Gospodine Turk. Kakvi su po Vama danas odnosi između Hrvatske i Slovenije, tim više što ove države imaju još relativno dosta razriješiti?
Odnosi između naših država danas su obilježeni suradnjom, ali i povremenim napetostima, ponajviše zbog neriješenih graničnih pitanja koja i dalje opterećuju međudržavne odnose. Slovenija i Hrvatska dijele duboke povijesne, kulturne i gospodarske veze, no istovremeno su se često suočavale s izazovima koji proizlaze iz naslijeđa bivše Jugoslavije. Na tome treba graditi.
Ako se osvrnemo na dugoročnu dinamiku odnosa između naših država, možemo ih promatrati kroz prizmu "kornelijevske dileme" (autor Pierre Corneille), poznate iz klasične francuske dramaturgije. Obje su države u trenutku stjecanja neovisnosti 1991. godine imale "obećanu" mirnu budućnost i europsku perspektivu. Ipak, s vremenom su se pojavili "slučajni nesporazumi" i "sporne situacije" koji su, iz početne harmonije, doveli do tenzija. Ključno pitanje je hoće li ti nesporazumi trajno promijeniti narav odnosa ili će "viša instanca" – u ovom slučaju europske integracije i zajednički interesi – vratiti odnose u ravnotežu.
Najveći izazov i dalje ostaje pitanje razgraničenja, posebno u Piranskom zaljevu i uz rijeku Dragonju. Arbitražna presuda iz 2017. godine, koja je donijela odluku o podjeli teritorija, nije u potpunosti prihvaćena s hrvatske strane, što i dalje otežava njezinu provedbu. Ovdje bi želeo reći da sam bio osobno – kao i hrvatska Crkva – protiv arbitraže. Ali ovaj slučaj pokazuje kako se jedno prvotno manje važno pitanje tijekom godina razvilo u ključno diplomatsko pitanje, koje je u određenim trenucima čak prijetilo pogoršanju odnosa.
Unatoč povremenim političkim tenzijama, gospodarska suradnja između naših država ostaje snažna. Turizam, trgovina i zajednički infrastrukturni projekti povezuju nas i osiguravaju stabilnost. Obje države članice su EU i NATO-a, što znači da su njihovi dugoročni ciljevi usklađeni i da će se, unatoč pojedinim nesuglasicama, suradnja nastaviti razvijati.
Ako se vratimo na analogiju sa »kornelijevske dilemom« iz tragedije Le Cid, ključno pitanje je hoće li "slučajni nesporazumi" prevagnuti nad temeljnom povezanosti i povjerenjem izgrađenim kroz stoljeća. Kao i u klasičnoj drami, krajnja presuda dolazi iz "više instance" – a u ovom slučaju to je potreba za stabilnošću, regionalnom suradnjom i zajedničkim europskim identitetom, fundiranim na nacionalnom identitetu svake zemlje.
Sve u svemu, ove države ne surađuju koliko bi mogle i trebale, i to na svim poljima….
Slovenija i Hrvatska imaju zajedničku povijest, zajedničke interese i zajedničku budućnost, zbog čega je ključno da ojačaju suradnju na svim poljima. Nažalost, već desetljećima vidimo kako postkomunističke elite s obje strane koče taj proces. To je eskaliralo sa procesom poznatim kao „detuđmanizacija“ koji je sramota za Hrvatsku. Umjesto da grade mostove, određeni političari, poput Ive Sanadera, radije su koristili Sloveniju kao izgovor za vlastite afere i korupciju. To je bila jeftina politička igra koja je štetila oboma narodima.
Slovenija i Hrvatska moraju konačno prijeći preko tih podjela i graditi odnose na realnim temeljima, a ne na povijesnim zamjeranjima ili ideološkim konstrukcijama. Zajedničko gospodarstvo, energetska neovisnost, turizam i sigurnost su područja na kojima bi trebale surađivati, a ne natjecati se.
Osim toga, nužno je da Slovenija konačno riješi pitanje masovnih grobnica hrvatskih žrtava koje je komunistički režim pobio na takozvanom "Križnom putu". To nije samo moralna, već i civilizacijska dužnost. Dok se te rane ne zacijele, između država će uvijek ostati sjena prošlosti koja onemogućava iskreno prijateljstvo i suradnju.
VODEĆE FIGURE - SVE BIVŠI KOMUNISTI
Je li i u Sloveniji ima političara i politikanata koji drže „glavnu riječ“, a koje se sjećamo kao komunističke perjanice?
Naravno da ih ima, i to previše! Slovenija nikada nije napravila pravu tranziciju iz komunizma u demokraciju, već je stara struktura samo promijenila dresove. Danas u Sloveniji glavnu riječ i dalje vode isti ljudi ili njihovi politički nasljednici, koje se dobro sjećamo kao istaknute komunističke perjanice. Oni su nakon raspada Jugoslavije preuzeli gospodarstvo, medije i pravosuđe, a narod su ostavili u iluziji da živimo u slobodnom i pravednom društvu.
Pogledajte samo tko su vodeće političke figure u Sloveniji zadnjih desetljeća – sve odreda bivši komunisti ili njihovi učenici, koji su promijenili retoriku, ali ne i mentalitet. Oni su odgovorni za neuspjelu tranziciju, za korupciju koja proždire državu i za gušenje svake prave demokratske alternative. Isti ti ljudi drže pod kontrolom medije, koji sustavno zatiru svaku kritiku i opoziciju, a kad je potrebno, ne libe se posegnuti ni za sudskim progonima neistomišljenika.
Slovenija je jedna od rijetkih država bivšeg Istočnog bloka u kojoj nije došlo do prave lustracije. Zbog toga danas imamo situaciju da oni koji su nekada progonili i zatvarali ljude zbog "verbalnog delikta", sada glume najveće demokrate i brinu se za "prava čovjeka". Ali svi znamo da im nije stalo do slobode, već samo do očuvanja vlastite moći i privilegija. Sve dok se Slovenija ne obračuna s komunističkom prošlošću, dok ne lustrira bivše režimske kadrove i dok ne oslobodi institucije od njihovog utjecaja, neće biti ni prave demokracije ni istinske slobode. Ovo što imamo sada samo je karikatura demokracije – država u kojoj stare strukture i dalje vuku sve konce, a narod plaća cijenu njihove nesposobnosti i pohlepe. Naime, ima i pozitivnih aspekta: to je nada da će stranka Janeza Janše na idućim izborima pobijediti i reformirati Sloveniju.
Slovenija je prekrivena krvlju hrvatskih ljudi, poglavito onih koji su nevini stradali nakon II. svjetskog rata. Zašto se ta i takva pitanja neprestano stavljaju pod tepih?
Slovenija je doslovno prekrivena krvlju hrvatskih ljudi, poglavito onih koji su nevini stradali nakon Drugog svjetskog rata. Križni put, odnosno masovna pogubljenja vojnika, civila, žena i djece, jedno je od najvećih stratišta u povijesti hrvatskog naroda, a Slovenija je epicentar tog krvavog komunističkog zločina. Unatoč nepobitnim povijesnim činjenicama, slovenske vlasti godinama guraju to pitanje pod tepih, izbjegavajući istinsko suočavanje s prošlošću i odgovornost za zločine koji su se dogodili na njihovom tlu.
Zašto se to pitanje stalno ignorira? Zato što slovenska politička elita nikada nije napravila jasan rez s komunističkom prošlošću. Bivši komunistički kadrovi i njihovi nasljednici i dalje upravljaju državom, pravosuđem, medijima i ključnim institucijama. Oni dobro znaju da bi otvaranje teme Križnog puta značilo raskrinkavanje ne samo prošlih, već i sadašnjih struktura moći, koje svoju vladavinu i dalje temelje na nasljeđu bivšeg režima.
U Sloveniji je desetljećima vladala strategija namjernog zataškavanja, iskrivljavanja i relativizacije komunističkih zločina. Hrvatski mučenici koji su nevino pobijeni u Hudoj Jami, Kočevskom Rogu, Teznom i stotinama drugih masovnih grobnica ostali su bez imena, bez groba i bez pravde. Slovenska država ne pokazuje stvarnu volju da te žrtve dostojno komemorira i oda im počast koju zaslužuju. Umjesto toga, još uvijek postoje krugovi koji pokušavaju opravdati ta zvjerstva, govoreći o "historijskoj nužnosti" i "osveti za fašizam", iako je jasno da su žrtve bile mahom nevini ljudi – obični vojnici, žene, starci i djeca, koji su vjerovali da bježe u slobodu, a umjesto toga dočekali su ih metak u potiljak i bezimena jama.
Sramotno je da se u 21. stoljeću Slovenija još uvijek nije suočila s ovom mračnom epizodom svoje povijesti na način kako su to učinile druge europske države. Dok su se zemlje poput Poljske, Češke, Mađarske i baltičkih država jasno distancirale od komunističkog terora i osudile zločine, Slovenija i dalje kalkulira i izbjegava suočavanje s istinom.
No, koliko god slovenske vlasti pokušavale ignorirati istinu, ona se ne može vječno skrivati. Svaka nova ekshumacija, svaka nova otkrivena masovna grobnica potvrđuje ono što svi znamo – da su na tlu Slovenije izvršeni masovni komunistički zločini bez presedana.
Hrvatska država mora zauzeti jasniji i odlučniji stav prema ovom pitanju. Hrvatski narod ne smije dopustiti da se mrtvi prešućuju i da se nad njihovim grobovima šuti iz političke korektnosti. Nužno je tražiti pravdu, sjećanje i dostojanstven pokop za one koji su pobijeni samo zato što su bili Hrvati. To nije samo pitanje prošlosti, već i pitanje nacionalnog ponosa i moralne odgovornosti prema vlastitom narodu.
Što se po Vama dogodilo u Bleiburgu?
Bleiburg je simbol stradanja hrvatskog naroda nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, civili, žene i djeca bježali pred komunističkom osvetom. Nakon predaje britanskim snagama, umjesto obećanog azila, mnogi su prisilno vraćeni u ruke partizana, što je dovelo do masovnih egzekucija i Križnog puta – dugih kolona smrti kroz Jugoslaviju.
To nije bila bitka, već tragedija – ratni zločin i genocid nad tisućama Hrvata, koji su bez suda i presude likvidirani. Bleiburg i Križni put ostaju rana na hrvatskoj povijesti, podsjetnik na patnju i mučeništvo, ali i na važnost slobode, istine i borbe za nacionalni identitet.
NE SUDI SE ZBOG KOMUNISTIČKOG NASLJEĐA
Zbog čega tako sporo ili nikako komunistički zločinci se ne optužuju, a kamoli da se sude?
Komunistički zločinci se sporo ili nikako ne optužuju i ne sude prvenstveno zbog političkog nasljeđa i duboko ukorijenjenih struktura bivšeg režima koje su se uspješno transformirale nakon pada komunizma. Hrvatska je, nažalost, dočekala svoju samostalnost bez lustracije, što je omogućilo bivšim komunistima, udbašima i njihovim nasljednicima da ostanu u pravosuđu, politici, medijima i institucijama, gdje i dalje štite interese bivšeg sustava.
Dodatni razlog je sustavno iskrivljavanje povijesti, gdje su partizanski zločini desetljećima prikrivani ili opravdavani pod krinkom "antifašizma", dok su žrtve komunizma marginalizirane ili ignorirane. Europske zemlje koje su prošle lustraciju, poput Poljske i Češke, uspjele su se obračunati s komunističkim zločinima, dok se u Hrvatskoj još uvijek vodi borba za istinu.
Bez pravednog sudskog epiloga za komunističke zločine, Hrvatska neće moći ostvariti istinsku pravdu i pomirenje. Tek kada se osude oni koji su odgovorni za Bleiburg, Križni put i Goli otok, Hrvatska će se moći u potpunosti osloboditi sjene totalitarne prošlosti i izgraditi društvo temeljeno na pravdi, istini i nacionalnom ponosu.
Nego, dr. Turk, tko vodi glavne medije u Sloveniji?
Osim nekoliko iznimaka poput Pozareporta, Nova24TV i katoličkih medija, većinu slovenskih medija kontroliraju ljudi povezani s bivšom komunističkom nomenklaturom. Ova dominacija rezultat je izostanka lustracije, što je omogućilo bivšim pripadnicima Saveza komunista i Udbe da zadrže ključne pozicije u državnim institucijama, pravosuđu, gospodarstvu i medijima. Iako je Slovenija formalno prešla u demokraciju, medijska scena nije doživjela stvarnu tranziciju, već su se stari kadrovi prilagodili novim političkim okolnostima, dok su konzervativni i suverenistički glasovi sustavno marginalizirani.
Glavni slovenski mediji, poput RTV Slovenije, Dela, Dnevnika, Večera, POP TV-a i Kanala A, i dalje su pod ideološkom i političkom kontrolom ljevice. Njihov cilj nije objektivno izvještavanje, već održavanje monopola nad javnim mnijenjem, prikrivanje komunističkih zločina i zaštita interesa bivših elita. Mediji poput Mladine otvoreno promoviraju ekstremno lijeve stavove, dok se svaka konzervativna inicijativa proglašava „radikalnom“ ili „fašističkom“. Kada je Janševa vlada bila na vlasti, ovi su mediji pokrenuli sustavnu kampanju dezinformacija i napada, dok su korupcijske afere i ideološki ekstremizam ljevice ostajali zataškani.
Srećom, posljednjih godina sve veću podršku dobivaju konzervativni i domoljubni mediji poput Nova24TV, Demokracije i Požareporta, koji razotkrivaju medijske manipulacije i ideološku cenzuru. Ipak, sve dok većina medija ostane u rukama bivših komunističkih struktura, Slovenija neće imati istinski slobodan i pluralistički medijski prostor. Umjesto objektivnog novinarstva, mainstream mediji i dalje služe interesima postkomunističkih elita, gušeći svaku mogućnost stvarne demokratske promjene.
Koliko ste Vi u njima zastupljeni, zovu li Vas u pojedine tv emisije, možete li bez problema kritizirati i one na vlasti?
U glavnim medijima nisam zastupljen, jer ne zastupam stavove postkomunističke nomenklature. U Sloveniji postoji medijska selekcija, gdje se prostor daje isključivo onima koji podržavaju bivše strukture i njihove političke interese, dok su svi koji razmišljaju drugačije ignorirani ili sustavno napadani.
Kada sam postao dekan 1. razreda Europske akademije znanosti i umjetnosti, niti jedan glavni slovenski medij o tome nije izvijestio. Da sam bio na strani postkomunističkih elita, sigurno bi vijest bila široko popraćena. Ovo jasno pokazuje dvostruke standarde u slovenskom medijskom prostoru, gdje se uspjesi ljudi koji ne pripadaju „pravoj“ ideološkoj liniji prešućuju, dok se istovremeno promoviraju oni koji su dio starog sustava.
Slovenija danas nalikuje na neku vrstu post-jugoafričkog apartheida, gdje ljudi koji ne kleče pred bivšim režimom ili nemaju podršku lijevo-liberalnih struktura nailaze na ignoriranje, profesionalne prepreke ili čak ozbiljne probleme na poslu i u društvu. Glavni mediji nisu sredstvo informiranja, već alat političke kontrole, gdje je kritiziranje vlasti dopušteno samo ako dolazi iz njihovih redova. Oni koji se usude otvoreno govoriti istinu, bivaju isključeni ili diskreditirani.
LJEVICA JE VLASNIK KAPITALA
Jeste li Vi lijevi ili desni, odnosno tko su za Vas jedni, a što drugi?
Pripadam tradiciji europske normalnosti, kršćanstva te zapadne filozofije i kulture. Moje vrijednosti su utemeljene na slobodi, individualnoj odgovornosti, pravdi i istini, što su temeljne odrednice zapadne civilizacije.
U Sloveniji, za razliku od klasične političke podjele na lijevo i desno, ljevica je ta koja je stvarni vlasnik kapitala. Najbogatiji ljudi u zemlji pripadnici su bivše komunističke nomenklature ili su s njom usko povezani. Oni kontroliraju banke, velike medije, državne institucije i ključne ekonomske poluge, dok se istovremeno lažno predstavljaju kao borci za „radnike“ i „marginalizirane skupine“.
S druge strane, desnica u Sloveniji zastupa interese većinskog sloja stanovništva – običnih ljudi, poniženih i razočaranih, onih koji nemaju pristup privilegijama bivših struktura i njihovih potomaka. Desnica brani nacionalni suverenitet, kršćanske vrijednosti i prava ljudi koji svojim radom i trudom žele izgraditi pravedno društvo.
Ljevičar nisam niti bih to ikada mogao biti. U njihovom ideološkom sklopu nema ničega autentičnog, ništa što ne bi bilo temeljeno na socijalnoj demagogiji, lažima i prijevari. Njihova politika nije borba za jednakost, već za očuvanje moći bivših elita pod novim imenom. To nije istinska ljevica, već interesna mreža političkih i ekonomskih manipulatora.
Što je za Vas Tito, a što recimo Stane Dolanc, Kardelj, Kučan…?
Tito je bio vrhovni zapovjednik komunističkog režima koji je odgovoran za masovne zločine prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Njegova odgovornost nije samo politička, već i zapovjedna, jer su se pod njegovom direktnom kontrolom provodili likvidacije, represija i progon političkih neistomišljenika.
Njegovi bliski suradnici, poput Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča (slovenski premier u 1945., kao takav formalno odgovoran za likvidacije – i Hrvata u isto doba) i Milana Kučana. Kučan u ratnim zločinima nije sudjelovao ali je kasnije napravio sve, da u Sloveniji na vlasti ostanu njegovi ljudi oni koji su svoj legitimitet mutatis mutandis stekli u tako zvanom „oslobodilačkom ratu“. Kučan je najjači Slovenac koji je ikad postojao. Komunisti tako nastavili su graditi sustav jednopartijske diktature, koji se temeljio na eliminaciji svih protivnika, propagandi i apsolutnoj kontroli nad društvom. Kardelj i Kidrič, kao glavni ideolozi režima, odgovorni su za revolucionarni teror, uključujući masovne likvidacije poratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika, a na temelju dostupnih dokaza mogli bi biti suđeni za ratne zločine da su još živi.
Stane Dolanc bio je klasičan aparatčik režima, dugogodišnji šef jugoslavenske Udbe, odgovoran – prema mnogim izvorima – za politička ubojstva jugoslavenskih emigranata u inozemstvu. Upravo je on bio ključna figura u očuvanju represivnog aparata, koji je eliminirao svakoga tko je pokušao dovesti u pitanje monopol Partije.
Danas imamo neposredne dokaze na temelju kojih možemo Tita, Kardelja, Kidriča i druge režimske vođe označiti kao ratne zločince. Njihovi zločini ne mogu se relativizirati ni opravdati "antifašizmom", jer su pobijeni deseci tisuća ljudi nakon završetka rata, kada su zarobljenici imali status ratnih vojnih zarobljenika. Ovi zločini nisu bili slučajni ili izolirani incidenti, već sustavno organizirano istrebljenje političkih neprijatelja, s punom odgovornošću najviših vrhova komunističkog režima.
Ako bismo zanijekali zapovjednu odgovornost Tita i njegovih suradnika, tada bi logični zaključak bio da Jugoslavenska armija nije bila regularna vojna sila, već teroristička organizacija. Međutim, zagovornici komunističkog nasljeđa nikada ne bi pristali na takvu kvalifikaciju. No, ako priznamo da je JA bila vojska, onda moramo priznati i zapovjednu odgovornost za zločine koji su se nastavili mjesecima nakon formalnog završetka rata.
Milovan Đilas, bivši Titov suradnik, precizno je opisao duh komunističkog režima – monopol na vlast i istinu, kult malih tirana koji povijest kroje prema svojoj slici, dok ruše istinske velikane. Točno to vidimo u spomenicima koje su si podigli – to nisu simboli slobode, već simboli apsolutne moći, prijevare i represije.
Danas Slovenija još uvijek nosi nasljeđe tog režima, jer su najbogatiji i najutjecajniji ljudi upravo oni koji su nekada pripadali bivšoj nomenklaturi ili su s njom povezani. Oni kontroliraju medije, sudstvo i financijske tokove, dok se desnica zalaže za interese poniženih i obespravljenih – običnih ljudi koji su izgubili sve pod tom vlašću.
Tito i njegovi suradnici trebali bi biti povijesno i pravno osuđeni na temelju istih kriterija koje je koristio Haški tribunal pri suđenju za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Poveljnička odgovornost ne zastarijeva – da su još živi, trebali bi odgovarati pred međunarodnim sudom. Nepriznavanje ovih zločina nije samo povijesna nepravda, već i ključni element tranzicijske politike, koja i danas štiti interese nasljednika bivšeg režima.
ČINI ME SRETNIM ŠTO SAM KRŠĆANIN
Što smatrate svojim najvećim uspjehom? A neuspjehom?
Uspjehe nađete u mojoj biografiji ili na wikipedii. Sve o sam postigao ne da bih ikad poricao svoje principe. Uz to ide još i to da sam kršćanin i da me to čini sretnim. Vjerujem u Krista. Vjerujem, da je on najjača sila koja je ikada postojala. Isto vjerujem u svoju obitelj, u ženu i djecu. Oni me isto čine sretnim. Neuspjeha u mom životu nema puno, Deo gratias. Ako si kršćanin onda si već postigao veliki uspeh i neuspjeha u tvom životu po definiciji ne može biti.
Vjerujete li u mogućnost 3. svjetskog rata?
Ne vjerujem u mogućnost Trećeg svjetskog rata u klasičnom smislu, odnosno kao globalnog oružanog sukoba među najvećim svjetskim silama. Razlozi za to su geopolitički, ekonomski i vojno-strateški.
Prvo, nuklearno odvraćanje ostaje ključni faktor koji onemogućava izravan sukob velikih sila. Nuklearne sile, poput SAD-a, Rusije i Kine, svjesne su da bi otvoreni rat značio međusobno uništenje, što djeluje kao snažan faktor odvraćanja. Svaka ozbiljna eskalacija brzo se preusmjerava prema diplomaciji i posredničkim sukobima.
Drugo, svijet je međusobno ekonomski povezan više nego ikada prije. Globalizacija znači da bi veliki sukob donio katastrofalne ekonomske posljedice za sve sudionike, uključujući one koji ga možda žele izazvati. Čak i napetosti između velikih sila obično ostaju ograničene na trgovinske ratove, cyber napade i regionalne konflikte.
Treće, moderni sukobi nisu više totalni ratovi, već hibridni sukobi. Ratovi kakve smo poznavali u 20. stoljeću zamijenjeni su geopolitičkim igrama, informacijskim ratovima, ekonomskim pritiscima i cyber operacijama. Umjesto frontalnih sukoba supersila, svjedočimo lokaliziranim krizama (npr. Ukrajina, Bliski istok, Tajvan), koje velike sile koriste za demonstraciju moći, ali bez izravnog sudara.
Naravno, lokalni sukobi i geopolitičke tenzije mogu eskalirati i utjecati na globalnu sigurnost, ali logika međusobnog odvraćanja, ekonomske povezanosti i promjena u načinu vođenja ratova čine scenarij Trećeg svjetskog rata malo vjerojatnim. Umjesto toga, svijet će se i dalje suočavati s regionalnim krizama, informacijskim manipulacijama i ekonomskim sukobima, ali bez totalnog globalnog rata kakav pamtimo iz prošlosti.
Što mislite: kako to da nas neprestano proganjaju za Jasenovac, iako su mnogi od nas rođeni nakon 1945. godine?
Neka mi bude dopušteno da na kraju citiram sebe: svoj članak iz 7Dnevno (tamo sam se javljao svakog tjedna (uz koje iznimke) od 2016 do 2020 sa jednim člankom) iz 2016. Tako: „Nakon potpunog pada komunizma na planetu, znamo da je to bila samo retorika borbe za vlast. Komunizam je devastirao radnike, kmetstvo i nacionalna pitanja pretvorio u ratna žarišta svjetskih razmjera (bivša Jugoslavija, Čečenija, Palestina kao elitna opcija Nesvrstanih). U smislu sadržaja, nijedna ideologija u povijesti čovječanstva nije propala tako radikalno kao komunizam.
To se je moralo dogoditi, jer je bitni elemenat ovog sustava bio baš prijevara. Jedna od najvažnijih na području bivše Jugoslavije bila je mitologizacija nacionalno–oslobodilačke borbe, i prebrojavanje žrtava u razdoblju od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Jasenovac je nuklearno oružje, s kojim je Partija pokorila hrvatski narod, i to na način da mu je pripisala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita. Sada je svjetski poznati redatelj Jakov Sedlar snimio film, u kojem je uz pomoć povijesne rekonstrukcije događaja istaknuo dva važna elementa koja se protive titoističkim tumačenjima. Prvo, da je broj žrtava u Jasenovcu izvan mitskih okvira, kakvima se smatraju destruktivni logori smrti u Poljskoj, ili Njemačkoj. S tim je povezana činjenica da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata, nego ljudi drugih nacionalnosti: uglavnom su to bili Mačekovi simpatizeri i protivnici Pavelićeva režima. I drugo, još važnije. Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata, već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.
I još samo: što će se po Vama na kraju dogoditi u Ukrajini, i ima li njihova borba neku „poveznicu“ sa velikosrpskom agresijom na našim prostorima?
Ukrajina će napokon pobijediti, ali to neće biti danas ili sutra. Inače: ima paralela: dozvolite mi, da ponovno navodim jedno svoje djelo. Ovog puta nekoliko paragrafa iz moje knjige Rat u ime mira (Infinitus, Zagreb, 2023, sam sam je preveo na hrvatski): „Milošević je vojno u Jugoslaviji započeo pod izlikom zaštite interesa srpske manjine u Hrvatskoj. No, ta manjina nije bila ugrožena – naprotiv, uz pomoć savezničke vojske 1991. godine zauzela je područja takozvane Kninske krajine, koja su tada bila, a i danas su, dio Hrvatske. Tada je nastalo autonomno područje Republike Srpske Krajine, koje se održalo do 1995.
Eskalacija nasilja i postupno pripajanje teritorija na Krimu, u Donbasu i Lugansku 2014. godine analogni su događanjima u Krajini 1991. godine. I tamo su nastala autonomna područja koja su se odcijepila od matične države i uspostavila paralelnu vlast. U tom kontekstu, Milošević i Putin napravili su istu stratešku pogrešku. Putin je 2014. trebao napredovati do Kijeva, jer je Ukrajina još uvijek bila u tranziciji, s velikim brojem proruskih elemenata među vojnicima, zapovjednicima i obavještajcima. Tada je mogao zauzeti Kijev i pripojiti cijelu Ukrajinu. Kada je u kolovozu 1991. započeo rat u Hrvatskoj, zemlja je također bila u tranziciji. Da je Milošević napao Zagreb preko Osijeka i nije rasipao snage na opsadu strateški beznačajnih, ali simbolično važnih točaka poput Vukovara, mogao je ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu.
Tijekom ratova na području bivše Jugoslavije Milošević je koristio još jednu taktiku: što je više gubio na bojištu, to je veće nasilje provodio nad civilima. Nacistički vojni stroj kompenzirao je poraze sve intenzivnijim radom koncentracijskih logora i gušenjem otpora represalijama nad stanovništvom. Cilj je bio zastrašivanje. Ista je logika bila prisutna u ratu u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni. Kada su se bojišnice stabilizirale i kada je rat poprimio pozicijski karakter, započelo je pojačano bombardiranje Sarajeva. Srpsko je vodstvo nasiljem nad civilima pokušavalo izvršiti pritisak na bošnjačku vojsku. Isto se dogodilo u Hrvatskoj – svaka Miloševićeva ofenziva automatski je uključivala nasilje nad civilima. Zbog toga su u ratovima na području bivše Jugoslavije stradale stotine tisuća ljudi.
Putin u Ukrajini koristi istu taktiku – kako bi slomio otpor, bira civilne ciljeve. Razlika između stambenog bloka bombardiranog u Sarajevu 1993. i onog pogođenog u nekom ukrajinskom gradu 2022. godine jest samo u lokaciji i godini. No princip je isti. I pod Miloševićem i pod Putinom umiru civili, stariji, žene i djeca.
No, ne umiru samo oni. Milošević je zloupotrijebio saveznu armiju za vojne pohode, a sastavljali su je regruti koji su bili demotivirani i, prije svega, potpuno dezinformirani. U ratu za Sloveniju (lipanj – srpanj 1991.) to je postalo očito. Zarobljeni vojnici vjerovali su da je Jugoslavija napadnuta i da je moraju braniti. Svi snimci koje smo dobili s ratišta u Ukrajini pokazuju istu sliku – zarobljenim vojnicima rečeno je da idu braniti Rusiju od napada. Kao potvrdu navodimo snimku mladog ruskog vojnika (gotovo dječaka), koji plače, želi se vratiti kući i govori da su ga prevarili jer nije znao da napada Ukrajinu.“
Razgovarao: Mladen Pavković
