Posjetite li Muzej Međimurja Čakovec, vodič će vam pokazati jedan iznimno lijep predmet – askos. Taj čudan naziv može vas zbuniti, no zapravo je riječ o običnoj posudi za piće, po domaćem rečeno – vrču. Riječ askos je, naime, grčka, pa biste mogli lako zaključiti da vrč potječe iz stare Grčke, a ona je toliko stara da za neku starudiju znamo reći da je stara ko Grčka. No grdno bismo pogriješili jer askos je pronađen u Međimurju – u Goričanu. Hm, a kaj su Grci delali v Goričanu? zbunjeno bismo upitali kustosa, na što bi on odgovorio otprilike ovako: Da, askos je doista pronađen kod Goričana 1982. godine tijekom sustavnih arheoloških iskopavanja na lokaciji iz razdoblja starijega željeznog doba. Ležao je u jednom grobnom humku, razbijen u više dijelova, a otkrio ga je arheolog Muzeja Međimurja Čakovec, prof. Josip Vidović. Starost askosa procijenjena je na 2500 do 2700 godina.
E, sad vas je kustos već pomalo zainteresirao. Kako i ne bi kad stojite pored nečega što je staro tisućama godina. U vama proradi imaginacija i počinjete se unositi u izloženi predmet snagom svoje mašte. Kustos vam namjerno neće reći sve u komadu. Ne nameće se, nego čeka da mu postavite suvisla pitanja. U objašnjenju predmeta ići će tako daleko koliko vi to budete htjeli. Pa dobro, prihvaćate igru i smišljate teška pitanja kako biste mu pokazali da vi, doduše, ne znate puno o askosu, ali znate postavljati pitanja.
Vi: Ako je predmet pronađen v Goričanu, kakve onda ima veze sa starom Grčkom? Ne čini mi se baš mogućim da ga je neki Grk prije dvije i pol tisuće godina donesel v Međimurje i prodal v Goričanu?
Kustos: Naravno, askos nije dopeljan iz Grčke, izrađen je negdje ovdje, na prostoru današnjega Goričana. Njegov nas izgled, međutim, podsjeća na starogrčke keramičke posude. Grčka civilizacija je, naime, baš nekako u to vrijeme bila na vrhuncu i njezina kultura izrade keramičkih posuda dopirala je daleko izvan granica grčkih polisa, pa i do prostora današnje Hrvatske. O tome najbolje svjedoči ovaj askos kao proizvod zavidne keramičarske vještine i istančanoga umjetničkog dara njegova tvorca.
Vi: Prihvaćam vaše objašnjenje, normalno je da viša i razvijenija kultura zapljuskuje obale manje razvijenih zajednica i prenosi im svoja znanja i vještine, to se događa i danas. No ipak me malo zbunjuje činjenica da je razmjena bila tako dinamična u vrijeme kad je najbrže prijevozno sredstvo bio konj.
Kustos: Da, ali samo donekle ste u pravu. Istina je da nije postojao brži način putovanja, da nisu postojale uređene ceste te da je putovanje u daleke zemlje bilo turobno. No, narodi su surađivali i premda je kulturna razmjena bila kudikamo sporija nego danas, na duža razdoblja je funkcionirala. Zapravo je za svoje vrijeme bila začuđujuće dinamična i kontinuirana. Osobito je to vrijedilo za predmete od praktične koristi, poput askosa.
Vi: Zanimljivo. Koliko mi je poznato, Slaveni na ove prostore dolaze više od tisuću godina nakon askosa. Koji su narodi obitavali ovdje u vrijeme kad je taj neobičan predmet nastao?
Kustos: Riječ je o kasnobrončanodobnim starosjedilačkim zajednicama, ilirskim plemenima, pa i skupinama pridošlih naroda s istoka: Skitima, Tračanima i Kimeranima. Dakle, plejada različitih plemena koje je povezivala zajednička kultura i nagon za preživljavanjem. Na te njihove zajedničke kulturne crte ukazuju nalazi predmeta iz grobnih humaka (tumula) koji se prostiru na širem području od Kaptola u Požeškoj dolini do današnjega sela Martijanca kod Varaždina. Zato se u stručnoj terminologiji taj kulturni prostor naziva zajedničkim imenom grupa Martijanec – Kaptol. Tako je u Kaptolu kod Požege pronađen gotovo istovjetan askos kao u Goričanu s tim da kaptolski na dršci ima jednoga bika, a goričanski tri.
Vi: Hm, začuđujuće koliko toga u sebi krije ovaj mali predmet. Zamišljam vremeplov s kojim bih barem na trenutak otputovao u to davno vrijeme i upoznao ljude iz keramičkoga doba.
Kustos: Riječ je zapravo o željeznom dobu koje karakterizira izrada oruđa, oružja i drugih predmeta od željeza. Željezno doba je u Europi počelo početkom prvoga tisućljeća prije Krista. U vrijeme askosa i razvijene vještine keramičke proizvodnje, izrada željeznih predmeta već je bila uvelike prisutna u svakodnevnom životu. Pa ipak, u stručnoj terminologiji to doba nazivamo željeznim. Keramički predmeti su prisutni u svim razdobljima metalnog doba: bakrenom, brončanom i željeznom. Što se pak vremeplova tiče, on vam nije ni potreban. Samo malo imaginacije.
Vi: Već ste spomenuli dršku na askosu, vidim da ima ručku u obliku tri stilizirane životinje.
Kustos: Dobro ste primijetili. Riječ je, kako sam već rekao, o bikovima. Te životinje imaju posebno mjesto u mitologiji drevne Grčke, ali i u kulturi plemena Kelta, koja su u doba askosa obitavala u Europi, od Irske i Britanije do Ukrajine. Bik je u svim kulturama simbol plodnosti, fizičke snage, seksualnosti, ustrajnosti, rada. Keltski su svećenici – druidi – bika povezivali sa sunčevom, a kravu sa zemaljskom energijom. Bik je također bio i simbol velikog luksuza i bogatstva, pa ga nalazimo u grobnim humcima najistaknutijih pripadnika plemenskih vođa i ratnika. To je bio slučaj i u Goričanu. Uglavnom, simbol bika puno govori o vrijednostima koje su u to vrijeme bile na cijeni, a tako je otprilike i danas.
Vi: Ne mislite li da je askos u vrijeme svog nastanka bio obojan? Nekako mi se čini da majstor ne bi propustio oslikati ga žarkim bojama.
Kustos: Da, askos je doista premazan bojom. Ali ne žarkim bojama, nego s crno-sivim grafitom. U Goričanu se često izrađivala keramika prevučena grafitom, crna i sjajno uglačana. Na sličan način – oslikan grafitom i ukrašen stiliziranim ptičjim likovima – obrađen je još jedan predmet iz našega muzejskog fundusa: žara (posuda, urna s pepelom pokojnika) koja nam dolazi iz istog razdoblja kao i askos, a pronađena je kod naselja Turčišće. Sve dakle govori u prilog tomu da je život u ovom dijelu Hrvatske u željezno doba bio izrazito dinamičan, u kulturološkom smislu živahan, a u gospodarskom pogledu poprilično razvijen.
Vi: Askos brendirate kao međimursku Vučedolsku golubicu?
Kustos: Askos – nazovimo ga međimurski askos – jedan je od najljepših i najočuvanijih uporabnih i obrednih predmeta te vrste u Hrvatskoj. Po tome ga možemo uspoređivati s Golubicom. Istodobno, Vučedolska golubica je puno starija (2800. pr. Kr. – 2400. Pr. Kr.) pa ta dva predmeta ne pripadaju istoj kulturi, ni prostorno ni vremenski. No, ostaje činjenica da je,za naše podneblje, za našu kulturu i osobito za naš kulturni turizam, askos od iste važnosti kao Vučedolska golubica za područje Vukovara i tog dijela Hrvatske. Tim nazivom – međimurska Vučedolska golubica – želimo ukazati upravo na tu činjenicu.
Vi: Kakva bi na kraju mogla biti poruka i pouka ove zanimljive priče o međimurskom askosu?
Kustos: Ova mala posuda, askos, može nas mnogočemu dobrom i korisnom poučiti. Ne samo o načinu života ljudi otprije nekoliko tisuća godina, nego i o vrijednostima koje su, sukladno svojim materijalnim i duhovnim postignućima, zagovarali. Na osnovu nekoliko arheoloških nalaza mi ne možemo točno utvrditi njihov duhovni potencijal ili odgovoriti na pitanje jesu li bili sretni, jer to čak u današnje vrijeme ne možemo tvrditi niti za sebe same. No prednosti njihova vremena i života možemo barem nazrijeti u nedostacima i manjkavostima našeg vremena. A ti nedostaci i te manjkavosti su tolike da bismo možda poželjeli vratiti se nekoliko tisuća godina unazad u prošlost. Možda čak u doba askosa.
Pripremio: Zlatko Bacinger
