Turističko novinarstvo nije samo pisanje putopisa, što ne znači da se itekako treba pomučiti napisati kvalitetan i zanimljiv putopis, pravu turističku reportažu s dojmovima s putovanja. Turističko novinarstvo su i praćenje gospodarske i političke strane turizma, pisanje kolumni, savjetovanje… A tu je najpoznatiji Ante Gavranović, 90-godišnji novinar, koji je utjecao na mnoge naraštaje novinara, te na naš turizam.
- I je li se isplatio toliki trud? Vidiš li neke posebne turističke novinare i njihov mogući utjecaj na naš turizam u vrijeme kada se traži samo senzacionalističko pisanje?
U godinama sam kad sabirem pozitivne i negativne bodove svog novinarskog i društvenog djelovanja. Počesto si i sam postavljam i to pitanje. Odgovor je DA, isplatilo se. Upravo su novinari, jasno uz dozu subjektivnog odnosa prema temi, uspjeli turizam staviti na dnevni red u raspravama o gospodarstvu, osigurati mu trajan društveno-ekonomski tretman, prisilili vlastodršce da turizam priznaju kao stratešku odrednicu i pomogli da izraste u jedno od najpropulzivnijih područja gospodarstva. Za malo područja se može utvrditi toliki utjecaj novinara. Uz ostalo, imao sam priliku utjecati na novinare da svoje napise i aktivnosti usmjeravaju u tom pravcu.
Na drugi dio pitanja mi je teško odgovoriti. Zašto? Sve se više novinara, u tiskanom novinarstvu, na televiziji, a još puno više po raznim portalima i općenito društvenim mrežama pokušava uključiti u turističko novinarstvo. U ovom trenutku ono je IN. Osim nekolicine koji svoj posao shvaćaju ozbiljno, profesionalno, koji idu u skladu sa svjetskim trendovima, uglavnom se radi o površnom prikazivanju dnevnih situacija u pojedinim odredištima, opterećenošću brojkama dolazaka i prihoda, a manje je brige o stvarnoj budućnosti turizma. Ta tendencija je vrlo prisutna i vrlo opasna.
- Počeo si ni iz čega. Točnije s pisanjem o turističkom gospodarstvu u doba kada je centralistički planirano. Kako su te prihvatili onodobni politički moćnici?
Moji prvi napisi o turizmu kreću iz 1958. Bio sam, prvi put, pozvan s još dvojicom kolega, na sjednici Upravnog odbora Turističkog saveza Hrvatske. Objavio sam neke podatke o dolascima i prihodima, ostvarenih u turizmu što je u to vrijeme (još) bila gotovo državna tajna. Zbog članka sam išao na neke obavijesne razgovore. Isto tako, kad sam samo spomenuo da je Hrvatska mogla (i trebala) nešto brže graditi ceste prema Jadranu, dobio sam po nosu. U razgovoru s čelnicima turizma u Istri dotakli smo se i danas neriješenog pitanja rada nedjeljom. Moj napis je glasio: Turizam ne priznaje nedjelju. Bio je povike, ljutnje, gadnih reakcija. No, to je sve bilo dio sazrijevanja, spoznaje pravih problema i pokušaj ukazivanja na nove izazove.
- Jesu li u to vrijeme na čelu hotela, putničkih agencija i slično bili samo politički podobni ljudi ili se već i tada osjetilo da je turizam važan kao gospodarska grana pa su većinom bili stručnjaci?
I to pripada vremenu sazrijevanja. Ozbiljan, suvremeni turizam započinje u Hrvatskoj tek krajem 60-ih godina. Ubrzo se vidjelo da nam turizam, velike hotele ili agencije mogu voditi samo ljudi koji vladaju stranim jezicima, poznaju strukturu gostiju, vode računa o ponudi i kvaliteti. Vodi se računa o izvanpansionskoj potrošnji, povezivanju turizma i kulturnih i povijesnih obilježja. Čim su ti elementi došli na javu, utjecaj politike bivao je manji, a počeo je prevladavati profesionalizam. Najviše se taj utjecaj političkih struktura osjećao u manjim mjestima, gdje su političari uglavnom bili nositelji ideja o turizmu. Bilo bi, međutim, pogrešno reći da politika stalno nije pokušavala „držati šapu“ i nad tim dijelom gospodarstva.
- Bio si i jedan od osnivača Majskih susreta novinara u Tučepima, a iz kojih je poslije nastao FIJET Croatia kao udruga turističkih novinara i putopisaca u turizmu (članice svjetskog udruženja FIJET). Čija je to bila ideja?
Općina Makarska proživjela je 1962. strašan potres i tražili su mogućnost da se što prije oporave. Stvarnu priliku su vidjeli u turizmu, što je uvjetovalo premještanje ljudi iz seoskog područja prema moru i dovelo do ozbiljnih demografskih promjena.
Rukovodstvo općine imalo je neke kontakte s redakcijom Politike (Vasa Jakšić je bio urednik vanjske politike i dobar prijatelj s predsjednikom tadašnjeg FIJET-a.). Dogovorili su susret turističkih novinara na koji su došli i FIJET-ovci. Došli su Makarsku (točnije: u Brela) i tu smo se dogovorili oko suradnje. Tako su započeli Majski skupovi, koji su 1971. postali međunarodni.
Prvi predsjednik Sekcije turističkih novinara Jugoslavije postao je Milan Gavrović (tada je radio u Vjesniku), a suosnivači FIJET-a iz Hrvatske Frane Erceg, Drago Ferenčić i Ante Gavranović. Zanimljivo je spomenuti da su novinari iz Hrvatske ubrzo preuzeli dominantnu ulogu i na Majskim skupovima, i u radu FIJET-a
Da su stvari krenule uspješno, dokazuje činjenica da je Kongres FIJET-a već 1965. održan u Hrvatskoj (Opatiji i Zagrebu) Suradnja je tekla usporeno, uglavnom se odvijala kroz Majske skupove novinara, a predstavnik Hrvatske u Izvršnom odboru FIJET-a bio je Drago Ferenčić. FIJET Croatia nastao je na temeljima te suradnje, a dolaskom na čelo Tine Čubrilo Eterović u mnogome se proširilo i FIJET Croatia svojim je djelovanjem i aktivnošću postao nositelj brojnih inovacija u radu FIJET-a (Nagrada Marko Polo, Zlatna jabuka, izvrsnost hotela i drugo). FIJET Croatia bio je u još dva navrata domaćin Kongresa FIJET-a. Konačno, i ti si ovogodišnji dobitnik jedne od prestižnih nagrada – FIJET tolerancije.
- Iza tebe je duga povijest turizma u kojem i sada s jednakim žarom sudjeluješ. Pripremaš jedinstvenu knjigu o povijesti hrvatskog turizma za koju si mi se požalio kako je teško pronaći povijesne činjenice i podatke o značajnim ljudima od kojih su mnogi umrli. Pa, dokle si stigao?
Na nagovor moga prijatelja Đure Tomljenovića pokušavam odati hommage ljudima koji su stvarali turizam – početke prije 1914. i kasnije od 1960-1990. godine. No, kad sam započeo vidio sam da tu ima mnogo više (nepoznatog) materijala, pa stalno širim sadržaj. Bojim se da sam otišao previše u širinu.
Smatram da su mnogi istinski pioniri suvremenog turizma nepravedno zapostavljeni, čak i zaboravljeni. Neke od njih, važne za razvoj, ne možeš pronaći ni na Wikipediji. Ne mogu to shvatiti, a još teže prihvatiti. Pisao sam svim čelnicima sadašnjih hrvatskih turističkih zajednica s molbom da mi, iz dokumentacije koju sigurno imaju, izdvoje neka značajnija imena. Na moju veliku žalost i razočaranje odgovor je gotovo jednak ništici.
Trudim se raznim kanalima ipak doći do nekih imena, ali me to strašno usporava, pa čak i deprimira. Mislio sam da ću biti gotov barem do kraja 2023.,godine, ali neću. U nekim trenucima sam čak razmišljao da odustanem. No, ja sam tvrdoglavi Imoćanin i sigurno ću dovršiti knjigu. Vjerojatno, uz mnoge manjkavosti, zaboravljenih i zaobiđenih pojedinaca, uz nepotpunu listu navođenja najzaslužnijih, ali ipak… Mislim da bez obzira na to što imamo dosta literature o turizmu, napose lokalnom, ljudi koje spominjem zaslužuju našu zahvalnost i poštovanje. Njima posvećujem ovo sjećanje.
- Možeš li nam navesti neke neobičnosti za koje si saznao tek u vrijeme priprema za pisanje?
Dio odgovora je sadržan već u prethodnom. Imamo popise brojnih događanja, ali bez spominjanja ljudi. Tek kad vidimo kako su se razvijala neka danas vrlo prepoznatljiva odredišta, pod kakvim uvjetima su to radili, s kakvim birokratskim začkoljicama su se susretali, možemo ocijeniti njihov stvarni doprinos razvoju turizma. Nažalost, to zaboravljamo, kao i ljude koji su to stvarali.
- Ako je netko mjerodavan da nam kaže imena najznačajnijih ljudi za razvoj turizma u razdoblju nakon II. svjetskog rata, to si ti! Odmah se sjetim vrhunskog hotelijera Branimira Jakopovića, no, nije jedini.
Branko Jakopović jedinstvena je osoba u našem turizmu. Uvelike upravo njemu zahvaljujemo rekonstrukciju i modernizaciju zagrebačkog hotela Esplanade, najljepšeg hotela u ovom dijelu Europe. No, njemu zahvaljujemo i internacionalizaciju hotelskog biznisu, jer je u Zagreb doveo lanac Intercontinental.
No, ne smijemo zaboraviti velikane istarskog turizma: Anton Restović, Anton Štifanić, Franco Palma, Đenio Radić, Mate Rešković, Anton Maretić, Ivan Šorić, Marčelo Popović i Jerko Sladoljev. U Dubrovniku su to: Pava Župan Rušković, Natalija Gržetić, Rafo Rodin, Ivo Barović, Ante Kobašić, Frane Tomšić, Ivan Sabljić, i, napose, članovi Udruge za očuvanje dubrovačkog turizma. Morao bih nabrojati turističke čelnike u Opatiji, Crikvenici, na Hvaru i Braču i još nekim mjestima.
- Danas je posebno važno isticati žene. Znam, tu su Amelija Tomašević, Maja Stanić… Koje bi ti još naveo?
Žene imaju sve važniju ulogu u turizmu, ne samo na čelnim pozicijama, već u okviru prodaje i marketinga. Spomenimo samo Pavu Rusković Župan i Nataliju Gržetić, Mariju Šebalj, Nedu Andrić i Gordanu Medved.
Amelija Tomašević ne samo da je uspješno vodila hotel Esplanade, već je kao direktorica Turističke zajednice grada Zagreb stavila raznim aktivnostima na turističku kartu Europe i svijeta. Osmislila je i ostvarila najbolji Advent u Europi. Njena nasljednica, Martina Bienenfeld, uspješno je nastavila tu tradiciju. Uz Pavu Rušković, prvu ženu na čelu Ministarstva turizma i dugogodišnju direktoricu agencije Atlas, sada imamo opet ministricu turizma i sporta – Nikolinu Brnjac.
To je samo prvi ešalon zaslužnih žena. Ima ih još mnogo. Doprinos Maje Stanić u agencijskom poslovanju teško je uopće vrednovati. Već sama činjenica da je 18 godina bila na čelu Udruge turističkih agencija govori za sebe.
- Pišeš kolumne, (a i glavni si kolumnist portala HIA), navodeći goruće probleme u današnjoj turističkoj ponudi nerijetko nudeći rješenja. U čemu je najveća razlika u turizmu u doba Jugoslavije i danas Hrvatske?
Tek sredinom 70-ih prevladava u hrvatskom turizmu njegov komercijalni sadržaj. Osim Opatije i Dubrovnika, stvarana su nova ugledna odredišta. Bilo je i tada ozbiljnih neravnoteža u prometu, infrastrukturi, odnosu komercijalnog turizma i privatnog smještaja, ali ne u razmjerima kakve danas imamo. Više se vodilo računa o skladu, prostoru, okolišu. Imam osjećaj da je bilo više poleta, građanskog entuzijazma, više ljudske topline. Svakom novom postignuću su se svi veselili. U tom su vremenu nastali „biseri hrvatske turističke arhitekture“ koji su danas mahom zapušteni.
- Što smatraš najvećim problemima sadašnjeg turizma?
Na prvom je mjestu sezonalnost. Prekratko koristimo ono što imamo i što može boljim rasporedom osigurati produženje sezone. Danas u hrvatskom turizmu imamo dvije rak-rane: prevelika apartmanizacija uz koje je vezano neracionalno korištenje prostora i - rentijerstvo. Obje bi nam se mogle brzo obiti o glavu. Pokušavam ukazivati na različite aspekte takve turističke politike. Bojim se da režemo granu na kojoj (zasad) dosta čvrsto sjedimo. Opsjednuti smo brojkama, a premalo računa vodimo o tom koliko je turizam stvarno profitabilan i kakve koristi nosi sa sobom, zašto je prosječna potrošnja mala u odnosu na resurse s kojima raspolažemo. Jesmo li zaista određeni da budemo zemlja kuhara, konobara i sobarica, jer nam u spisku pomanjkanja radne snage to ponajviše nedostaje i nju sve više moramo uvoziti? Turizam kakvog smo poznavali nestao je, pretvoren je u industriju. Imam osjećaj da se nismo posve prilagodili tim promjenama.
- Lijepo ću reći da imaš godina, he, he… Dobro, ni sam nisam pupoljak mladosti, ali sam u glavi i duši vrlo mlad. Često se našalim da još nisam punoljetan. Mislim da mi taj način razmišljanja, kao i tebi, olakšava sagledavanje stvarnosti. Osobno sam za to da imamo barem desetak Zrća i Ultra festivala na našoj obali, a bili bi poželjni i na kontinentu. Takva mjesta privlače i dovode mlade ljude koji će se kasnije, kao zrele osobe, rado vratiti na mjesta svoje mladosti, ali sada s obitelji. Što misliš o onima koji su protiv takvih mjesta i zagovaraju turizam za osobe srednje dobi, samo obiteljski turizma i slično?
Nemam ništa protiv Zrća ili Ultre. To je dio nužne ponude ako želimo zadržati i proširiti segment mladih naraštaja. Oni jednostavno traže takvu vrstu zabave. No, moramo biti odmjereni u broju takvih susreta, jer bi bilo štetno da veći broj takvih skupova poništi ono što je danas i u europskim razmjerima prihvaćeno kao brand.
Ono što je u svemu tome sporno jest kako lokalno stanovništvo doživljava takve skupove. Interesi turista i lokalnog stanovništva vrlo često su dijametralno suprotni. Međutim, ne možeš imati i ovce, i novce. To postaje ozbiljan socijalno-ekonomski probleme o kojem valja voditi računa. Zbog apartmanizacije mnoga nam odredišta gube svoj identitet, gradska središta su opustjela.
- Zagovaranjem obiteljskog turizma jačamo kamping turizam (što je dobro), ali i prizivamo all inclusive hotele koji nisu, po meni, dobri ni primjereni nama. Varam li se?
Obiteljski turizam bio je i ostao okosnica našeg turizma. Bit će to još dugo, jer nema dovoljno velikih investitora, mada se stanje u tom pogledu ponešto mijenja na bolje. Sa svega 12 posto hotelskih smještajnih jedinica nije moguće razvijati elitni turizam o kojem volimo govoriti. Što se tiče all-inclusive hotela treba dobro razmisliti. Hoće li oni zaista dati novu dimenziju ponude? Imamo nekoliko uspješnih projekata, ali nedovoljno da bismo to pretvorili u trend.
Kamping turizam je nešto drugo. Pokazalo se i ove godine da su kampovi dobro popunjeni, da produžavaju sezonu i, što je jako važno, pripadaju u skupinu gostiju koji najviše troše. Jerko Sladoljev, jedan od najboljih poznavatelja kamping i naturizma u nas, tvrdi da u Hrvatskoj kamping turizam strateški nije u prvom planu. Propuštamo veliku priliku. Hrvatska vapi za kamperskim odmorištima, a time gubimo ogroman dio europskog kamperskog kolača.
Paradoks je da broj kampera stalno raste, ali parcela i kamp-odmorišta je u Europi sve manje. Tako su kamperisti prisiljeni ulaziti u kampove u koje mnogi ustvari ne žele jer su po naravi ptice selice, ostaju dan-dva i mijenjaju mjesta boravka. Kamping se stalno osuvremenjuje, nudi se mnogo personaliziranija iskustva od onih koje očekujemo u hotelu, ali i klasičnom kampu, što je dio pokreta za povratak jednostavnosti, dodira s prirodom, za kampiranje i potrebama po sve pristupačnijim cijenama. Riječju, u trendu je retro kampiranje, kamping kakav je nekad bio.
Sliku kampinga nagrđuju divlji kampovi, najčešće nastali u manjim mjestima kao mogućnost korištenja manjih, neizgrađenih prostora. Nedostaje nam i prateća infrastruktura, stanice za pražnjenje (čišćenje i dezinfekciju) kamperskih kazeta. Privatni kampovi uglavnom koriste sve blagodati, uz najmanje troškove, čak velikim dijelom ne plaćaju poreze za (velike) prihode koje ostvaruju. To je čisto rentijerstvo i tu bi trebalo uvesti malo više reda.
- Naturizam smo gotovo uništili, a nekada nam je donosio velike prihode. Nije riječ samo o najvećem naturističkom kampu Koversadi već i hotelima koje smo imali na Jadranu samo za naturiste, npr. Alan u Starigradu. Kao da smo u Jugoslaviji bili otvoreniji?
Točno. Hrvatska je bila treća u Europi po kapacitetima naturističkih kampova, a Koversada je prvi naturistički komercijalni kamp u Europi uopće. Zajednička karakteristika svih hrvatskih naturističkih kampova je, prije svega, sigurnost i visoki standard, ljepota i mir. Hrvatska je neko vrijeme bila velika hit-destinacija za naturizam. Što se tu promijenilo u pogledima i razmišljanju? Ne znam odgovor na to pitanje, ali smatram da griješimo zapostavljajući taj segment ponude. I tu se radi o gostima veće platežne mogućnosti, pa time i veće potrošnje.
- Prisjećajući se prošlosti sjetio sam se i Haludova - turističkog naselja do kojeg se dolazilo privatnim zrakoplovima, tamo su bile čuvene „zečice“, bilo je okupljalište svjetskog jet seta. A sada je riječ o hotelskom naselju koje propada. Smije li si to jedna ozbiljna država dozvoliti? Neovisno o privatnom vlasništvu, u Americi ako ne pokosiš travu dolazi ovlaštena tvrtka, i pokosi je neovisno o tvojim željama, i na kraju ti ispostavi račun! Nije li to put rješavanja takvih problema?
Haludovo je jedan od najdrastičnijih primjera zapuštenosti i nezainteresiranosti lokalne zajednice i društva u cjelini, bez obzira na razloge koji su doveli do toga stanja. “Ako je turizam naša tako važna ekonomska grana, pa i jedna od važnih sastavnica hrvatskog identiteta, kako je moguće da su neki od arhitektonski najboljih turističkih kompleksa danas ruševine?', pita se arhitekt, teoretičar i kritičar arhitekture, četverostruki dobitnik nagrade "Neven Šegvić" i profesor na Arhitektonskom fakultetu, Maroje Mrduljaš..
Ne znam jesu li naši turistički čelnici ikad pogledali seriju “Betonski spavači” koja se bavi upravo ovim pitanjima.
To nije samo sumorna priča o hrvatskoj modernističkoj turističkoj arhitekturi iz vremena socijalističke Jugoslavije, koja se zbog promijenjenih vlasničkih odnosa i sveopće nebrige i nerazumijevanja društva pretvarale u niz napuštenih zgrada i ruševina. Haludovo je klasičan primjer takvog odnosa. Već se u prvoj epizodi 'Socijalizam susreće kapitalizam' serija bavi ruiniranim hotelskim kompleksom Haludovo Borisa Magaša u Malinskoj, koji je nekoć bio kulminacija hrvatskog turizma. Projekt kompleksa Haludovo u Malinskoj je kratko vrijeme funkcionirao kao Penthouse Adriatic, kockarski raj za američke turiste, ali i za elitu iz čitavog svijeta. Pritom, bio je otvoren za sve građane, dok su plažu i šetnicu svi koristili. Arhitektonski projekt najviših kulturnih ambicija.
- Naši političari stalno pričaju o luksuznom turizmu ne shvaćajući da samo nekoliko mjesta na svijetu zadovoljavaju takve uvjete i da ti gosti nemaju sedam ili devet želuca, ne sjećam se točno, kao omiljeni Alf iz omiljene televizijske serije. I da u luksuzni turizam trebaju biti uključeni svi - od čistača ulice do brijača. Postoji li u Hrvatskoj mogućnost stvaranja takvog odredišta?
Dubrovnik, ranije Opatija i donekle Hvar pokušavaju doseći domete elitnog turizma, s više ili manje uspjeha. Međutim, kao što si ispravno naveo, Hrvatska (još) nije destinacija takve vrste turizma. Nedostaju nam hoteli s pet zvjezdica, sadržaji koje takav turizam podrazumijeva, odgovarajuća infrastruktura, a napose visoko kvalificirano osoblje.
- Sada žele u Hrvatskoj turističkoj zajednici promijeniti slogan Hrvatska puna života. Smatram ga promašenim kao i bivše poput Hrvatska - raj na zemlji ili Mediteran kakav je nekada bio. Osobno „upadam u tešku depresiju“ kada izvan vrhunca turističke sezone dođem u manja turistička mjesta u kojima tada nema „ni kučeta, ni mačeta“. Jedino je otvorena neka „birtija“.
Dosadašnji slogani, sviđali se ili ne, nisu više privlačni element ponude. Već godinama znamo da je „usmena propaganda“ najbolji slogan. Moramo više pozornosti posvetiti kvaliteti usluge i ukupne ponude, većoj zainteresiranosti mještana da sudjeluju u osmišljavanju konkretne turističke politike i boriti se da što dulje produžimo na kvalitetan način sezonu. Bilo bi, na primjer, dobro saznati koliko je hotela bilo otvoreno preko Božića. Da o drugim sadržajima i ne govorim. U mnogim mjestima zanimanje za turizam opada od 15. rujna.Svodi se isključivo na tri-četiri mjeseca. Takva politika ne vodi dobru.
- Slično je i na kontinentu. Stalno se priča o sinergiji kontinenta i Jadrana kao „plavo-zelenoj magistrali“ ne shvaćajući da se o tome najviše govorilo u doba Jugoslavije, a sam pojam je nastao iz vrlo jednostavnog razloga. Jadranske turističke tvrtke su zarađivale devize koje su po višoj cijeni (čuveni šticung) prodavale poljoprivrednim tvrtkama i slično, a zauzvrat jeftino dobivale poljoprivredne proizvode. U doba današnjeg tržišnog gospodarstva tražiti od nekoga samilost i da gubi novac kupujući skuplje domaće, mislim da je glupost. Varam li se?
Uspješna priča o „zelenoj“ i „plavoj“ magistrali izgubila se tijekom Domovinskog rata, a vrlo se malo pokušavalo oživjeti tu ekonomski prihvatljivu ideju i snažnije je poduprijeti u realizaciji. Turizam i domaća proizvodnja hrane (i ne samo toga) trebali bi biti idealan spoj kako bi cjelokupno stanovništvo imalo koristi od takve suradnje i promijenilo svoj (često) negativan stav prema turizmu.. Ona je izostala, pa ne čudi da se neka područja čak odupiru stvaranju takve magistrale.
- Što bi preporučio da se razvije kontinentalni turizam? Dobro poznajući kontinent, mogu reći da se novinare nerijetko dezinformira pokazujući im nešto lijepo, ali jedino zanimljivo u nekom odredištu. Zbog čega bih da vidim jedan muzej, jedan dobar restoran ili neki uređeni prazni dvorac, prije kuriju nego li dvorac, putovao dvjesto kilometara od Zagreba trošeći automobil, vrijeme i plaćajući skupu cestarinu?
Radom na knjizi pronašao sam mnogo zanimljivih detalja koji ukazuju na neiskorištene potencijale kontinentalne Hrvatske. Tek se posljednjih godina nešto poradilo na tome, prije svega zahvaljujući agilnim i aktivnim voditeljima turističkih zajednica na nekim područjima. To, međutim, nije dovoljno. Vezivati turizam pojedinih područja za OPG ili neki poznati restoran može biti atraktivno, ali s profesionalnog gledišta dugoročno ne pridonosi razvoju, a ostaje i na malim prihodima.
Ruralni turizam, nastao kao protuteža jadranskom, treba jasnu strategiju, velika ulaganja i ujednačene kriterije. Treba više autentičnosti i raznolikosti, a ne da „ista krava prolazi kroz sva sela“
- Danas se suočavamo s dolaskom stranih radnika koji ne znaju hrvatski jezik. Je li u redu da me konobar na engleskom pita što želim? Kada su naši ljudi odlazili, npr. „konobariti“ u Austriju, Njemačku ili Švicarsku, u inozemstvo prvo su trebali naučiti osnove njemačkog jezika.
Problem osoblja u turizmu, gdje je čovjek glavni čimbenik, postaje sve akutniji. Svaka čast došljacima, ali bez kvalitetnog domaćeg kadra ne možemo računati na višu kvalitetu ponude. Pogledajmo, međutim stvarnosti u oči: kod nas se ugostiteljsko-hotelijerske škole vrlo slabo pune. Jednostavno, nema zanimanja za ta zanimanja, Paradoksalno je da za područje gdje trebamo puno radne snage, makar i sezonske, gotovo da nema interesa.
S druge strane nam kvalitetni kuhari i konobari odlaze u svijet.Zašto je to tako? Imamo li ozbiljnijih analiza o tome?
- Privatni smještaj je izgradio naš turizam. Sada su velike povike na njega i traži se izgradnja što više hotela visokih kategorija. Je li to u redu kada ionako imamo puno turista koji viole privatni smještaj? Neće li se okrenuti prema nekim drugim odredištima? Uostalom, privatni smještaj je vrlo razvijen kako u Austriji tako i u Grčkoj, primjerice.
Tu nema dvojbe; privatni sektor će još dugo biti čvrsti oslonac turističke politike. Bitno je samo što nudimo? Kategorizacija apartmana nije realna, a mnogi iznajmljivači uopće nisu kategorizirani. Nova porezna politika možda će popraviti stanje, ali nam privatni smještaj i dalje ostaje područje „crnog tržišta“ i najviše pridonosi politici rentijerstva. Često narušava ukupni imidž destinacije, pa i turizma u cijelosti.
- Nedostaju li nam hoteli nižih kategorija?
Nedostaju kvalitetni objekti s tri i četiri zvjezdice po primjerenim cijenama. Pokazalo se da se hoteli tih kategorija najbolje pune gostima i pronalaze svoj ekonomski interes.
- Visoke cijene? Je li bila u redu ovogodišnja hajka na visoke cijene i glupost s uspoređivanjem cijene kuglice sladoleda koje su iste ili više cijene u državama iz kojih nam dolaze najčešći gosti?
Cijena mora biti primjerena pruženoj usluzi. Kod nas to često nije slučaj. Pitanje je s kakvim osjećajem gost napušta lokal, slastičarnicu, ulični kiosk. Sigurno je da smo ove godine ponegdje izgubili mjeru u izvanpansionskoj potrošnji. No, bitno je da svaki gost, dubljeg ili tanjeg džepa, može naći cijene primjerene džepu. Priča o kuglici sladoleda je dokaz kako „sitnice“ mogu narušiti pravu sliku.
- Jedno pitanje na koje se više ne trebaš bojati (he, he..) odgovoriti. Koja su ti tri najdraža mjesta na Jadranu, a koja na kontinentalnom dijelu Hrvatske? I, prirodno, zbog čega?
Osobno sam veliki prijatelj malih mjesta gdje nisi samo broj već se doživljavaš kao prijatelj. Volim Srimu, Porat (na Krku), Tribunj, Brela, a mogao bih ih nabrojiti i više. Volim i Dubrovnik, Opatiju, Rovinj, Zadar i Šibenik, ali to su drukčije simpatije. Na kontinentu mi je najdraži Zagreb, ali volim Samobor, Krapinu, Varaždin, Đakovo…
- Nisam te mislio pitati o inozemnom turizmu. Prvo je pitanje koliko ga uspijevaš pratiti?
Redovno pratim svjetske trendove, analiziram zbivanja i događaje oko UNWTO, u svojim napisima se često poslužim podacima iz inozemstva. Tu pronalazim i kritičke točke našeg turizma i pokušavam ukazivati na njih. Samo, malo se čita, još manje sluša…
- I drugo, zadnje pitanje, gdje ti je u inozemstvu bilo najljepše?
Oduševila me Kanada. Najljepše mi je bilo na Mauritiusu.
