Ante Gavranović
(Piše: Ante Gavranović)
Izbori su za nama. Prodrmali su izbornu pozornicu, učvrstili nekoliko „rezervnih igrača” koji imaju nešto veću težinu, nema ozbiljnih iznenađenja, ali u konačnici donijeli su sa sobom puno neizvesnosti. Sve miriše na opću nestabilnost, barem za neko vrijeme dok se ne utvrdi dobivamo li novu Vladu ili idemo na nove izbore. Upravo ono što nam u ovom trenutku vrlo složenih ekonomskih i geopolitičkih previranja ne treba. No, ostavimo li izbore, sadašnje i buduće, po strani, moramo se ozbiljno zabrinuti; u oštroj, na trenutke vrlo prljavoj izbornoj (i predizbornoj) kampanji zapostavljeno je ono od čega se živi, na što se nadograđuje društvena potrošnja – proizvodnja, poduzetništvo te ekonomska i društvena konkurentnost. Upravo iz tih komponenti se stvara višak vrijednosti, koji onda rezultira porastom životnog i društvenog standarda, a to je ono što stanovništvo ponajviše zanima.
Proizvodnja i izvoz– srž napretka
Analitičari naših ekonomskih i društvenih kretanja s pravom upozoravaju da bez ozbiljnog jačanja gospodarstva sve ta silna obećanja postaju tlapnja. Pažljiviji analitičari gospodarskih i vanjskotrgovinskih odnosa Hrvatske sa svijetom ukazuju na najveću mrlju ekonomske politike – pad industrijske proizvodnje i osjetno zaostajanje izvoza za uvozom.Pad industrijske proizvodnje postaje gotovo stalni (nepovoljni) pokazatelj, osobito ako je riječ o strukturi. Dok je vrijednost izvoza iznosila u prošloj godini 22,8 milijardi eura, uvoz je dosegao 39,4 milijare, pa je pokrivenost uvoza izvozom iznosila samo 58 posto. I tu je riječ ne samo o velikom raskoraku izvoza i uvoza, pa time i neprimjerenog raskoraka u nastalom deficitu vanjskotrgovinske razmjene, već također o nepovoljnoj strukturi izvoza s niskom dodanom vrijednošću.
Stručni krugovi upozoravaju da je udio visokih tehnologija u hrvatskom izvozu 1989. iznoso gotovo 68 posto, da bi se sada taj udio smanjio na manje od 30 posto. Očito je da u tim uvjetima Hrvatska mora ojačati aktivnosti istraživanja i razvoja, obrazovati stručnjake kombinirajući nova tehnološka i poslovna znanja. Jasno je bez toga da u tim uvjetima dolazi u pitanje ukupna konkurentnost hrvatske industrije i kompletnog izvoza i njena sposobnost natjecanja u sve zaoštrenijoj borbi na svjetskim tržištima..
Kao kriterij za ocjenu gospodarskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom BDP-Uzmimo samo odnos Hrvatske i Slovenije: na svakog stanovnika Hrvatske otpada nešto ispod 6000 eura izvoza (22,8 milijardi izvoza na 3,885 milijuna stanovnika); na svakog Slovenca otpada čak 24.800 eura (54,9 milijardi izvoza na 2,21 milijuna stanovnika).
- Takva razlika proizlazi iz trajno potpuno neadekvatne politike prema izvoznicima. Hrvatski izvoz u najmanju ruku stagnira (bez obzira što u apsolutnim brojkama bilježi porast), iako je to samo vrlo blagi izraz ukupne nemoći naše makroekonomske politike da izmijeni trendove u tom pogledu. Bez obzira na sve naše manjkavosti, nije realno da je omjer izvoza po stanovniku između Hrvatske i Slovenije 1:4,2. U složenoj i problemima bremenitoj hrvatskoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva.
Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje. Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva. No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme bitnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika.
Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava. Zapravo, nedostaje jasna vizija kakvu industriju želimo i možemo izgraditi odnosno čime želimo izaći na svjetska izvozna tržišta. Nedostaje jasna razvojna, a time i industrijska politika i strategija koje bi mogle bitno promijeniti postojeće odnose i stavove.
Sve počinje od ideje
U sada već zaboravljenim obećanjima i najavama snažnog novog investicijskog ciklusa Vlada je svoj gospodarski program usmjerila na „PET i“. To su: investicije, industrija, izvoz, integracija i inovacije. Time je, na određeni način, preuzela misli uvaženog njemačkog teoretičara i kritičara suvremenih društvenih kretanja dr. Hansa Kuenga, koji je u svojoj knjizi „Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo“ također postavio svojih 'PET i'. Zanimljivo je da ih je on poredao, ne slučajno, nešto drugim redoslijedom: Kueng na prvo mjesto stavlja ideje, zatim impulse pa inovacije, a tek onda inicijative i investicije.
Ako samo malo pomnije analiziramo suštinu razlika između na oko sličnih pretpostavljenih ciljeva, dolazimo do potpuno drukčijih pristupa. Te se razlike osjećaju u praktičnoj primjeni tih postavljenih ciljeva. Kreatori hrvatske ekonomske politike i strategije u svojoj poslovnoj filozofiji polaze od brzih rješenja, traže prečace. Dr. Kueng traži ponajprije viziju, obilježene idejama i impulsima, što je svakako teži, ali i dugoročnije realniji pristup. Mi tražimo i pribjegavamo, uvijek iznova, improvizacijama; svijet teži trajnijim rješenjima.
Pogledamo li kako realizacije postavljenih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. To znači da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije.
Kako bez jasne strategije odrediti pravce te obnove? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta. Mogu li nove tehnologije - ako ih i bude - odgovoriti tom zahtjevu? Istodobno, zapostavljamo radno intenzivne djelatnosti koje – pokazalo se – i dalje predstavljaju značajne izvozne potencijale.
Odgovornost za rast
Vratimo se na predizbornu kampanju i često isprazna obećanja bez pokrića. Na što su se(uglavnom) odnosila? Povećanje plaća, mirovina, povećana socijalna davanja, viši standard. Malo je riječi (i rješenja) bilo kako te plemenite i očekivane ciljeve zaista ostvariti. Jasno, to se ne može bez ozbiljnog rasta BDP-a. Rast po stopama od 2-3 posto nije dovoljan da zadovolji sve apetite (koji i dalje rastu), a on nas objektivno i ne približava razvijenijima od nas. Apsolutni rast nosi u takvim uvjetima opasnost daljnjeg relativnog zaostajanja.
Jednostrano povećanje zaposlenih samo u javnom sektoru otvara nove probleme. I privatni će sektor također morati krenuti u tom pravcu. Ono što, međutim, jako bode oči je stav da se govori samo o OBVEZAMA (države i poslodavaca) ali se uopće ne spominje pitanje ODGOVORNOSTI. Hoće li povećane plaće i određena povećana socijalna davanja povećati društvenu učinkovitost odnosno društvenu konkurentnost Ako nešto dobivaš, moraš i ti nešto dati zauzvrat, no, taj dio je izostao.
Hrvatska očigledno i dalje traži svoj put izlaska iz određenog ćorsokaka - gospodarskog razvoja i ozbiljne društvene krize. Izlaza nema bez ozbiljnih društvenih i gospodarskih reformi, za koje je velikim dijelom potreban društveni konsenzus i (vjerojatno) dvotrećinska većina u Saboru. Bojim se da je to u sadašnjim političkim previranjima (gdje ne znaš tko će s kime i kako će se razvijati naša politička pozornica) Sizifov posao i, po meni, gotovo nemoguća misija.
Hrvatskoj je potrebna jasna vizija razvoja. Želimo Hrvatsku koja svoj razvoj temelji na novim (vlastitim) znanjima i istraživanjima. Samo tako koncipirano gospodarstvo donosi visoke stope rasta BDP-a. Hrvatska treba konačno razrađen i konzistentan sustav i organizaciju društva koji ne samo da generira i prenosi znanja već oblikuje tehnološki i društveni razvoj u uvjetima izloženosti globalnom tržištu. U to se ubraja i nastojanje da osiguramo učinkovit sustav obrazovanja te borbu za vlastite talente i njihov ostanak (i povratak iseljenih) u Hrvatskoj.
