I ove godine, obilježava se 23. kolovoza - Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.
Obilježavanjem ovog dana Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU-a u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava. Nu, odmah treba reći da su zločini koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše tijekom II. svjetskog rata kažnjeni, ali da zločini koje su počinili komunisti nad desecima tisuća Hrvata nikada nisu čak ni procesuirani!
Ovo je prigoda da se zapitamo - zašto?
Možda dio odgovora leži i u tome da je komunistički režim represijom nastojao zauvijek izbrisati iz sjećanja postojanje svih Hrvata, ali i nekih Židova i pripadnika drugih narodnosti koji su pobijeni samo zato što su drukčije mislili, zato što se netko htio dočepati njihove imovine, što su bili pripadnici društvenih elita, intelektualci, pripadnici građanske klase, svećenici i redovnice, a ponekad bez ikakvog razumnog razloga.
Ovo je dan kada bi se trebali sjetiti i stotine tisuća nevinih Hrvata koje su partizani i komunisti nakon završetka II. svjetskog rata tjerali od Bleiburga do Makedonije, kad su ih mučili i ubijali bez suda i suđenja, na tzv. Križnim putevima. Slovenija i Hrvatska, ali i druge bivše republike propale Jugoslavije prekrivene su masovnim grobnicama, od kojih većina još nije ni otkopana, što će reći da na desetine tisuća Hrvata još uvijek nisu dostojno ni pokopani.
U Maceljskoj šumi, primjerice, samo zahvaljujući skupini entuzijasta, odnosno hrvatskih domoljuba, ukazuje se na nevine partizanske žrtve, među kojima ima i djece, žena i staraca, čije su kosti tamo rasute i koje još danas možete naći ako šetate tim područjem natopljenom krvlju!
Kad ćemo se sjećati žrtava nacizma, fašizma i komunizma, moramo se prisjetiti i antologijskih stihova Ivana Tolja, odnosno njegove pjesme - „Palim svijeću“.
„Palim danas crvenu, bijelu i
plavu svijeću.
Za duše umrlih; da nam otpustiš
duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju.
I neka je lako duši Matinoj,
pokošenu ni za što.
Bratu njegovu Iliji neka je lako.
Susjedu njihovu Andriji,
pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj,
jedincu Anđinu, nestalom.
Ivanu, Tadiji, Stjepanu, Mladenu, nestalim.
A i koscima njihovim neka bude lako.
Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj…
Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Palim svijeću.“
Kad govorimo o ovom spomendanu također se trebamo zapitati: koliko djeca u školi znaju o zločinima nacista, fašista i komunista? Koliko nam je poznato, oni uče i o navodnim zločinima Hrvata u Domovinskome ratu, ali ne i strahotama koje su iza sebe primjerice ostavili komunisti kad su nakon 1945. ugrabili vlast.
Hrvatske domoljube se neprestano proziva i kažnjava, dok se o Titovim šuti, odnosno pravdaju se time da su pobjednici u II. svjetskom ratu mogli i morali čak i bez suda kažnjavati svoje protivnike. Mladi bi trebali puno više znati i tko su bili KOS-ovci, a tko Udbaši i gdje se većina od njih preživjelih skrasila nakon što su hrvatski branitelji ostvarili hrvatski vjekovni san - svoju državu!
Također nije na odmet da se toga dana zapitamo i zašto se ne obnavljaju strašni komunistički logori poput Stare Gradiške i Golog otoka, odnosno zašto ih se prepušta propadanju? 23. kolovoza morali bi se sjetiti i na brojne Hrvate koji već godinama žive i rade diljem svijeta, a koji su u vrijeme komunističkog režima napustili svoju hrvatsku Domovinu i na taj način se dobrim dijelom spasili od progona, a koji su bili krivi samo za to što su previše voljeli Hrvatsku. Naime, tada se završavalo u logorima i zbog isticanja hrvatske zastave, pjevanje hrvatskih i domoljubnih pjesama, pa čak i recitiranja takvih kakva je bila Tomičićeva „Hrvatska, ljubavi moja“. Onima koji su progonili Hrvate i zbog ovakvih i sličnih stvari ništa se nije dogodilo. Većina je preokrenula kapute, čak zaposlila i svoju djecu na istaknutim državnim, gospodarskim i političkim dužnostima, ne skrivajući od javnosti da su im Jugoslavija, Tito i ondašnji komunistički režim i dalje u srcu!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
