Tomislav Pletenac
Začuđuje koliko hrvatski mediji malo pozornosti pridaju jednom od krucijalnih pitanja Europske Unije – pregovorima o izlasku Velike Britanije. Naravno, mogli bismo raspravljati o tome do koje je mjere Hrvatska doista dio Europske Unije ako toliko površno prati tako važan događaj. Međutim Brexit uključuje dio koji nas se posredno, a možda i neposredno posebno dotiče.
Ključni dio izlaska Velike Britanije iz EU odnosi se na granicu između Republike Irske i Sjeverne Irske. Postoje tri scenarija za razrješenje tog problema. Prvi uključuje uvođenje tvrde granica sa svim posljedicama koje on uključuje poput provjere dokumentacije kako robe koja se prevozi, tako i tvrtke koja tu robu prevozi te na kraju i osoba koje su u prijevoznom sredstvu. Drugi scenarij podrazumijeva ostanak Velike Britanije u carinskoj uniji i time se ne dira granica. Treći, kompromisni prijedlog, daje Sjevernoj Irskoj posebni status u odnosu na carinsku uniju - Sjeverna Irska ostaje u carinskoj uniji s EU, a ostatak Velike Britanije izvan.
Prvi prijedlog jedini je na koji pristaju zastupnici konzervativaca koji žele potpuni prekid bilo kakvih odnosa s EU i nakon toga pregovaranje o budućim odnosima. To se obično naziva tvrdim Brexitom (hard Brexit) ili Brexitom bez dogovora (no-deal Brexit). No taj scenarij direktno se suprotstavlja Good Friday Agreement (dogovoru postignutom između Republike Irske i Velike Britanije o prekidu nasilja i miru u Sjevernoj Irskoj). Radi se o međunarodnom ugovoru koji se doista pokazao efikasnim. Nasilje (koje danas Irci i Britanci nazivaju eufemizmom The Troubles, problemi) je zaustavljeno, a do tada zidom odvojene katoličke i protestantske ili preciznije unionističke i nacionalističke zajednice počele su međusobno komunicirati. Tog dobrog petka međutim postojala je jedna stranka koja sporazum nije podržala Demokratsta unionistička stranka (Democratic Unionist Party, DUP). No unatoč njihovom protivljenju proces je tekao dalje, mir i sigurnost polako je postajala svakodnevicom Sjeverne Irske. DUP naprosto nije imao saveznika u Britanskom parlamentu i morali su se prilagoditi okviru ugovora. Daleko od toga da su suprotstavljene zajednice odjednom stvorile međusobno povjerenje. Napetost je i dalje prisutna, podjele su i dalje vidljive, a zidovi stoje tamo gdje su i bili. Osobne i društvene traume i dalje oslikavaju kako osobne tako i grupne identifikacije. Pa ipak, bitno je bolje nego li je bilo prije tog 10. travnja 1998. godine. Ukidanje granice i nadzornih točaka između Sjeverne Irske i Republike Irske, slobodan protok roba, usluga i osoba dodatno je osnažilo mir i sigurnost. Otok Irska počeo je djelovati kao zajednički entitet, a ragbi reprezentacija Irske objedinila je kako igrače iz Sjeverne Irske tako i one iz Republike Irske. Ove su godine osvojili i neslužbeno europsko prvenstvo (Six Nation Rugby) bez izgubljene utakmice. Ragbi je zasigurno drugi najpopularniji sport u Republici Irskoj i Velikoj Britaniji. Reprezentacija Irske za potrebe nastupanja na međunarodnoj sceni izabrala je i posebnu himnu Ireland's Call (Poziv Irske) koju zagrljeni pjevaju protestanti i katolici, unionisti i nacionalisti, stanovnici Sjeverne Irske i Republike Irske.
Očigledno, nepostojanje granice elementarni je dio mozaika koji osigurava mir. No među najekstremnijim zagovarateljima tvrdog Brexita nalaze se zastupnici DUP-a, upravo one stranke koja nikada nije potpisala Dogovor od dobrog petka. Theresa May bila je primorana nakon izvanrednih izbora s njima ući u koaliciju kako bi konzervativci ostali na vlasti. Sjedinjeni s jastrebovima konzervativne stranke u britanskom parlamentu poput Jacoba Rees Mogga ili Borisa Johnsona zastupnici DUP ne pristaju ni na koji okvir carinske unije. Utemeljujući svoj stav u referendumu za njih je neprihvatljiva ideja ikakvog oblika nastavka carinske unije s EU, a bez njihovih glasova nikakav sporazum s EU ne može proći u parlamentu. Smatraju kako bilo koji oblici veza s EU koji ne bi bili plod ponovnih pregovora predstavljaju prevaru birača.
No situacija u Republici Irskoj i Sjevernoj Irskoj mogla bi eskalirati bez političke podrške kako EU, tako i UK. Mir je vrlo fragilan i bez stalne političke podrške stare bi se rane mogle ponovno otvoriti i nakon dvadeset godina mira mogli bismo opet svjedočiti bombama i poginulim ljudima. DUP naravno to ne brine, oni tako i tako nisu potpisali sporazum. Zajedno sa svojim istomišljenicima iz redova britanskih konzervativaca vjerojatno potajno i žele takav razvoj situacije koji bi im osigurao još i moćniju političku poziciju od one koju imaju ovog trenutka. Na ruku im ide i politička situacija u SAD, jednom od jamaca Dogovora od dobrog petka. Donalda Trumpa ne brine što se događa u EU, dapače EU je označio kao jednog od ekonomskih neprijatelja SAD-a. Na krilima eskalacije sukoba u Sjevernoj Irskoj javit će se argumenti o ukorijenjenoj mržnji između religija i grupa, o liberalnoj utopiji multikulturalizma, a lijek koji će se nuditi bit će nacionalizam, rasizam, suverenost i protekcionizam.
I kako se to odnosi na Hrvatsku? Pa osim što će nam već slijedeće godine biti smanjena količina novaca raspoloživih iz EU fondova, situacija u Sjevernoj Irskoj nakon Brexita mogla bi nam biti i upozorenje. Daytonski sporazum koji je zaustavio krvoproliće u BiH i stvorio jednako krhak mir kao i onaj u Sjevernoj Irskoj zahtijeva stalnu potporu. Ne smatram kako je Daytonski sporazum sveto pismo koje se ne smije dirati, dapače. Novonastale okolnosti mogu dovesti do propitivanja jesu li rješenja koje sporazum nudi ujedno i najbolja za sve stanovnike BiH. Međutim sva propitivanja morala bi imati za cilj čvršće povezivanje zajednica u BiH jer bi svaka druga opcija bila pogubna, odnosno vratila bi nas natrag u oružani sukob. Hrvatska, kao jedna od potpisnica Daytonskog sporazuma morala bi imati kao jedan od prioritetnih vanjskopolitičkih ciljeva osiguravanje stabilnosti u BiH, a samim time i osiguravanje interesa hrvatskog naroda u BiH. Izbor hrvatskog predstavnika u predsjedništvu BiH razumljivo je stvorio iznimno nezadovoljstvo među Hrvatima u BiH. No to nikako ne znači da bi Federaciju trebalo ukinuti, trebalo bi stvoriti okvir u kojem je moguće pokazati tzv. Republici Srpskoj kako je suživot i međusobno povjerenje nakon ratnih trauma moguće. Pregovori o takvoj platformi vjerojatno nisu jednostavni i trebaju uključiti mnogo dobre volje i pregovaračke kreativnosti kao i vremena. No sve to je pametnije, iako naravno ne i jednostavnije, nego vratiti se nasilju. Preuzimanjem takve uloge Republika Hrvatska mogla bi se pokazati kao jamac europske sigurnosti i suradnje upravo u najtežim vremenima po mir u EU. To bi bio izniman ”branding” nove, male članice europske obitelji.
