Blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca, državni je praznik u mnogim zemljama. Danas je sveti Stjepan simbol oprosta i borbe protiv nepravde. Štuje ga se kao zaštitnika đakona, zidara, klesara, onih koji boluju od glavobolje, a na taj dan slavi se novi početak i običaj je da se odlazi čestitati Božić rodbini, prijateljima i susjedima. Prema Djelima apostolskim, sveti Stjepan je bio jedan od sedam izabranih đakona u počecima Crkve. Nakon smrti Isusa Krista, snažno je propovijedao Kristov nauk, što je razljutilo tadašnje moćnike i protivnike. Pogubljen je kamenovanjem.
On je prvi kršćanski mučenik i simbol malog čovjeka koji je umro za velike ideale i vjeru u Isusa Krista. Drugi dan Božića u narodu se popularno naziva „Štefanje“. Sveti Stjepan bio je prvi kršćanski mučenik, koji je svoju vjeru platio životom, a njegov blagdan ujedno je i državni praznik u Republici Hrvatskoj i nizu drugih država. Njegov lik je u povijesti Crkve i spasenja ostao kao primjer svih ostalih mučenika. Ne zna se točno kad se rodio, a pretpostavlja se da je mučeništvo podnio u mjesecu svibnju.
Evanđeoski zapisi svjedoče kako je za vrijeme mučeništva molio za svoje progonitelje, a podigavši glavu prema nebu, vidio je Božju slavu i proslavljenog Isusa kako stoji s desne Bogu. Njegovo ime je grčkog podrijetla, odnosno grč. στέφανος (stephanos) znači “kruna”, pa tog dana uz Stjepane i one čije je ime izvedeno od tog imena, imendan slave i Krunoslavi.
Njegov se blagdan slavi drugi dan Božića, 26. prosinca, još od 380. godine. Zbog svoje blizine najradosnijoj i jednoj od najvećih kršćanskih svetkovina, svetkovini Božića, ova svetkovina i ovaj Svetac promovirani su kao najbliži Kristu i to onom malom djetetu, malom Bogu, Božiću, da se time naglasi i Kristova žrtva koju će na Kalvariji podnijeti. Dakle, kao što je rođenje Kristovo, Božić, Isusov ovozemaljski rođendan, tako je Stjepanova smrt njegov nebeski rođendan.
Sveti je Stjepan bio Jeruzalemac, istinski Židov, te pravi praktični kršćanin. Brinuo se za siromašne, skrbio za udovice i „isticao se u čistoći i darežljivosti“. Posvuda je navješćivao radosnu vijest svog Učitelja. Na njegovu su se propovijed obratili mnogi Židovi, a broj prvih učenika (kršćana) u Jeruzalemu je iz dana u dan sve više rastao. I židovski svećenici su se obraćali na kršćanstvo. Sva su ta događanja razgnjevila Židove u Sinagogi i u Hramu, pa su čvrsto odlučili Stjepana uhititi i izvesti pred sud te pogubiti. Pred Velikim je vijećem Prvomučenik održao čuveni govor, ispričavši im ukratko svu povijest od svetih Patrijarha (Abrahama, Izaka i Jakova), preko Mojsija i proroka pa sve do Isusa Krista. Židovski vođe nikako nisu mogli podnijeti da im netko čita bukvicu i da ih poučava u čemu su oni bili izvanredni stručnjaci, pa su Stjepana izveli izvan grada i kamenovali. A on im je, poput svoga Učitelja Isusa, oprostio dok su ga ubijali.
Priča o kamenovanju svetog Stjepana povezana je s još jednim velikim likom kršćanske povijesti, koji se tada još zvao Savao i bio najvećim progoniteljem Isusa i njegova nauka. On je odobravao Stjepanovo kamenovanje. Kod njega su odložili Stjepanovu odjeću. Nakon obraćenja promijenio je ime u Pavao i postao najvećim borcem za Krista i najvećim propovjednikom Kristova evanđelja svih vremena. Sve ovo zbilo se, prema predaji, sedam mjeseci nakon Uzašašća Isusova na nebo. Nakon Stjepanove mučeničke smrti, njegovo je tijelo preuzeo židovski pismoznanac Gamaliel i pokopao ga u nov grob na svojoj zemlji u blizini Jeruzalema. Ostaci tijela kasnije su iskopani i čašćeni i na zapadu; jedan dio relikvija je prenesen u Carigrad, a drugi dio u Rim te zakopan uz tijelo sv. Lovre, đakona.
