Ante Gavranović
Veliku gužvu i žestoki otpor u Saboru i javnosti izazvalo je donošenje Zakona AP. Hrvatsko novinarsko društvo oštro je prosvjedovalo smatrajući da taj zakon krši osnovna ljudska prava i slobodu izražavanja odnosno sputava novinare u njihovom djelovanju. Vrijeme će pokazati da li su u pravu ili je to samo „pucanj iz prazne puške“.
U svakodnevnoj praksi ozbiljno se suprotstavljaju dvije teze: jedna, bez informacije nema javne odgovornosti. Informacije predstavljaju moć i što više ljudi posjeduje informacije, to je i ta istinska moć bolje raspoređena. Stoga je slobodan pristup informacijama od strane javnosti osnova sustava društvenog integriteta. Naime, ako pristup informacijama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti ne će djelovati kako treba, ljudi nisu u mogućnosti da ostvare svoja prava, a ponekad ne će ni znati da su im narušena. Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni mediji. Pored nezavisnog sudstva, upravo slobodni mediji predstavljaju jednu od dvije 'vlasti' koje ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zalima suvremenih društava.
Druga teza ne ide u prilog takvom poimanju novinarstva i uloge medija. Želi se dominacija politike nad medijima. Suvremene tehnologije to i omogućavaju, a gospodarsko-politička dominacija jednostavno nameće takav odnos medija i politike, bez obzira na floskule oko slobode izražavanja i slobodnih medija. Mediji prodaju ono što traže i žele njihovi vlasnici.
Odnos novinara i informacije prema procesu globalizacije velikim dijelom je opredijeljen samom činjenicom da je najvažnija uloga medija da budu budno oko javnosti, da upozoravaju na devijacije u društvenim i gospodarskim kretanjima, da budu svojevrsna javna savjest i kontrola svih društveno-gospodarskih zbivanja u korist te javnosti. Mediji posebno moraju upirati svoju oštricu prema pojavama neželjenih ali prisutnih društvenih zala: korupcije, centara nekontrolirane moći, nedopuštenih povlastica, poltronstva, kršenja prava i pravnih okvira, nepotizma - da nabrojimo samo neke od tih pojava kojih ima u svakom društvu i koje uvijek sa sobom nose klicu opasnosti društvenoga karcinoma.
Pravo je medija/novinara na kritičan odnos prema pojavama i ljudima, ali mora biuti prtisutno i pravo za potpunu odgovornost u korištenju te slobode. Ne bi se smjelo pod stijegom novinarske slobode koristiti njena suprotnost: zloupotreba demokracije i slobode. Nažalost, globalna komercijalizacija medijskog prostora upravo na tom području donosi najviše promjena i ponajviše kršenja etičkih normi i pravila profesionalnog pristupa korištenju i rasprostiranju informacija.
Kad je rije o tome valja upozoriti na neke vrste okosnice, ključne za buduću raspravu:
Prvo, to je dignitet profesije i profesionalaca. Nažalost, ni u jednoj struci to nam nije dominantna preokupacija, iako upravo na njoj počiva etika i moral, pa time i profesionalni moral. U politici i novinarstvu to bi moralo biti posebno naglašeno prisutno.
Drugo, to je Kodeks novinarske časti. On, što je premalo poznato, obvezuje podjednako sve sudionike, a ne samo novinara.
Treće, to je odnos etike i prakse. Počesto je jedno s drugim u velikom raskoraku.
Zašto napominjem te okosnice? U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira na to o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. Logično, to se podjednako odnosi na politiku, ali i na sva bitna društveno-gospodarska kretanja. To je, rekao bih, temeljna sloboda svakoga pojedinca, ali ta sloboda pripada i ukupnoj javnosti, jer sloboda misli, sloboda izražavanja i sloboda kritike pripadaju svakome i bitni su sastojci ukupne slobode čovjeka.
Uloga novinara tu je potpuno jasna: on zaista ubrzava protok tih informacija, ali ih i dozira, odabire, može bitno utjecati na njihovu rasprostranjenost, pa je samim time i njegova uloga naglašenija i odgovornost izraženija. No, usko povezano s tom ulogom novinara, posebno se zaoštrava pitanje moralne i pravne odgovornosti, pa konačno i pravnih sankcija za ulogu novinara u informiranju.
No, novinari imaju i još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaću: moraju voditi računa o kulturi dijaloga, koja se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije.Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih listova gdje su na naslovnicama uglavnom senzacija, skandal, zamagljene činjenice ili izmišljeni dogođaji. Sloboda izražavanja pretvorena je u zloupotrebu medija: Otvorena je Pandorina kutija iz koje su izašli zli duhovi – bez realne mogućnosti da se uspostavi normalna kontrola. Zli duhovi izrodili su se u opaki senzacionalizam, žutilo najvećeg dijela novinstva, koji se u konačnici obija o glavu začetnicima i pokretačima takvoga medijskog pristupa. Međutim, nanijete su velike štete novinarstvu i novinarima i teško ćemo ih se riješiti.
Nama je stoga danas, možda više no ikada dotad, potreban dijalog i angažiranje svih intelektualnih potencijala, a da bismo u tome donekle uspjeli, potrebno je njegovati kulturu dijaloga. U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, nipodoštavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenta i činjenice, a ne argument snage i i političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom. Civilizirani pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti – ili pokušati riješiti - dijalogom. U multietničkoj i multikulturalnoj sredini – a to jest hrvatska zbilja – takav odnos prema dijalogu je i nužan i jedino održiv.
Logički, na osnovi ovako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i svrhovitosti, s osobitostima etosa samog poziva novinar, proizlazi da se zalažem za visoke standarde prava i odgovornosti u poslu koji obavljamo. Praksa, međutim, pokazuje da načela i život nisu jednoznačni i da se kretanja u medijima kad je riječ o kulturi dijaloga kreću u različitim pravcima.
U svakom slučaju, bitno je naglasiti i ulogu medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nova medijska strategija, i to ne samo u Hrvatskoj, trebala bi počivati na načelima uspostave informirane, budne i aktivne javnosti. U toj strategiji najveću važnost i odgovornu ulogu imaju nevladine organizacije koje potiču ljudska prava i dostojanstvo čovjeka, zatim slobodu medija i izražavanja kao bitan dio tih prava. Civilizirani dijalog je svakako sastavni dio takvih nastojanja.
