Ante Gavranović
(Piše: ANTE GAVRANOVIĆ)
Prijelaz na euro ogolio je sve mistifikacije i, prvi put, omogućio svakom građaninu realnu usporedbu s ostalim članicama EU-a. Kvaka je upravo u tome da na tom području padamo na ispitu. Među problemima udara na životni standard najveće opasnosti vidimo u nekontroliranom rastu cijena i inflaciji, opasnosti smanjivanja poslovnih aktivnosti i usporenog rasta te ozbiljnim elementima recesije.
Ulazak Hrvatske u eurozonu donio je, po svim ekonomskim mjerilima, određene koristi ukupnom hrvatskom gospodarstvu, posebno kad je riječ o kretanju ljudi, kapitala i roba. Donio je, međutim, sa sobom i veliki nepovoljan psihološki uteg: valja se tek prilagoditi novim odnosima vrijednosti robe i usluga izraženoj u novoj valuti – euru. U čemu je kvaka? Iako se stvarni odnosi nisu izmijenili, jer je inflacija bila visoka i prije uvođenja eura, psihološki je bilo lakše „progutati“ činjenicu da velik broj ljudi životari od 140,66 kuna nego od 18,68 eura na dan (uzeli smo kao predložak minimalnu plaću za 2023.). Dodamo li tome činjenicu da umirovljenici koji su otišli u punu starosnu mirovin , kojih je krajem veljače bilo 508.701, u prosjeku primaju 477 eura, korisnici
prijevremene mirovine 442 eura, a korisnici invalidske mirovine 325,6 eura stanje je još nepovoljnije. Prosječna obiteljska mirovina za 210.000 korisnika isplaćena u ožujku 2023. iznosila je 336 eura (dnevno 11,2 eura). Zaštićenu najnižu mirovinu prima ukupno 280.393 korisnika, a ona prosječno iznosi 267,84 eura (8,93 eura). Teško da to omogućava iole pristojan život i svakako bitno utječe na dostojanstvo čovjeka.
Moramo se zapitati je li takav odnos primjeren zemlji koja se nastoji svrstati među razvijenije zemljeeurozone, koja je članica najrazvijene poslovne zajednice na svijetu (EU) i koja teži da uskoro postane i članica OECD, dakle svjetske poslovne elite? Može li se na takvim osnovama graditi istinski razvoj? Gdje su zapreke da Hrvatska, bogom dana u mnogim prirodnim resursima, toliko zaostaje?
Dobitnici i gubitnici
Na drugoj strani iste medalje vidimo svjetske uspješnice od kojih je najprestižniji auto Rimac. Financial Times je nedavno objavio imena hrvatskih tvrtki koje su našle svoje mjesto na popisu najbrže rastućih. To su: Aircash (Fintech, Financial Services & Insurance), Devot (IT & Software), . Syntio (IT & Software), 712. Heloo (Media & Telecommunications) i 771. Syskit (IT & Software). Sve tvrtke, osim Syntia koji je prošle godine bio 225., prvi put su došle na ovaj popis.
Vodeća svjetska platforma za rangiranje Clutch objavila je godinu dana ranije popis 1000 najboljih kompanija na globalnom B2B tržištu, na kojem se našlo 17 hrvatskih kompanija – na visokom 7. mjestu i ujedno najbolje rangirana hrvatska kompanija je Infinum. Većina hrvatskih tvrtki s popisa redovito se nađe i na ljestvicama najbrže rastućih kompanija u središnjoj Europi i EMEA regiji, a pokazali su da ni pandemija ne može usporiti njihov rast.
Nova Clutchova lista poklopila se s Best Employer Brand Awards Adria natjecanjem, na kojem je tvrtka Q osvojila šest nagrada. Osim što su “stari stanari” Clutchevih lista, Peakon ih je uvrstio u pet posto IT kompanija u svijetu po zadovoljstvu zaposlenika.
Uz novo Clutchevo priznanje, osječki Mono Software sveukupni je pobjednik i dobitnik Zlatne bilance Financijske agencije za najuspješnijeg poduzetnika prema financijskom rejtingu u 2020. godini, te ujedno dobitnik Zlatne bilance u kategoriji informacije i komunikacije. Undabot, zagrebačka tvrtka za dizajn i razvoj mobilnih i web aplikacija, nedavno je osvojila dvije međunarodne prestižne nagrade – za izvrsnost na webu u kategoriji “Aplikacija i mobiteli – Produktivnost” i W3 nagradu u kategoriji “Mobilne karakteristike – Najbolja upotreba mobilne kamere”.
Tvrtka Neuralab nalazi se od 2017. na Clutchevim listama, među Top 1000 globalnih agencija već su treću godinu zaredom i prvi su u svijetu unutar WooCommerce tehnologije.
Mogli bismo nizati još mnogo takvih svjetskih uspješnica hrvatskih IT tvrtki. Ovakva priznanja su u svakom slučaju „vjetar u leđa“ našim tvrtkama i to im pomaže u neprestanim pokušajima da poboljšaju svoju proizvodnju i povećaju svoju konkurentnu sposobnost. Oni svojim radnicima osiguravaju kvalitetne radne uvjete i pristojne plaće i po europskim mjerilima, pa ostaju u svojoj zemlji. Ne traže kruha kraj pogače.
Gdje „kvaka“?
Uspješan izlaz na svjetsku gospodarsku pozornicu – a o tome je riječ – pokazuje u kojem pravcu trebamo tražiti rješenja. Ovo je samo jedan od primjera kako se, u potrazi za vlastitim novim identitetom, a onda i imidžom, moramo osloniti na vlastitu pamet, znanje i sposobnosti kreiranja noviteta.
Danas je, na primjer, potpuno jasno da je jedan od bitnih razloga zaostajanja u razvoju naše zemlje u pomanjkanju jasne vizije naše budućnosti, ali i sluha za promociju i otvaranje manevarskog prostora za kreativne snage odnosno temeljitije i osmišljenije korištenje intelektualnih i drugih potencijala. Pokazalo se opetovano – iako teoretski stavljamo čovjeka u žižu društvenih interesa –da se taj nesretni čovjek ipak izgubio u tom mnoštvu papirologije, odredbi, zakona i ograničenja. Njegove kreativne sposobnosti ostaju sputane. O presudnim elementima razvojne politike pretežno se odlučivalo (ostaje trajno stanje!!!) voluntaristički, često i na osnovu
neznanja odnosno samovolje. Stručnost, argument i znanost vrlo su rijetko dobivala pravo građanstva.
U tom kontekstu treba uzeti vrlo ozbiljno upozorenja kako su u nas (sposobni) kadrovi u ovom trenutku čak i važniji od financija, te upravo korelacija sposobnih (a ne podobnih) kadrova i kapitala najbolje ocrtava sve naše (buduće) izazove. Danas je u tim okvirima vjerojatno i najvažnije dobiti realan odgovor na pitanje kako hrvatsko gospodarstvo uzdići u red konkurentnih ekonomija Europe i svijeta.
Roboti i umjetna inteligencija – o kojima se u posljednje vrijeme dosta priča - mogu osloboditi, olakšati i unaprijediti mnoge poslove, pa je to jednim dijelom sigurno budućnost i hrvatskoga gospodarstva. Primjere već nalazimo u robotima za ugostiteljstvo, a sve više i turizma. S jedne strane raduje činjenica da su upravo ti roboti plod ruku naših inovatora. S druge strane susrećemo se sa sve većom dehumanizacijom unutar radnih aktivnosti gdje roboti postupno, ali sigurno istiskuju čovjeka. Umjetna inteligencija, trenutno u žiži interesa javnosti, naglašava tu opasnost i otvara prostor za nespokoj. Pritom se ne smije smetnuti s uma činjenica da roboti (već sada u upotrebi) mogu skuhati jelo, ali za odabir namirnica i njihovu pripremu (sutra razradu softvera za ostale usluge i izdavanje naredbi) ipak je potreban čovjek sa svojim znanjima, iskustvom i vještinama.
