Ante Gavranović
U posljednjoj mojoj kolumni naglasio sam da je iznimno važno ojačati prerađivačku industriju kao čvrst oslonac i vodilju ukupnog gospodarskog razvoja. Posebno smo naglasili kako se neprekidno naglašava da su investicije srž svih naših problema i jedini realni put izlaska iz duboke gospodarske krize. One bi, naime, trebale potaknuti rast BDP-a i osiguravati nova radna mjesta, koja su potrebna da bismo donekle uravnotežili prihode i izdatke za mirovine, zdravstveno i socijalno osiguranje te obrazovanje i znanost. Pritom ne smijemo zaboraviti da upravo na tim temeljima počiva snaga i budućnost hrvatskog gospodarstva.
U svim dosadašnjim raspravama oko ulaganja u Hrvatsku, posebno gospodarstvo, pokazala je ipak dvije ključne stvari. Prvo, da strani ulagači imaju interes za ulaganje u hrvatski gospodarski prostor, ali po svojim pravilima igre. I drugo, Hrvatska se nije jasno opredijelila kakva ulaganja imaju prioritete, kakav kapital želimo, (spekulativni ili realni), i koji su stvarni nacionalni gospodarski interesi.
U svim tim razgovorima zapostavljana je jedna bitna komponenta: nije s vodilo mnogo brige o domaćoj industriji i njenim potencijalima, pa i njenoj ulozi u svim najavljenim investicijama. U pogodovanju interesima stranih ulagača taj se problem i dalje zaoštrava, pa se tako nedorečenom politikom ozbiljno ugrožavaju i postojeća radna mjesta. Primjer Zagrebačke plinare (koja ulazi u portfelj mađarske tvrtke) samo je dio sumorne slike zbog toga što očito ne znamo kako se stvarno okrenuti prema prerađivačkoj industriji.
Gdje su interesi stranih ulagača u Hrvatsku?
Interesi stranih ulagača u Hrvatsku su raznoliki i pokrivaju više sektora zbog nekoliko ključnih prednosti koje zemlja nudi, kao što su geostrateški položaj, članstvo u Europskoj uniji, kvalificirana radna snaga, prirodni resursi i atraktivna turistička destinacija. Evo nekoliko glavnih područja interesa:
1. Turizam: Hrvatska je popularna turistička destinacija zbog svoje obale, otoka i kulturne baštine. Strani ulagači često ulažu u hotele, turističke objekte, marine i druge turističke infrastrukture.
2. Nekretnine: Ulaganja u nekretnine, posebno u stambene i komercijalne objekte, također su vrlo popularna. Zbog turističkog potencijala, mnogi strani ulagači kupuju nekretnine za iznajmljivanje ili prodaju.
3. Energija: Postoji značajan interes za ulaganje u energetski sektor, posebno u obnovljive izvore energije kao što su vjetroelektrane, solarne elektrane i hidroelektrane.
4. Proizvodnja: Strani ulagači su zainteresirani za proizvodne kapacitete, uključujući automobilske dijelove, farmaceutiku, prehrambenu industriju i tehnologiju.
5. Infrastruktura: Ulaganja u infrastrukturu uključuju projekte kao što su autoceste, željeznice, luke i zračne luke, koji su ključni za poboljšanje transportne mreže i olakšavanje trgovine.
6. ICT sektor: Informacijske i komunikacijske tehnologije su sve važniji sektor, s rastućim brojem stranih investicija u start-upe, razvoj softvera i IT usluge.
7. Poljoprivreda i prehrambena industrija: Hrvatska ima potencijal u poljoprivrednoj proizvodnji i preradi hrane, što privlači strane ulagače zainteresirane za proizvodnju kvalitetnih prehrambenih proizvoda za domaće i međunarodno tržište.
8. Financijski sektor: Strani ulagači često ulaze u hrvatski financijski sektor kroz banke, osiguravajuća društva i druge financijske institucije.
Ulaganja u ova područja često se potiču različitim vladinim mjerama i inicijativama za privlačenje stranih investicija, kao što su porezne olakšice, poticaji za zapošljavanje i subvencije za istraživanje i razvoj.
U razgovorima s pojedinim potencijalnim stranim (ali i domaćim) potencijalnim ulagačima najčešće čujemo ove (argumentirane) PRIMJEDBE, SUGESTIJE I PRIGOVORE. Kod ulagača jasno su izraženi njihovi interesi. Kad je riječ o energetici ili prometu onda je to plasman njihove opreme. Kad je riječ o turizmu ili poljoprivredi, onda je to stjecanje vlasništva nad zemljom. Kad im spomenete potrebu da omoguće i domicilnim privrednicima sudjelovanje u tim projektima tvrde da to nitko od njih niti traži, niti uvjetuje.
Zaključak: zašto bi oni bili veći katolici od pape?!
Proračun ukazuje na promjenu kretanja u ekonomskoj politici. Više se neće moći trošiti više od onoga što smo privrijedili. Istina, trebat će se tome tek prilagoditi, i to iziskuje vrijeme. No, pred kreatorima gospodarske politike i dalje stoje brojna otvorena pitanja. I dalje je nepoznato kako Hrvatska planira ostvariti novi model gospodarskog rasta s obzirom na to da je stari preživio i pokazao svoju neučinkovitost. Osim ovih kratkoročnih problema nepoznat je i način sučeljavanja s dugoročnim rizicima poput nepovoljnih demografskih trendova. Sve je nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika. Hrvatska jednostavno nema dovoljno aktivnog stanovništva da bi mogla promijeniti te odnose.
Vrlo rijetko raspravljamo o čimbenicima koji „odvlače“ strane ulagače od investiranja u hrvatsko gospodarstvo.
Spomenimo samo neke:
Činjenica je da svi ti elementi neizvjesnosti bitno utječu na provođenje ozbiljnih reformi i potrebnih rezova u cijelom društvu. Očito je da Vlada mora preuzeti više odgovornosti i s većom odlučnošću, bez stranačkih kalkulacija, ući u bitku za provođenje reformi koje bi ubrzale gospodarski rast, otvorile nova radna mjesta, stvorile mogućnost povećanog izvoza te – udahnule određenu realnu dozu optimizma u našu svakodnevicu.
Društvu je potrebna doza optimizma
Uopće, previše je upitnika u našoj gospodarskoj svakodnevici. Prošlo je podosta vremena, a hrvatska javnost još ne zna što sadrži Koalicijski sporazum. Osim načelnih postavki, nema jasnih naznaka što će se učiniti, konkretno na području prerađivačke industrije, u kojim rokovima se očekuje ostvarenje pojedinih postavljenih ciljeva. Konačno, i kojim sredstvima. Sve što se izgradilo posljednjih godina (uglavnom u infrastrukturu) bilo je snažno potpomognuto sredstvima fondova EU: Upitno je hoće li se ostvariti program investicija koji je najavila Vlada; upitna je dinamika ostvarenja; upitno je u kojoj će se mjeri strani i domaći kapital usmjeravati na te investicije.
Međutim, zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla bitnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu.
Svi realni ekonomski analitičari slažu se u ocjeni da bez jačanja industrijske proizvodnje nema realnih mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta ni povećanog prostora za intenzivniju orijentaciju prema izvozu. Investicije su pritom najvažnija karika, pa treba učiniti ozbiljne dodatne napore da se privuku strana ulaganja u domaću proizvodnju.
Najveći problem je u tome što realni sektor nije u posljednjim desetljećima restrukturiran, pa razina njegove konkurentnosti i učinkovitosti ostaje niskom. Teško je očekivati da će se u 2024. slika bitno mijenjati. Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetnih proizvoda za izvoz, a tehničko-tehnološka struktura izvoza u stalnom je opadanju.
Hrvatska ima dobre logističke i geografske pretpostavke kao investicijska destinacija, ali Vlada mora stvarati atraktivno poslovno okruženje, poduzetničku klimu i potrebnu infrastrukturu. Ključnom ostaje poruka da su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada (realni) optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku jako potreban.
