća, Ana Ratković Sobota retrogradno oživljava prošla vremena - ističe u predgovoru pratećeg kataloga povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević, autorica izložbe.
Ana Ratković Sobota (Zagreb, 1988.) završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Matka Vekića. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih ističemo samostalnu izložbu u Tokamachiju u Japanu i Laubi u Zagrebu. Travanj i svibanj 2018. i 2019. provela je u Leipzigu u sklopu rezidencije „De/Konstrukcija slike“. Oslikala je Zatvoreni odjel kaznionice u Požegi i Odjel za transport pacijenata Hitne pomoći Kliničkog bolničkog centra Rebro. Živi i radi u Zagrebu. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).
Jezera
Naši se krajolici mijenjaju, a to se slabo primjećuje. Čovjek se ne mijenja. Zagospodario je prirodnim potencijalima koji su postali izvori tržišnih resursa. Zbog profita odvija se proces nestajanja šuma, pčela, prirodnih staništa, istrebljivanja biljnih i životinjskih vrsta, gubitak bioraznolikosti. Zanimanje za odnos prema netaknutoj izvornosti koja se nalazi u prirodi Plitvičkih jezera i koja je devastirana razvojem masovnog turizma pokazuje ciklus Jezera Ane Ratković Sobote. Riječ je o slikarici zainteresiranoj za izazov slikarske tehnike pa fokus na ručno oslikavanje tkanine koji je napravila u najnovijim radovima ne iznenađuje. Od samih početaka formalnog razvoja, bliski su joj postupci grafičkih tehnika koji su utjecali na eksperimente, kao i na izgled radova. Ti postupci zahtijevaju predviđanje, precizno razrađene faze nanošenja boje i kontrolu likovnog postupka koji rezultira ujednačenošću.
U pogledu tehnike, ovo je za Anu bio odmak, a znamo što znači napuštanje poznatog: nosi sumnje, zahtijeva smjernost i smionost – čak i usprkos današnjoj otvorenosti prema korištenju, a katkad i prekoračivanju granica likovnih medija koje je rezultiralo trenutno izraženim pluralizmom tehnika i izraza. Oslikane tkanine u tehnici batika razrada su istih motiva prethodnog i vjerno prenošenje iskustva jednog likovnog medija u drugi. Radeći prije u ulju i temperi, Ana Ratković Sobota je kadrove raskošnog svijeta prirode prenosila najprije iscrtavanjem ili otiskivanjem struktura na velike formate, potom na manje, te isticala refleksiju svjetla. Ovdje je atmosferu prirode predočila isključivo sintezom naglašenih linija i plošno nanesene boje; vrlo čitljivim crtežima linearnih ritmova koji su nastali drevnim indonezijskim postupkom slikanja voskom. Dominantno crvena, siva, plavo-crvena, zeleno-crvena objedinjuje prikaz, a unatoč naglasku plohe i linearnosti te slikarskoj oskudnosti autorica je skrenula pažnju na noćno ozračje mekoće i pitomog. Tome je doprinio i materijal, tkanina, na čijoj se poleđini također reflektirao prikaz.
Isto tako, logično je da je sâm postupak rada učinio da je na nekim dijelovima redukcija volumena od prirodnih oblika stvorila ornamente; primjerice, u prikazima neba spiralama, kružnicama, točkama, ili linijama iscrtanih planina. Riječ je o pojednostavljivanju pejzaža ne samo zbog tehnike, nego i zbog teme, o nestajanju svijeta kakav smo poznavali, dehumanizaciji i čovjekovoj alijenaciji od krajolika. Premda u doslovno ispranim prikazima, radeći nadahnuta fotografijama s početka prošlog stoljeća, Ana Ratković Sobota retrogradno oživljava prošla vremena. Naime, nekad oaza mira, čistoće prirode i pitke vode, u novije su vrijeme Plitvička jezera obilježena prekomjernim turističkim posjetima, i primjer su nebrige te zagađenja površinskih i podzemnih voda. Zapanjujuća višegodišnja usredotočenost na iste motive i kreativni postupak Ane Ratković Sobote upućuju na to da čovjek u odnosu na probleme, poput devastacije okoliša, treba razmišljati o svojoj odgovornosti prema mjestu kako ne bi bio rušitelj nego stvaratelj vrijednosti, a prvenstveno da poticaj za to opet može naći u prirodi. Dajući savjete, i Rainer Maria Rilke upućuje mladog pjesnika na približavanje prirodi: „Ljudi su (uz pomoć konvencija) sve riješili na najlakši način i usmjerili sve prema najlakšem od najlakšeg; no, očito je da se moramo držati onog teškog: sve živo drži se toga, sve u prirodi raste i brani se na svoj način i biva vlastito iz sebe samog, pokušava to biti po svaku cijenu i usprkos svakom otporu.“[1]
Mijenjajući tehnike, Ana Ratković Sobota razvija vlastit pristup pejzažima posredstvom fotografija sada sve dalje prošlosti koje pretvara u osobne vizije krajolika koji nestaje, a koji ovom prilikom iščitavamo u jeziku pojednostavljenih oblika svedenih na znakove koji podsjećaju na nužnost aktivnog suočavanja sa stvarnošću. Tkanine su upijale boje za tekstil te su, prolazeći kroz promjene stanja, iznijela ozračja prirode koja iščezava i koja je zapuštena zbog čovjekove nezajažljivosti, a pokazuju da platno može „upiti“ i na površini rafinirano manifestirati oblike prirode.
Nevenka Šarčević
[1] Pisma mladom pjesniku (preveo Dragutin Horvat), Zagreb: Divič, 1997., str. 50.
snimio Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
