Ante Gavranović
(Piše: Ante Gavranović)
U razradi Proračuna za narednu godinu (s pogledom na godine koje slijede) aktuliira se pitanje ulog Gospodarsko.socccccijalnog vijeća, a posebno zanimanje zauzimaju kolektivni pregovori Vlade, HUP-ai Sindikata o matwrijalnim i drugim pravima na tržištu rada u cijelosti i u pojedinim djelatnostima i sektorima. Zahtjevi pojedinihinteresnih skupina su sve naglašeniji, javljaju se i prijetnje štrajkovima, prisutne su ozbiljne frustracije (osobito u umirovljeničkim krugovima) pa je logično očekivati „vruću jesen“.
Iako bilježimo globalno zapažene ekomomske rezultate: rast BDP-a, rast plaća (još uvijek nedovoljan) čak i (skroman) porast mirovina, svjedoci smo sve više društvenih nesporazuma. Snažno raslojavanje društva s povećanim brojem osiromašenih ljudi, kojima plaće i mirovine nisu dovoljne za dostojanstven život, s gubitkom temeljnih prava na ravnopravan odnos u svim domenama svakodnevice upućuju na proširenu potrebu čvršćeg i osmišljenog društvenog dijaloga. Socijalni dijalog je, naime, i sredstvo za postizanje društvenog i gospodarskog napretka i cilj sam po sebi, dajući ljudima glas i mišljenje u njihovim društvima i na radnim mjestima. Iz takvog pristupa trebao bi (konačno) proizaći jasan širi društveni dogovor kojim pravcem stvarno želimo da Hrvavtska krene u budućnosti- Zašto on, ipak, nije dovoljno prisutan?
Razlozi su višestruki i vrlo su slojeviti. No, u suštini se svode na tri glavna prigovora dijela socijalnih partnera: NEUVAŽAVANJE, NERAZUMIJEVANJE i NEPOŠTIVANJE PARTNERA. S obzirom na ukupna gospodarska i socijalna kretanja i, ipak, još uvijek vrlo nejasne obrise budućih trendova, došlo je vrijeme da se utvrde neka nova pravila igre. Vidljivo je to u raspravama o bilo kojem (ključnom) pitanju.Ako istinski želimo određene promjene – a one su nužne zbog implementacije pojedinih ključnih reformi – taj širi društveni dogovor je neophodan, čak i neizbjeđan. Ozbiljna podvojenost društva traži konsenzus oko temeljnih prioriteta.
Priča se, zapravo, uvijek iznova ponavlja: svaki resor i svaka interesna skupina prihvaća globalnu ideju o potrebi strukturnih reformi, ali bi željela da se rezovi, neophodni za uspješnu njihovu provedbu, odvijaju u nečijem drugom dvorištu. „Ne dirajte moje krugove“ kao da postaje stalna krilatica i najveći istinski neprijatelj reformi. U tim uvjetima i s takvim temeljnim pristupom teško je razvijati kulturu socijalnog dijaloga. Gotovo svakodnevno imamo konketne primjere takvog ponašanja. Najnovije prijepore nalazimo oko pokušaja Vlade oko reforme poreznog sustava.
Jasni parcijalni interesi pojednih interesnih skupina prenose se na širu javnost, a odražavaju se i u Saboru, gdje počesto uski stranački interesi zakrivaju suštinu i, praktički, onemogućavaju bilo kakav napredak.. Otuda i činjenica da vrlo sporo prrovodimo potrebne društvene i ekonomske reforme.
Glavna funkcija dijaloga je boljitak stanovništva
Iskustva nekih europskih zemalja gdje taj socijalni dijalog funkcionira pokazuju da, unatoč nizu teškoća i nesporazuma, ipak ima i rezultata. Tamo se društvenim konsenzusom utvrđuju mjere koje pridonose boljitku stanovništva, što i jest glavna funkcija toga dijaloga. Socijalni dijalog kojeg promovira EU štiti i zahtijeva od svih članova odgovoran i racionalan pristup. To je institucija u kojoj reprezentativni sindikati i udruge poslodavaca i vode dijalog oko važnih pitanja i zakonodavnog okvira koji se neposredno tiču radnika i poslodavaca, a s ciljem održivoga rasta i ukupnog društvenog razvoja. Pokazalo se da je sučeljavanje i argumentirani dijalog Vlade, sindikata i poslodavaca temeljni preduvjet donošenja kvalitetnih i optimanih odluka i zakona.
Zašto to nije slučaj i kod nas? Izostanak kvalitetnog dijaloga u najvećem broju slučajeva rezultira donošenjem loših ili nedovoljno pripremljenih zakona. Toga , nažalost, imamo u obilju. Ima toga i u nerazumnim zahtjevima pojedinih interesnih skupina (većim od realnih mogućnost) ili i nedovoljnoj elastičnosti poslodavaca. Vlada je počesto u nezavidnom položaju, ponekad i zbog nerealnih predizbornih obećanja kad je riječ o plaćama, mirovinama, pojedinim materijalnim pravima.
Europska unija obilježiti je gotovo 40 godina od uvođenja suradnje socijalnih partnera unutar Europske unije. Cilj uvođenja bio je jasan: aktIvno sudjelovanje socijalnih partnera u procesu oblikovanja zajedničkoga tržišta. Kod nas bi zajednički cilj trebao sadržavati aktivno sudjelovanje u oblikovanju svih politika koje utječu na gospodarski i socijalni položaj svakog pojedinca, s posebnim osvrtom na posebno osjetljive društvene skupine. Stoga se zalažemo da se u socijalni dijalog unesu novi impulsi, koji bi pridonijeli gospodarskom uzletu zasnovanom na konkurentnosti i pravičnosti. Jedino takav okvir pruža stanovite garancije da se stvore realni preduvjeti za podmirivanje socijalnih potreba cijeloga društva, uključujući sve opravdane zahtjeve pojedinih društvenih skupina.
ZAŠTO NOVI POTICAJI?
S obzirom na kretanja posljednjih godina, posebno nakon snažne financijske i gospodarske krize unutar EU, koja je rezultirala porastom nezaposlenosti (osobito mladih naraštaja), osiromašenjem velikog broja ljudi, udarom na srednji stalež, ubrzanim raslojavanjem društva i usporenom gospodarskim rastom, ali i sve demografski nepovoljnijom slikom EU) javlja se potreba novih promišljanja o ulozi i mjestu socijalnog dijaloga. Europska komisija se trudi, zajedno sa socijalnim partnerima, ojačati SUDJELOVANJE I UTJECAJ poslodavaca i sindikata prema pojedinim vladama i političkim strankama unutar EU i u pojedinim zemljama upravo kroz SNAŽENJE SOCIJALNOG DIJALOGA.
Koliko u Hrvatskoj držimo do socijalnog dijaloga? Ne znači da toga dijaloga u nas nema, ali očito boluje od istih slabosti koje smo ranije naveli kao globalne: socijalni partneri se ne uvažavaju, njihovi stavovi počesto ne razumiju, a sve to u konačnici rezultira neučinkovitošću što se onda pretvara u društvene frustracije i međusobno nepovjerenje.
Sputavanje provođenja potrebnih društvenih reformi
U Hrvatskoj je u posljednjih pet-šest godina donijet velik broj novih zakona, izmjena zakona ili uredbi. Ta brojka obilato prelazi više od njih tisuću. Pokazalo se da Gospodarsko socijalno vijeće – koje bi trebalo barem „prolistati“ te zakone – često nije bilo ni upoznato s nekim mjerama, a kamoli da je moglo utjecati na njihovo donošenje. Priča oko socijalnog dijaloga pretvarala se najčešće u monolog državnih organa, a pojedine primjedbe jednostavno nisu nailazile na plodno tlo, jer birokratski aparat (koji kreira zakone) uvijek ima prevlast i njegova je posljednja. Time je osjetno umanjeno značenje GSV-a, ali i drugih institucija gdje se odvija taj društveni dijalog. Zaboravljamo da time gubimo snažan alat u uspostavljanju društvene ravnoteže u sve težim gospodarsko-socijalnim okvirima.
Praksa pokazuje da nedostatak kvalitetnog socijalnog dijaloga sputava mogućnost provođenja toliko potrebnih reformi. Svi se zaklinju na njih, ali kad je potrebno donositi konačne odluke, one izostaju. Jasno proizlazi da u Hrvatskoj postoji konsenzus samo oko toga da ništa ne treba mijenjati. A ta filozofija nas vuče sve dublje u gospodarski, a napose u socijalni ponor!
Ako želimo da socijalni dijalog donosi rezultate koji vuku zemlju iz duboke političke, ekonomske i socijalne krize potrebno je STRATEŠKO PROMIŠLJANJE o značajnim društvenim kretanjima. U našim uvjetima jako je narušen odnos prema poduzetništvu i privatnom sektoru uopće. Prevlast ima javni sektor, država koja se previše upliće, a sputava zamah poduzetništva. U zemlji gdje više od 99 posto svih gospodarskih subjekata čine mala i srednja poduzeća to je ne samo nedopustivo, već i štetno. Uostalom, to je vidljivo po rezultatima koje postižemo. U tim okvirima je konstruktivan bipartitni dijalog (poslodavci i sindikati) i tripartitni dijalog (vlada, poslodavci i sindikati) neophodan alat za stvaranje povoljnije poslovne klime i povratka povjerenja u institucije.
