Modeli usluge na pretplatu postali su norma. Možemo ih pronaći svugdje. Od streaming servisa za glazbu i filmove do softvera, časopisa, pa čak i prehrambenih proizvoda, čini se da danas postoji pretplatnički servis za gotovo sve. Međutim, kako popularnost ovim modelima raste i ponekad prelazi u krajnost, postavlja se pitanje o njihovoj održivosti. Jesu li servisi na pretplatu zaista održivi s ekonomskog, ekološkog i društvenog aspekta?
Pretplata ili plaćanje po korištenju?
Drastično drugačiji model je plaćanje po korištenju, odnosno pay per use model. Za razliku od pretplate, ovdje plaćate koliko koristite. Klasičan primjer je casino. Rizk je odličan primjer hrvatskog online casina koji svoju uslugu uslugu temelji na depozitima s kojima korisnici kasnije raspolažu kako žele. Biraju igre koje žele igrati i sami odlučuju koliko će na koju igru potrošiti. Rizk casino, umjesto da forsira plaćanje nečega što igrač možda ne bude koristio, ima obrnutu metodu privlačenja - bonusima, VIP članstvom, turnirima, pogodnostima i slično. Ovime je izbjegnut glavni problem pretplate, a to je nefleksibilnost, i osjećaj da plaćate nešto što ne koristite. Istovremeno, postiže se visoka stopa zadovoljstva korisnika, odnosno u ovom slučaju, igrača.
Kod pay per use modela, plaćate isključivo ono što planirate koristiti. U kontekstu filmova i serija, koje najčešće uzimamo kao referencu za pretplatu, sjetite se videoteka. Dođete, odaberete film koji želite gledati i platite. Naravno, Netflix je htio riješiti jedan problem – dati vam mogućnost da gledate stotine filmova i serija za iznos koji biste potrošili na iznajmljivanje samo jednog filma. I to je sasvim u redu. No onda se pojavio drugi problem – nitko ne gleda stotine filmova mjesečno. Možda mjesec pretplate prođe da ništa ne pogledate.
Ekonomija na pretplatu će preživjeti
Sjećate se onih sandučića „24 Sata“ ili „Večernji“? Najraniji oblici pretplate sežu upravo u doba kada su novine i časopisi bili vrlo aktualni. Izdvajanjem određenog mjesečnog iznosa dobili biste novine u svoj sandučić, i tako svakoga jutra. Pojavom interneta, sve ovo, i mnogo više od toga, bilo je moguće preseliti u nule i jedinice.
Gledajući čisto ekonomski, pretplatnički modeli pokazali su se kao izuzetno uspješni. Netflix, Spotify, Microsoft i ostale tvrtke doživjele su ogroman rast prihoda i tržišne vrijednosti zahvaljujući upravo pretplatničkim modelima. Ovi modeli omogućuju stabilan i predvidljiv prihod, što je privlačno za ulagače. Međutim, postoji opasnost od zasićenja tržišta? Potrošači se sve više žale na "subscrtiption fatigue", odnosno pretplatnički zamor, gdje osjećaju teret brojnih pretplata koje se nakupljaju svaki mjesec i često prelaze nemale iznose.
I doista, u posljednje vrijeme svjedočimo određenoj vrsti otpora servisima na pretplatu. Ako pitate streaming servise, reći će vam da je prošla godina bila najgora, gdje je rast pao za oko 50 posto, uz najveći broj otkazivanja pretplata u posljednjih pet godina. Dalo bi se zaključiti da je ovo rezultat post-pandemijskog vraćanja u normalan život, što djelomično i jest, ali istovremeno, korisnici su nezadovoljni razinom usluge, pogotovo uvođenjem reklama na servise kojima je prvotna poanta bila upravo da – nemaju reklame.
Osim što cijene pretplate konstantno polagano rastu, stavljajući pritisak na krajnje potrošače, ni pružateljima usluga nije lako. Prije svega, na njima je ogroman pritisak ne samo privlačenja novih korisnika, već i zadržavanja starih. Pretplata na sadržaj znači da pretplatnik ima određena očekivanja. A to je obično – novi, bolji sadržaj iz mjeseca u mjesec.
No iako mnogi predviđaju propast „ekonomije na pretplatu“, to se vjerojatno neće dogoditi u punom smislu te riječi, jer takav model poslovanja kompanijama donosi previše prednosti. Ono što je izvjesnije su određene promjene u načinu i modelu poslovanja ako on želi opstati u trenutnom obliku.
