Ante Gavranović
Ciljevi i programi oporavka i društveno-ekonomskih reformi moraju biti jasni, gotovo taksativno navedeni. Stanovništvo jednostavno mora znati što želimo, biti informirano kako to želimo postići, uz jasnu i prihvatljivu društvenu komunikaciju sa zainteresiranom stručnom i općom javnošću. Toga, nažalost, nema. Zašto?
To bi svakako pojačalo pojam odgovornosti za njihovo izvršenje. No preduvjet da se ciljevi programi zaista realiziraju su, osim ciljeva, i sasvim jasno postavljeni rokovi i, što je posebno važno, kontrolne točke kad se provjerava je li ono što se željelo postići zaista i ostvareno ili nije. Ako nije, zašto nije. To je jedini način da se povrati povjerenje u institucije vlasti i nositelje javnih funkcija. To povjerenje nikad nije bilo na nižim granama.
„Što ne možeš mjeriti, time ne možeš upravljati!” – rečenica je velikoga austrijsko-američkog teoretičara poslovnoga upravljanja i jednoga od utemeljitelja obrazovanja u menadžmentu Petera Druckera. On, naravno, nije mislio na mjerenje fizikalnih veličina poput energije, nego na postavljanje mjerljivih poslovnih ciljeva koji se mogu dostići samo ako su kvantificirani. Nešto stariji William Edwards Deming rekao je: „U Boga vjerujemo, svi ostali neka donesu podatke”.
Mogu li se te jasne postavke primijeniti i malo šire? Recimo, na pitanje upravljanja našim resursima, našom sudbinom kao države?
Najnovija bura na hrvatskom političkom poligonu pokazuje da na svim područjima socijalno-gospodarskih kretanja bilježimo stagnaciju cijeloga društva, počesto i ozbiljno nazadovanje. Sve relevantne ankete pokazuju da Hrvatski sabor, najviše mjesto zakonodavne vlasti, bilježi najnižu razinu podrške stanovništva, a nisu daleko odmakli ni Vlada i druge institucije i dužnosnici. Jednostavno, političkim elitama se ne vjeruje, izgubili su vjerodostojnost. A izgubili su je najvećim dijelom zbog toga što je pojam političke, pa i svake druge odgovornosti jednostavno nestao iz naše prakse.
Sve se više u normalnoj svakidašnjici zahtijeva da postoje certificirani sustavi upravljanja da bi se uopće moglo provoditi neke od temeljnih ciljeva. To je podjednako važno za poduzeće, ali isto tako, za državu. Bez toga je jednostavno nemoguće voditi ispravnu politiku i osigurati rast i razvoj, osnovna obilježja svake uspješne države ili tvrtke. Pri tome je nužno uvoditi reformu po reformu, uspostaviti cjelovit sustav. Stvaranje niza neovisnih i nepovezanih sustava skupo je i vrlo teško za održavanje. U konačnici i vrlo neučinkovito. Stoga je u interesu svake društvene zajednice – od obitelji do države – uspostaviti učinkovit sustav upravljanja koji obuhvaća sve što je potrebno da bi kroz sustav postigli postavljene ciljeve.
Činjenica je, međutim, da se stalno upinjemo stvarati parcijalne dijelove uređenja društva i države, ali nikako nismo uspjeli uspostaviti SUSTAV. Uvođenje sustava upravljanja u današnjem poslovanju postalo je s druge strane nužnost da bi se neka organizacija ili država dugoročno i uspješno održala na sve složenijem i vrlo uzburkanom svjetskom tržištu.
Upravo zbog činjenice da nismo izgradili cjeloviti sustav vidimo na svakom koraku kako nedostaje potrebna kompetentnost i manjak kadrovskih i intelektualnih kapaciteta u izvršnoj vlasti i javnim poduzećima (uvijek pod ingerencijom aktualne vlasti) da odgovore izazovima koje nose sa sobom ozbiljne promjene u politici i gospodarstvu. S tim je, jasno, pupčano vezana i naša socijalna stvarnost, jer bez jasnih ciljeva i potrebnih reformi nema oporavka, a kamoli razvoja gospodarstva. Po zakonu spojenih posuda, nema onda ni pomaka u standardu, kvaliteti života. Sve se pretvara u sivilo u kojem prevladavaju pesimistički tonovi.
Određeni društveni bunt, prisutan u obliku građanskih inicijativa pa i određenog neposluha, jasno govore da uspostavljena društvena pravila pogoduju društvenoj manjini, tzv. političkoj eliti. S druge strane, većina stanovništva želi više participirati u političkom i društveno-ekonomskom životu i ukupnim društvenim procesima. Prisutan je ozbiljan raskol na relaciji građani i politika, što se onda nepovoljno prenosi na odnose građana i političara. Stanovništvo sve izrazitije iskazuje svoje nezadovoljstvo svojim isključivanjem iz tih procesa i žrtvom oduzimanja prava suodlučivanja u važnim društvenim pitanjima. Otuda, konačno, i brojne građanske inicijative, bez obzira na njihovu utemeljenost.
Stanovništvo je sve više uvjereno da su politički i ekonomsko-društveni sustavi preživjeli. Na štetnost nemušte i pogrešne ekonomske politike ukazivali smo i na ovim stranicama već godinama. Hrvatska je izrazito deficitarna u društvenom dijalogu, svi su spremni izražavati svoju spremnost zamjene potrošenih modela, ali upravo ta lažna spremnost dovodi do toga da se - ništa ne mijenja.
I tu je veliki paradoks našeg političkog i društvenoga trenutka!
