Elis Lovrić, ambasadorica labinjonske cakavice, ovih će dana ponovno na turneju u Zemlju izlazećeg sunca što je i povod za naš razgovor o svemu što je kao pjevačicu i glumicu određuje, inspirira i pokreće. Na turneji će joj se pridružiti japanska kolegica Utako Toyama koja joj je bila gošća na koncertima u Hrvatskoj, a predstavljaju i zajedničku skladbu "Dvije kapi mora - Umi no ni-teki" po kojoj je cijela turneja i dobila ime. Elis će, također. po prvi put nastupiti u Hakodateu i to sama. Evo njezine priče.
- Rođena ste Istrijanka glumica ste i kantautorica ali vaša glazba prožeta je brojnim jezicima i dijalektima, pa kako je došlo do toga da pjevate na više od deset jezika, a tečno govorite pet?
Počelo je još u djetinjstvu kad su u Rabac dolazili mnogobrojni njemački turisti, a već prije toga sam paralelno odrastala na labinskom, istromletačkom i standardnom hrvatskom jeziku. Prve bajke slušala sam na talijanskom, prve pjesme koje sam naučila svirati na gitari bile su na engleskom, prve četiri riječi na njemačkome počinjale su sve na „š“ (sch), tako da mi je djetinjstvo bilo prošarano jezicima. Sanjala sam o tome da postanem vodič na prekooceanskim brodovima i govorim nekoliko jezika. To mi se i ostvarilo, jedino što baš ne putujem puno prekooceanskim brodovima (smijeh).
Nastup s japanskom kolegicom
Sanjarite na više jezika. Koje vam snove donosi labinjonski dijalekt i kako vas povezuje s djetinjstvom?
Obično sanjam na jeziku države u kojoj duže boravim, a labinjonski dijalekt je moj materinji jezik koji me prvi oblikovao. U mojim se pjesmama provlače motivi odrastanja: kamenčići s plaže, omiljena uvala, labinski zvonik, pogled s mojeg balkona na kojem sam napisala nekoliko pjesama, 60 stepenica do mora u kojem sam naučila plivati i htjela preplivati Rabačku uvalu od moje kuće do Teleferike, povijesne luke za boksit koja mi je kao maloj djevojčici bila fascinantno nedostižno odredište. Obje moje none, Zora i Nina, govorile su „po naše“, tako da sam od malih nogu usvajala bogat vokabular starih izvornih riječi. Melodija labinskoga govora sazdana je u meni. U našoj kući danas taj jezik živi i preko mame i tate koji je najstariji živući Rapčanin (rođen 1935.).
- Kao ambasadorica labinjonske cakavice, što za vas znači nositi taj kulturni identitet, osobito kada je riječ o njenoj zaštiti kao nematerijalnog kulturnog dobra?
Bilo mi je jako drago kad me godine 2017. gradonačelnik Labina Valter Glavičić prozvao ambasadoricom labinjonske cakavice. Tada sam se vratila s moje brazilske turneje na kojoj sam promicala govor svojeg zavičaja. Sve je počelo 2001. godine kad sam svoju pjesmu I found my way prepjevala na labinjonski i zvučala mi je iskonski da sam si rekla: to je to. Bez obzira na to što nitko dotad nije pjevao u modernom kantautorskom izričaju na labinjonskom, za mene je to bio životni i sudbonosni trenutak kad sam shvatila koliko je to autentično. Usprkos nagovaranjima da ne pjevam na labinjonskom, slušala sam svoj duboki osjećaj i postala prepoznatljiva po promicanju labinskoga govora. Upravo je jezik na kojem sam se smijala i plakala, padala i uspijevala, postao moj zaštitni znak, a i ja njegov.
Dolazak u Japan
- Kako izgleda proces pisanja pjesama na labinjonskom dijalektu? Što vam taj proces donosi u usporedbi s pisanjem na drugim jezicima?
Ne kalkuliram na kojem ću jeziku pisati. Kad dođe nadahnuće, puštam ga da se materijalizira na jeziku na kojem želi. Uvijek kažem da su moje pjesme pametnije od mene. Ja ih usmjeravam, stavljam na papir ... kasnije aranžiram i pjevam.
- Vaši stihovi iz pjesme „Kolor“ krase stepenice srednje škole u Labinu. Kakav je bio vaš osjećaj kad ste saznali da su odabrani baš ti intimni stihovi?
Potajno sam se nadala da će netko dubinski osjetiti značenje te pjesme, no, bila sam iznenađena kad su odabrani baš ti stihovi: „I se ca ti se paro da ne valjo, more propio bit tvoj Bojži dor. I se ca je niškoristi, more prit od koristi, ku to znoš poznat, novo ime dat i na novo kolorat.“
S NJE Draženom Hrastićem. hrvatskim ambasadorom u Japanu
- Kako je nastala vaša prva knjiga stihova na brazilskom portugalskom i labinjonskom dijalektu, te kako je došlo do toga da proširite svoju glazbu i na Japan?
Kad sam prvi put bila u Brazilu u Sao Paolu i predstavila Istru, srela sam profesora Milana Puha kojeg sam zamolila da mi prevede nekoliko stihova na brazilski portugalski. Publika je jako lijepo prihvatila izgovorene stihove, te smo odlučili prevesti jednu pjesmu i pokušati je otpjevati. Zvučalo je toliko dobro, nastavili smo i u jednom trenutku smo shvatili da smo preveli cijeli album. Nakon predstavljanja u Brazilu, album je preveden na njemački i poljski, a potom i na japanski. Epidemija covida spriječila je predstavljanje knjige stihova u Rijeci, a zatim i u Japanu. No, 2023. godine turneja po Japanu se obistinila. Osim knjige stihova, predstavila sam i dvostruki vinil album „Kanat od mora – Umi no uta“ koji je sadržavao i dvije pjesme na japanskom.
Sa studentima, polaznlcima radionice
- Održali ste radionice u Japanu i podučavali ljude kako pjevati na labinjonskom. Kakvo je bilo to iskustvo i kako su Japanci reagirali na učenje vašeg dijalekta?
Bilo je nevjerojatno iskustvo, u jednom trenutku sam se osjećala kao da sam u Labinu, polaznici su pjevali s izvrsnim izgovorom tako da sam doista bila ponosna na to postignuće i na to da se moj zavičajni govor pjeva u Zemlji izlazećeg sunca. Japanci su me iznenadili spremnošću za učenjem toliko različitog jezika u kojem ima puno spojenih suglasnika, a kod njih ih nema.
- Glazba i gluma su vaša dva umjetnička izraza. Kako spajate te dvije umjetnosti u svojim nastupima i koliko vam gluma pomaže u kreiranju koncertnih predstava?
Unutar mene su glazba i gluma – jedinstvo. Međusobno se isprepliću, nadopunjuju i meni je svaki koncert predstava, a svaka predstava nova melodija.
- Kako ste se osjećali kad ste prvi put nastupali u Japanu, i što očekujete od ove nadolazeće turneje?
Prvi doček u Japanu je bio nestvaran, a takva je bila i prva radionica i koncert. Dočekali su me vrlo svečano i s poštovanjem. Svaki dio njihove kulture koji sam upijala, obogatio me i bio nastavak učenja Shinpo akademije koju sam pohađala.
U hramu
- Na koji način uspijevate svoj istarski identitet približiti publici širom svijeta, a sada i u Japanu?
Sve je preko glazbe, ona je najneposredniji medij. Glas je najstariji glazbeni instrument, dok pjevamo – ne mislimo (smijeh!). Glazba prenosi emociju bez obzira razumijemo li taj jezik, tako da japanska publika, brazilska, talijanska ili bilo druga, doživljava osjećaj kroz note i interpretaciju. Svi znamo što je sreća i što je tuga i za to nam ne treba prijevod.
