Slavko Canjuga
U globaliziranoj ekonomiji sasvim je normalna pojava da jače kompanije preuzimaju slabije, međutim kada već do toga i dođe odgovorne vlade se itekako bore da imaju kontrolu nad procesom preuzimanja i daljom sudbinom tih kompanija pogotovo ako su one vrijedne u smislu posjedovanja određenog tehničko-tehnološkog znanja ili su jednostavno od strateškog interesa za gospodarstvo jedne države.
Budući da nema konzistentne strategije industrijskog razvoja, hrvatske kompanije na svjetskom tržištu uglavnom su prepuštene same sebi i vrlo teško se mogu boriti i održati vlastite „brandove“ u nadmetanju s poznatim svjetskim kompanijama pogotovo u području strojogradnje i pratećih industrija.Tako sada imamo situaciju da je uz časne iznimke, gotovo sva naša strojogradnja preuzeta od stranih kompanija i svela se na „nur Drehen nur Schweißen“ poslovanje kroz tzv. „low cost“ obavljajući određene vrste tehnoloških operacija, uglavnom njemačkim, austrijskim i talijanskim koji rade kompletne proizvode i vlasnici su „know how-a“.
S druge strane za mali narod poput nas vrlo su neozbiljni i opasni rigidni stavovi „kako nam je nekad dobro bilo“ ili „što će nama Europa, sami sebi smo dovoljni“. Moramo istinski shvatiti i prihvatiti činjenicu da se stvari na globalnom nivou vrlo brzo i dramatično mijenjaju i da na sve moramo imati brze i kvalitetne odgovore.Znači, moramo biti otvoreni za međunarodne utakmice, ali ne moramo biti ekonomski stručnjaci u zaključku da s postojećom logikom razvoja industrije nikad nećemo dostići rast BDP-a više od 5% i da ćemo uvijek biti na začelju razvijenog industrijskog svijeta koliko god mi sami o sebi visoko mišljenje imali.
Pitam se da li smo svjesni što znači strateški multiplikativni efekt odnosno gubitak kontrole nad jednom kompanijom kao što je INA ili još dramatičnije nad jednim Agrokorom, da dalje ne nabrajam jer je toga previše.Aktualni primjer vezan i za našu županiju. Točka na „i“ ovih dana stavljena je na situaciju u metalskoj industriji Varaždin MIV-u, jednoj od rijetkih naših firmi u regiji koja ima stoljetnu tradiciju i „know how“ u tehnologiji lijevanja metala i proizvodnji armatura poznatih po cijelom svijetu, a koja je ovih dana za relativno male novce preuzeta od jedne njemačke kompanije.
Vrlo mnogo naših političara „općeg smjera“ svih političkih boja, apstraktno shvaća globalna gospodarska kretanja. Uglavnom misli da će doći velike njemačke, kineske, američke kompanije…, napraviti velike „greenfield“ investicije, napraviti velike „haletine“, preporoditi industriju Hrvatske, dignuti BDP na 5% i tako stvoriti blagostanje. Koliko su u pravu prosudite sami jer u tom smislu kod nas i u svijetu negativnih primjera ima puno više od pozitivnih.
Hrvatska je mala zemlja i odgovorni moraju s više pažnje prepoznati specifičnosti i sukladno tome pažljivo pratiti situaciju i pomagati da opstane postojeća visokotehnološka industrija koja ima neke šanse na globalnom tržištu, prvenstveno strojogradnja koja je oslonac u svim ozbiljnim državama srednje i sjeverne Europe.
Nabava borbenih zrakoplova, projekti obnovljivih izvora energije i LNG su izuzetno dobre prilike da se znatan broj naših firmi podigne na veći tehnološko-tehnološki nivo, međutim sve više mi se čini da i kod toga uopće ne razumijemo suštinu problematike.
Ovako smo svjedoci „tihog i puzajućeg urušavanja“ hrvatske industrije, sve manje smo moderna industrijska država što veći dio „odgovornih političara u prolazu“ s vrlo upitnim kompetencijama, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou jednostavno ne razumije, a ostalima je izgleda svejedno jer se uskoro neće imati što urušavati, a njima je i onako dobro, zadovoljni su i uglavnom se bave međusobnim političkim razračunavanjima ili „kokošarenjem po javnim poduzećima“ na ovaj ili onaj način kupujući naklonost birača u cilju zadržavanja vlasti za sebe i svoje pajdaše.
Sada je „moderno“ pa svi oni pričaju o STEM-u, robotici itd., a s druge strane kompletna industrijska grana koja sve to treba oživjeti je prepuštena sama sebi, gdje bi mladi stem-ovci mogli i trebali poslije školovanja raditi. O tome kakvo nam je visoko školstvo i kakve kadrove stvara nekom drugom prilikom, uglavnom nije ni čudo da Zg sveučilište ne može ući među 500 najboljih na svijetu.
Hrvatska je imala tu nesreću da su se političkim elitama kao kreatori gospodarskih odnosa uvijek uspjeli nametnuti „grlati ekonomisti“ s raznim titulama za „business & management“ bilo iz državne uprave ili instituta uglavnom svi na državnim jaslama ili oni u „privatnom biznisu“ koji posluju uglavnom s državnim ili javnim firmama. Po njima primjer uspješnog gospodarstva su zvijezde izraziti distributeri, trgovci ili firme poput Orbico, Atlantic i slično, tako da je sve jasno kakvo gospodarsko okruženje kreiramo i koji vid ekonomije protežiramo. To je uglavnom industrija tipa; kupi, raspakiraj, prepakiraj, eventualno dodaj neki pripravak, preprodaj i slično. Rezultate takve gospodarske politike prosudite sami.
Kako se naša zemlja udaljava od toga da postane moderno industrijsko društvo bazirano na vlastitom znanju i inovacijama, pretvara u turističku destinaciju odmora „mala zemlja za veliki odmor“ industrijski razvijenog dijela Europe i svijeta.
O našem turizma koji uništava inovativni tehnički potencijal društva, silno potiče „kult nerada“ i stvara enormno područje sive ekonomije, ovom prilikom nećemo, bilo bio previše.
Na koncu, što se čudimo, bitno je da narod „popije“ priču da su poslodavci i tajkuni najveći problem ove države, a evo mi sposobni političari koji govorimo svjetske jezike, riješit ćemo sve probleme.
Poneki uspjeh pojedinca ili tvrtke u bitnome ne mijenja silazni trend. Da je tome tako između ostalog govori i katastrofalan podatak da smo po priznatim patentima na samom dnu EU, o svijetu da i ne govorimo.
To je samo jedan od vrlo ilustrativnih podataka i predstavlja odraz stanja domaće „high tech“ industrije stavljajući nas i po tom pitanju na začelje Europe.
Pitam se da li netko od odgovornih analizira gospodarska kretanja npr. u susjednoj Sloveniji koja se industrijski intenzivno razvija upravo u segmentima strojogradnje i pripadajućih industrija i sve više zapošljava ono malo preostale kvalitetne hrvatske radne snage.
I na kraju nije na odmet ponoviti. Svi moramo biti na čisto s činjenicom da se snaga, suverenost i kvaliteta države ne mjeri po broju modernih zrakoplova, haubica, tenkova i sličnih stvari, nego ovisi o kvaliteti njene globalno konkurentne „high tech“ industrije, prvenstveno strojogradnje i pratećih industrija kao i inovacijskom djelovanju njenih ljudi u tim sektorima. Ako to nije tako, država se urušava sama od sebe bez obzira koliko oružja i vojske ima. Nažalost primjera koji to potvrđuju širom svijeta ima koliko hoćete.
Pojednostavljeno matematički gledano, kvaliteta i snaga države je obrnuto proporcionalna broju „uhljeba“ i ovisnika o državnom proračunu.
Kad smo već kod toga, prvaci svijeta smo u „akrobacijama statističkim podacima i gospodarsko-financijskoj alkemiji“, međutim svatko ozbiljan zna da nema „perpetuum mobile“ ni u tehnici ni u financijama i da sve dolazi na naplatu, kad-tad, u ovom ili onom obliku, od kojih su izrazito nepovoljna demografska kretanja i iseljavanje tek jedan dio, a suverenitet države je vrlo relativan pojam, pogotovo u današnjem globaliziranom vremenu.
NAPOMENA UREDNIŠTVA: Autor je poznati hrvatski inovator i vlasnik tvrtke Hydromat, koja proizvodi dijelove za termo, nuklearne i polarne elektrane diljem svijeta.
