Hrvatska: Kako prerasti u izvozno orijentiranu zemlju?

U našoj složenoj i problemima bremenitoj svakidašnjici kao  da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva. Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje.Glavna i temeljna prepreka čvršćem uključivanju u šire ekonomske  procese EU leži u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen s više od  10.000 eura. Naime, inozemni dug premašuje u ovom trenutku 45 milijardi eura.Pokušat ćemo u 10 koraka objasniti gdje griješimo i zašto nismo izvozno orijentirana zemlja.

RASKORAK IZVOZA I UVOZA

Statističko praćenje izvoznih rezultata ukazuje  da hrvatski izvoz u najmanju ruku ne prati kretanja u uvozu. To je samo vrlo blagi izraz ukupne nemoći naše makroekonomske politike da izmijeni trendove u tom pogledu.

Vanjsko-trgovinska robna razmjena (milijuni EUR) u razdoblju od 2001. do 2017.

Godina     Robni izvoz   Robni uvoz   Ukupna robna razmjena   Robni deficit

2001. 5.214 10.245                     15.459                         -5.031
2002. 5.188 11.327                     16.515                         -6.139
2003. 5.464 12.538                     18.002                         -7.074
2004. 6.454 13.354                     19.808                         -6.900
2005. 7.069 14.949                     22.018                         -7.880
2006. 8.251 17.104                     25.355                         -8.853
2007. 9.004 18.833                     27.837                         -9.828
2008. 9.585 20.817                     30.402                        -11.232
2009. 7.529 15.220                     22.749                         -7.690
2010. 8.905 15.137                     24.042                          -6.231
2011. 9.582 16.281                     25.863                          -6.699
2012. 9.628 16.215                     25.843                          -6.587
2013. 9.589 16.527                     26.116                          -6.938
2014. 10.368 17.129                     27.497                          -6.760
2015. 11.527 18.482                     30.009                          -6.955
2016. 12.316 19.711                    32.027                           -7.395
2017. 13.983 21.807                     35.790                          -7.824

Ukupan negativni vanjskotrgovinski saldo za navedeno razdoblje iznosi 126.016 mln EUR što je iznos koji premašuje 2,5 ostvarena BDP-a u 2017. U prva 4 mjeseca 2018. bilježimo nastavak politike negativnog salda, koji za spomenuto razdoblje iznosi 3.056 mln EUR.

Izvor: HGK, DZS

KRIVA USMJERENOST UVOZA

Prvo, ako promatramo kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava, vidljivo je da bi se mnoge stavke mogle supstituirati domaćom proizvodnjom;  drugo, vrlo je diskutabilno pitanje mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava  li uvoz opreme ozbiljnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika.Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava.

ZAOSTAJANJE ZA TRANZICIJSKIM ZEMLJAMA

Hrvatski izvoz po stanovniku (2017) iznosio je 3.337,1. Kod Slovenaca  je  to  četiri-pet puta više. Konkretno, u 2017. to je iznosilo po stanovniku 13.546 eura. Ako hrvatski izvoz označimo sa 100, indeks u Sloveniji je  401, u Češkoj 610, Slovačkoj 587, Mađarskoj 398 i Poljskoj 196. Nepotrebno je posebno isticati da se razlika stalno povećava unatoč ozbiljnom rastu hrvatskoga izvoza.

PAD PRERAĐIVAČKE INDUSTRIJE

Punih šest godina industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je stalno padala. Istina, u posljednje vrijeme bilježimo blagi oporavak industrijske proizvodnje, ali je to premalo da bi se uspostavila kakva-takva potrebna  ravnoteža u vanjskotrgovinskoj bilanci. Pokazalo se da  sva (jalova) nastojanja da se nepovoljno stanje promijeni nisu postigli željeni učinak.  Iz krize i recesije ušli smo u stanje depresije cijeloga društva u kojoj samo ozbiljan rast gospodarstva i duh zajedništva  mogu izmijeniti odnose.

ZAPOSLENI U PRERAĐIVAČKOJ INDUSTRIJI:

• 1990:  200
• 2000:  000 u prerađivačkoj industriji, koja obuhvaća 22 grane
• 2009: 751 (Prosjek)
• 2017: 937 (prosinac )
• SALDO:  - 357.236 radnika ili 63,65 posto manje zaposlenih u prerađivačkoj industriji

5. NAJSLABIJA IZVOZNA POZICIJA MEĐU TRANZICIJSKIM ZEMLJAMA

Prema The World Factbook of the CIA  Hrvatska je u 2017. zauzela 74. mjesto među 206 zemalja svijeta. Poljska je po obujmu izvoza zauzela 26. mjesto,  Češka 33., Slovačka 39, Mađarska 37., Rumunjska 42., Bugarska, 61 i  Slovenija 63. mjesto.Kod Mađarske udio izvoza u BDP-u iznosi 90,7 %; u Češkoj 83,0 %, u Sloveniji 77,9 %, u Bugarskoj 64,1 %. U Hrvatskoj taj je udio samo  27 %.

TEHNOLOŠKO ZAOSTAJANJE

Zanimljivo je da je tehnološka struktura sadašnjeg hrvatskog izvoza nepovoljnija od onog od prije trideset godina. Hrvatska je, prema klasifikaciji izvoznih proizvoda iz 1987. godine, izvozila 65,7% visoke obrade, 28,1% obične obrade i 7,2% neobrađenih proizvoda. Očiti problemi Republike Hrvatske jesu njezina slaba pozicija u globalnoj znanosti, tehnološko zaostajanje u odnosu na EU te, šire gledano, zaostajanje u odnosu na ostale tranzicijske ekonomije, kao i slaba povezanost znanosti i industrije. Strategija Europe 2020 navodi da je potrebno uložiti 3% BDP-a u istraživanje i razvoj. Kako bi Hrvatska stigla u fazu zemlje koja je pokretana inovativnošću, ona mora ulagati u R&D kako bi poticala i omogućavala inovacije.

NEDOSTATAK STRATEGIJE INDUSTRIJSKOG RAZVOJA

Turbulencije na financijskim tržištima i uznapredovali svjetski globalizacijski procesi  doveli su pojedine zemlje EU u stanje da moraju, više no ranije,  promišljati budućnost industrije i njene uloge u stvaranju BDP-a.  Iako državi u tom pogledu pripada najvažnija uloga, sve više jača i spoznaja o potrebi povećane uloge društvenoga dijaloga oko industrijske politike, posebno kad je riječ o strateškim odrednicama. Posebno su otvorena pitanja vezana uz odluku koje instrumente industrijske politike treba upotrijebiti, u kojoj su mjeri socijalni partneri uključeni i razradu industrijske politike, kakav je stav europskih socijalnih partnera prema postavljenim tezama i razradi strategije.

Strategija „Europa 2000“ je eksplicitno usmjerena na industriju. Naime, iz jednog priopćenja Europske komisije (2012.) proizlazi da „ jačanje europske industrije donosi rast i gospodarski oporavak“, pa je upravo to bio temeljni otponac za povratak promišljanjima o ulozi industrije u ukupni gospodarski miks. „Ponovno jačanje europske industrije  od središnje je važnosti za oporavak i konkurentnost“ tvrde analitičari EU. Izazovi unutar EU jednostavno su natjerali i našu Vladu da pristupi industrijskom razvoju na novi način. Razrađena je Strategija industrijskoga razvoja do 2020. godine, koja je dijelom prihvatila postavke iz programa „Europa 2000“, ali je u mnogim elementima ostala nepotpuna i nedorečena. Hrvatska, usprkos nastojanjima, još uvijek nije izgradila cjelovit društveni i ekonomski  SUSTAV, već pokušava parcijalnim mjerama i strategijama otvoriti manevarski prostor za potrebni oporavak. Nedavna rasprava o Industrijskoj strategiji u Saboru pokazala je, opetovano, određeno nerazumijevanje ukupne gospodarske politike u nas. Pokazalo se, naime, da je zapostavljanje industrije posljednjih dvadesetak godina bio potpuni  gospodarski promašaj. Izgubljene su stotine tisuća radnih mjesta, raskorak između izvoza i uvoza dosegao je stravične razmjere, a sve je rezultiralo nespokojem, neizvjesnošću i strahom od sutrašnjice. Sve se to velikim dijelom odražavalo i na pogrešnu ekonomsku politiku.

Iz Vlade ističu da je riječ o prvom strateškom dokumentu koji jasno definira kojim putem treba ići industrija u idućih sedam godina, a ciljevi su rast obujma industrijske proizvodnje po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,85 posto, rast broja novozaposlenih u industriji za 80 posto, rast produktivnosti radne snage za gotovo 70 posto, te povećanje izvoza u istom razdoblju za 30 posto. U strategiji su po kriterijima profitabilnosti, izvoznoj orijentaciji i veličini po djelatnosti utvrđene ključne industrijske djelatnosti, koje imaju najveću sposobnost rasta, razvoja i novog zapošljavanja. Strategija definira četiri ključna područja - stvaranje stabilnog investicijskog okruženja, poticanje strateške suradnje industrije i obrazovanog sustava, restrukturiranje javne uprave i administracije te razvoj tržišta kapitala.Opozicija postavljene ciljeve iz Strategije smatra niskom dobrih želja. U široj javnosti se ozbiljno sumnja u operabilnost Strategije i učinkovitost posloženih mjera. Naime, od postavljena četiri temeljna cilja svi su još u povojima, bez jasnih naznaka da će se bilo što izmijeniti u dogledno vrijeme. A uspješnost ukupne Industrijske strategije ovisi o tome u kojoj ćemo mjeri postići povećanu dodanu vrijednost.

 ZAOSTAJANJE U KONKURENTNOSTI

U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurentnost je taksativno navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na sadašnjem modelu privređivanja. Istodobno je razobličena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomske politike kao odgovoru na izazove globalne konkurentnosti.Jalova uzrečica kojom se posljednjih godina 'pokrivaju' svi objektivni neuspjesi u gospodarskim odnosima svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drukčija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijega uvoznog lobija. Dodajmo tomu i trajno pogrešnu politiku stabilnoga tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvome nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.

NEPOVOLJNO PODUZETNIČKO OKRUŽENJE

Konkretno, to znači fokusiranje na osiguranje pravne predvidljivosti, učinkovite administracije, transparentnosti te podršku na nacionalnoj i lokalnoj razini – sve što je potrebno da Hrvatska krene naprijed i omogući poslovno okruženje koje će pružiti povoljnu klimu za društva koja već posluju na tom području, kao i da dokaže da nudi pravu priliku za druga strana i domaća društva.

DVA NAJVAŽNIJA CILJA EKONOMSKE POLITIKE NISU OSTVARENA

Izvoz, izvoz, izvoz. Istina, ukupna vrijednost izvoza se iz godine u godinu povećava, ali je udio u BDP- daleko premalen. Uz stalni godišnji rast od 7-8 posto, potrebno nam je i udvostručenje ukupne vrijednosati izvoza.Revitalizacija industrije. Morali bismo jasnom industrijskom i ukupnom razvojnom politikom osigurati fizički rast 6 posto godišnje i povećati udio industrije u BDP-u na oko 30-32 posto u BDP-u.

Preispitivanje razloga zaostajanju

Uvijek iznova se ozbiljni analitičari gospodarskih kretanja pitaju: zašto Hrvatska nije izvozno orijentirana zemlja, iako ima realne pretpostavke za takav odnos?  Razloge valja, uz navedene teze, tražiti i u neprimjerenosti  ukupnog gospodarskog položaja hrvatskih izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim inputima, koji se ne mogu kompenzirati povećanom produktivnošću ni tehnološkim zahvatima.Sve se češće u raspravama čuje kako Hrvatska jednostavno nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih proizvoda za izvoz. Sve analize, naime, ukazuju da upravo prerađivačka industrija  čini gro hrvatskog izvoza. Međutim, u isto smo vrijeme sučeljeni sa činjenicom da je razina industrijske proizvodnje u Hrvatskoj - ako je promatramo u nizu - sada tek na razini 80 posto  prozvodnje iz 1990, što samo po sebi nešto govori. Pritom zaboravljamo da je upravo jačanje  izvoza  temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja hrvatskog gospodarstva. O tome vjerojatno nema spora niti među najvećim pobornicima drugačijeg strukturiranja gospodarskih kretanja u nas. Na kreatorima ekonomske politike je da pronađu jasne formule i makroekonomske okvire koji će izmijeniti postojeće stanje i Hrvatsku zaista usmjeriti prema izvozno orijentiranoj zemlji.