Ante Gavranović
Već sada možemo ustvrditi da od svih prijedloga Matice i Sindikata umirovljenika u promjenama novog Zakona o mirovinskom osiguranju neće biti ništa. U očitovanju Ministarstva rada i mirovinskog sustava odbijen je naš zahtjev za promjenom formule usklađivanja mirovina, odbijeno je uvođenje novog modela obiteljske mirovine, odbijeno je uvođenje zajamčene minimalne mirovine te, također, odbijeno je i uvođenje državne naknade za osobe starije od 65 godina. Jedino što je prihvaćeno (a to zbog činjenice da to nije samo interes umirovljenika) odnosi se na pravo umirovljenika na rad.
Najvažniji razlog za odbijanje (ili neprihvaćanje) svih naših prijedloga i zahtjeva svodi se na brigu o financijskoj stabilnosti i opasnost da bi prihvaćanje pojedinih zahtjeva moglo ugroziti tu stabilnost i dovesti u pitanje samu održivost mirovinskoga sustava. Umirovljenici su tako na određeni način postali taoci i kolateralne žrtve velikih brojeva. Istina, svaki čak i mali pomak u financijskom pogledu pretvara se u milijunske iznose i za svaku vladu predstavlja veliki problem. Međutim, umirovljenike najviše rastužuje i boli činjenica da se za sve društvene skupine mogu i pronalaze sredstva, dok to nije slučaj sa opravdanim zahtjevima umirovljenika. Zabrinjava ih činjenica da se u najvišem predstavničkom tijelu gotovo nikad ne raspravlja o statusu umirovljenika u našem društvu, bilo da je riječ o ekonomskom ili socijalnom položaju. Zabrinjava ih činjenica da se u govorima najviših naših političkih predstavnika riječ umirovljenici gotovo nikad ne rabi, iako je stanje ne samo složeno već i jako „nabrijano“.
U Saboru se raspravlja o mnogim vrlo važnim stvarima. Ne želimo umanjiti niti jedan problem ili otvoreno pitanje, ali smatramo da je, uz iseljavanje radno sposobnog stanovništva, pitanje siromaštva u hrvatskom društvu ključno pitanje. Svaki peti građanin, a ponajviše među njima su umirovljenici i osobe starije dobi, je u zoni siromaštva. Najsiromašnija skupina su stariji od 65 godina.
Što tražimo?
Zahtjevi i prijedlozi koji dolaze iz redova umirovljenika (Matice i sindikata) jasno su usmjereni prema ostvarenju nekoliko ciljeva. To je, prije svega, povrat izgubljenog dostojanstva ljudi starije, tako zvane treće i četvrte dobi. Drugi važan motiv i cilj odnosi se na materijalno-socijalnu sigurnost umirovljenika. Treći, isto tako važan, a povezan s prvim, uključuje društveno poštovanje umirovljeničkih krugova i pojedinaca i njihovo šire uključivanje u društvene tokove. Sve to bi trebalo, uz ostalo, kao rezultat, biti odraz primjerenog blagostanja u okvirima materijalnih mogućnosti društva.
Neću ovdje šire spominjati mirovinsku reformu, iako smo od nje očekivali mnoge odgovore na otvorena pitanja u sadašnjem mirovinskom sustavu. Matica umirovljenika i Sindikat umirovljenika u više su se navrata očitovali u tom pogledu. Sada očekujemo konkretne odgovore na prijedloge i konkretne zahtjeve. Velikim dijelom smo ih već i dobili i ovim putem izražavamo svoje nezadovoljstvo. Odgovori su nam previše birokratski intonirani. Ali, to je uvijek tako.
Međutim, moramo ovdje naglasiti naš ukupan dosadašnji dojam: reforma je potpuno okrenuta prema budućim korisnicima, zapostavljajući brojne otvorene probleme sadašnjih umirovljenika. Izražavamo stoga i ovdje svoju zabrinutost da će određena nepravedna rješenja prošlosti multiplicirati nepravdu u budućnosti. Bilo bi dobro da se u konačnom obliku reforme o tome vodi računa.
Zašto su umirovljenici obespravljeni?
Ako pošteno i iskreno sagledamo našu ukupnu, a posebice umirovljeničku stvarnost dolazimo do zaključka da smo daleko od zacrtanih očekivanja i ciljeva. Već je pomalo dosadno isticati neke konkretne podatke, ali smo jednostavno prisiljeni da to činimo kako bi odgovornima za vođenje društvenim poslovima, ALI I UKUPNOJ JAVNOSTI, konačno došlo do glave da je stanje vrlo kritično i nalik je opasnoj SOCIJALNOJ BOMBI.
Konkretno, hrvatska linija siromaštva iznosi 2180 kuna. Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku povećana je na 2.321,42 kune. Prosječna mirovina (po ZOMO-u) u srpnju 2018. iznosila je 2344,59 kuna. Dakle, razlika između granice siromaštva i prosječne mirovine iznosi 23,17 kuna. Pritom valja imati na umu da ispod prosječne mirovine prima više od 50 posto umirovljenika odnosno njih 570.000 prima mirovinu ispod te razine što nas svrstava na samo dno ljestvice unutar Europske unije. Dodajmo tome da je prosječna mirovina u spomenutom mjesecu iznosila samo 36,9 posto prosječne plaće koja je iznosila 6190 kuna. Pred tom činjenicom ne smijemo zatvarati oči.
Statistički prosjek mirovina dižu umirovljenici koji su mirovinu stekli pod posebnim uvjetima. Njih je ukupno 92.195 korisnika. Činjenica je da se takvim pristupom pokušava ublažiti pravu sliku stanja i na određeni načinom manipulira javnim mnijenjem. Uostalom, pravu sliku dobivamo kad usporedimo rashode HZMO: mirovine prema ZOMO iznose 32.059,750.000, dok mirovine prema posebnim propisima iznose 5.488,050.000 kuna. Podaci se odnose na 2017. godinu. Usporedimo li broj korisnika jedne i druge kategorije i sredstva koja se izdvajaju za njihovo pokriće dobivamo puno realniju stvarnu sliku stanja. Stoga su opravdani naši zahtjevi da se mirovine prema posebnim propisima jasno izdvajaju i ne stavljaju u isti koš s mirovinama prema ZOMO. Nažalost, u tom našem zahtjevu potpuno smo usamljeni i ne nailazimo na razumijevanje i podršku političkih krugova. Unatoč našem jasnom zahtjevu u tom pogledu, nositelj reforme mirovinskog sustava se na to jednostavno oglušio.
Od samog početka djelovanja NV ističemo potrebu rješavanja formule za usklađivanje mirovina kao naš apsolutni prioritet. Sadašnja formula dalje povećava raspon između prosječne plaće i prosječne mirovine. Prosječne su mirovine od početka usklađivanja (1999.) zaostale za prosječnom plaćom čak 18,4 posto. Konkretno, samo u posljednje tri godine su primjenom postojeće varijabilne formula mirovine zaostale za rastom plaća 5,44 posto. Paradoksalno je da je najveće zaostajanje zabilježeno upravo u prošloj godini, čak 2,55 posto. Naime, prosječne su plaće porasle 5,3 posto, a mirovine 2,75 posto.
Formula usklađivanja ostaje sporna
Naša nastojanja idu za tim da se ovaj nesklad smanji i da prosječna vrijednost mirovine krene bliže prema prosječnoj plaći. U predizbornim obećanjima bilo je govora da to bude oko 50 posto prosječne plaće. Sada je na razini ispod 37 posto. Podaci, nadalje, pokazuju da je u posljednje tri godine porast plaća iznosio 9,3 posto, dok su mirovine u isto vrijeme rasle samo 3,86 posto. To znači da u samo tri godina, primjenom nerealne formule usklađivanja, zabilježeno zaostajanje mirovina od punih 5,44 posto. Spremni smo sniziti naše zahtjeve u pogledu formule, ali tražimo da ona bude jedinstvena (a ne mješovita kao sada) i da odnos bude 80:20, a ne kao sada, 70:30. Nadajmo se da će se barem taj minimalni zahtjev uvažiti!!!
Zabrinjava li materijalni položaj umirovljenika bilo koga? Može li se na temelju toga zaključiti da su umirovljenici zaista obespravljeni članovi ovog društva koje, po Ustavu, počiva na socijalnoj pravdi i ravnopravnosti? Ili je riječ o našoj izmišljotini? Zar ih ne zanima stanje najveće socijalne skupine u našem društvu? Zar ih ne zanima da je to ujedno i najveća skupina potencijalnih birača? Možda će upravo ona sutra odlučivati o njihovoj ljudskoj sudbini.
Da ima dovoljno pameti i sloge u samim umirovljeničkim redovima to bi već odavno bio slučaj. Primjer bi nam barem u tom pogledu morala biti susjedna Slovenija gdje Stranka umirovljenika ima brojne zastupnike u parlamentu i gdje se s umirovljenicima ne može postupati na način kako je to slučaj u nas. Možda bi trebalo nešto naučiti i iz najnovijih primjera gdje Austrija i Italija izdvajaju velika sredstva za umirovljenike upravo stoga da smanje opasnost od daljeg osiromašivanja te skupine.
Svjesni smo mi da naši zahtjevi i prijedlozi nisu jednostavni. Oni traže dosta dodatnih sredstava. Svaki mali pomak u usklađivanju mirovina ili uvođenja novih modela traži milijune novih kuna. Svima nama je jasno da bez novog rasta zaposlenih, većih uplaćenih doprinosa i ravnomjernijeg odnosa umirovljenika i osiguranika ovakav mirovinski sustav teško može opstati. Bojimo se, međutim, da će mirovine, ako se nastavi sadašnja politika, uskoro prerasti u socijalnu pomoć.
Neambiciozno vodstvo države
Gotovo me je sram reći da je Hrvatska prerasla u jednu od najsiromašnijih zemalja unutar Europske unije. U stručnim krugovima sve više prevladava mišljenje da je moguće ostvarivanje i održavanje viših stopa gospodarskog rasta od onih koje postižemo. I tu dolazimo do suštine. Ova zemlja, Bogom dana po brojnim resursima, traži vodstvo s većim ambicijama. Ne možemo se zadovoljiti relativno uspješnim makroeekonomskim pokazateljima, kad oni, u usporedbi s drugim zemljama, pokazuju da dalje relativno zaostajemo. Dok mi hodamo, drugi trče. Ako ne promijenimo ponašanje u tom pogledu, stvari se neće mijenjati.
Zapamtimo, upravo o toj trci i našim gospodarskim rezultatima u njoj ovisi prava budućnost umirovljenika. Upravo stoga imamo prava da izražavamo svoje nezadovoljstvo, da tražimo više ambicioznosti u vođenju države i gospodarstva i ukazujemo na nepravednost društvenih odnosa u odnosu na ovu socijalno najugroženiju skupinu ljudi.
Bez vizije nema ni strategije
Vrlo ozbiljno stanje u kojem se nalazi hrvatsko društvo najbolje opisuje iznimno visoka nezaposlenost, „odljev mozgova“, pad kapitalizacije realnog sektora i porezno iscrpljivanje sve manjeg gospodarskog potencijala. Na sve to se nadovezuje nedostatak jasne strategije razvoja hrvatskog društva koja bi uključivala prepoznatljive i poticajne ekonomske politike, zasnovane na povećanju ekonomske aktivnosti, proizvodnje i izvoza te poticajnog investicijskog okruženja. Zaboravljamo pritom da bez jasne vizije nema racionalne strategije. Svaki je vjetar dobar ako ne znaš u koju luku želiš stići.
S druge strane, ozbiljnije analize pokazuju da Hrvatska ima brojne potencijale za brži rast i ravnomjerniji razvoj, ali ih treba prepoznati i pokrenuti. Spomenimo samo višegodišnja nastojanja domaćih i stranih privrednika da se osiguraju poboljšani uvjeti poslovanja odnosno uvjeti ekonomski isplativog investiranja I stvaranja novih radnih mjesta. Konačno, u „Bijeloj knjizi“ stranih ulagača taksativno je navedeno što oni očekuju. Zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla ozbiljnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. Važno je pritom razmišljati kako stvarati nove brandove koji će naći svoje mjesto na svjetskim tržištima. 'Brand' koji ne stvara manevarski prostor za prodor u svijet i nije istinski brand.
Više ambicija, manje podobnosti
Hrvatska se očito treba preorijentirati prema modelu rasta koji je više temeljen na produktivnosti i vođen rastom izvoza. Hrvatska treba povećati i produktivnost kapitala i radne snage, produbiti trgovinsku integraciju i promicati inovacije.
Sve češće govorimo o nacionalnim interesima. Nitko, međutim, ne definira što to, zapravo, predstavlja. Za mene osobno nacionalni interes predstavlja maksimalno korištenje svih resursa I kapaciteta za ostvarivanje blagostanja nacije. Sve ostalo je dim i magla. Zapitajmo se stoga ,iskreno, koristimo li mi naše resurse? Zar nam odljev mozgova,najkreativnijih ljudi I u najkreativnijoj životnoj dobi, nije dovoljan signal da stvari ne idu u dobrom pravcu. Zar zapuštena I napoštena polja, neiskorištavanje potencijala voda, prometne I geopolitičke pozicije sami po sebi ne daju negativne odgovore na postavljeno pitanje?
Nažalost, u našem se društvu – praksa to vrlo očigledno pokazuje – vrlo teško može nešto pokrenuti normalnim kanalima komunikacije. Javni protesti, štrajkovi i slične manifestacije gdje se halabuče očito su puno učinkovitiji od naših napisa, upozorenja, dobronamjerne kritike.
Nadležni bi se nad tom činjenicom morali ozbiljno zamisliti!
Nažalost, u našem se društvu – praksa to vrlo očigledno pokazuje – vrlo teško može nešto pokrenuti normalnim kanalima komunikacije. Javni protesti, štrajkovi i slične manifestacije gdje se halabuče očito su puno učinkovitiji od naših napisa, upozorenja, dobronamjerne kritike, argumentirane rasprave u okviru Nacionalnoga vijeća. Bit će loše ako se rješenja budu tražila na ulici, A TA SE OPASNOST SVE VIŠE NADVIJA. Nadležni krugovi, a među njima su i saborski zastupnici, morali bi se nad tom činjenicom ozbiljno zamisliti!
