INTERVJU Piše Anči Fabijanović, 13. Svibanj 2021.
Iz čitavog niza vrlo vrijednih i kvalitetnih osoba, dobitnika Nagrade „Vladimir Nazor“ za 2020. godinu u RH, dakle od niza umjetnika, književnika, likovnih stvaratelja i inih kreativaca, nagrađenih visokom i važnom nagradom koja nosi ime velikoga hrvatskoga književnika Vladimira Nazora, izdvojili smo Dubravku Oraić Tolić. Prije svega izbor je takav jer je riječ o nagradi za životno djelo za književnost, ali i zato jer je riječ o akademkinji, povjesničarki i teoretičarki književnosti, profesorici, doktorici znanosti, pjesnikinji, esejistici i prevoditeljici, osobi koja svojim likom i djelom jednostavno zavrjeđuje poseban tretman kroz prigodni razgovor. Krase je predani rad, visoka profesionalnost, veliki trud i golemo znanje u pomnom proučavanju svake teme koje se prihvati, a kad se sjetimo velikoga Antuna Gustava Matoša, upravo nam ona prva padne na pamet. Jer je tom velikanu hrvatske književnosti, osobi koja je ostavila iza sebe velebno književno djelo, dala iskrenom predanošću svoj žig, jedan novi pogled na njegovu poruku i njegovo stvaralaštvo. Prepoznali su to urednici i voditelji nakladničkih kuća koji joj objavljuju brojne, uvijek čitane i cijenjene, knjige, kao što je npr. nagrađivana knjiga Teorija citatnosti, prepoznali su to i u Matici hravtskoj, neizmjerno važnoj hrvatskoj instituciji, gdje je također vrlo aktivna . Rekli bismo – a gdje nije? Jer je bila redoviti profesor a sad je i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a podučavati studente, dakle mlade intelektualce koji vole lijepu riječ nije lako i velika je odgovornost. U najavi valja naglasiti i pristupačnost akademkinje Dubravke Oraić Tolić, njezinu pozitivu i osmijeh, a svime time osvaja i one koji je poznaju i one koji s njom surađuju, ali i one koji je samo vide na televiziji na primjer ili sretnu na cesti negdje u Zagrebu. A to je velika stvar. Čast nam je dakle saznati od nje neke detalje o njezinim preokupacija, mislima, stavova, iz poslovnog i privatnog okruženja, koje su je iznjedrile i koje je ona obogatila, kao i svih nas. No, krenimo s pitanjima.
-Poštovana gospođo akademkinjo Oraić Tolić, mnoge ste nagrade do sada dobili, pa kažite za naš portal koliko vam znači ova netom dodijeljena – za životno djelo na polju književnosti - koja nosi ime velikoga književnika i pjesnika Vladimira Nazora?
-Ja sam dobila puno vrijednih nagrada, no dvije imaju posebno mjesto u mojemu životu. To je prva nagrada na mlade pjesnike 1969. i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo ovih dana. U proljeće 1967. našla sam se kao studentica sa svojim suprugom Benjaminom nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u Beču. Tu sam priču ispričala u knjizi Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika, koja će do ljeta izaći u izdanju Matice hrvatske u povodu 50. obljetnice Proljeća. Mi smo tada uzeli politički azil, pa nisam mogla kući. Bol za gubitkom domovine bila je tako snažna se nismo micali iz Beča nadajući se kad-tad povratku. Pa kada se osjetio duh Proljeća i kada sam dobila nagradu za mlade pjesnike u proljeće 1969., vratila sam se kući bez putovnice. I tako je ta nagrada odredila moju sudbinu. A nagrada Vladimir Nazor za životno djelo kruna je svih nagrada za sve što sam u životu radila na polju pisane riječi.
-Zadivile su me vaše zahvale vrijednoj i stručnoj i predanoj nakladnici Nives Tomašević i nakladničkoj kući Ljevak "jer su vam objavili najviše značajnih knjiga" - citiram Vas po sjećanju, te Matici hrvatskoj " jer su vas predložili za nagradu". Otkud ta vaša skromnost i zahvalnost, otkud obveza da uključite one koji su vam omogućili i objavljivanje i predano bavljenje književnosti:i na povijesno-teoretskom planu i na kreativnom (pjesme koje su originalne ). Danas, u ovo vrijeme sebičnosti i neke pomame za "jastvom" te vaše riječi su me oduševile, pa nam otkrijte tu tajnu vaše nesebičnosti ...
-Uvijek sam osjećala zahvalnost prema svima koji su me okruživali i omogućili mi živjeti i raditi ono što volim i želim. Nismo sami i puno toga ovisi upravo o drugima. Ja sam i prije nego što sam upoznala kolegicu Tomašević objavljivala knjige, no ona je od mojih knjiga napravila vizualne i medijske atrakcije, pa su knjige dopirale do čitatelja. Možete napisati genijalna djela, ali ako ona ne stignu do čitatelja, to je isto kao da nisu ni napisana. Naklada Ljevak imala je razumijevanja za njezine uredničke ideje, i tako se sve poklopilo. S Maticom hrvatskom vezana sam još iz doba Hrvatskoga proljeća, urednica sam u časopisu Hrvatska revija i dopredsjednica. Nedavno sam uredila u Matici Matoševe pjesme i epigrame i napisala studiju o Matoševu pjesništvu. Ideja je bila da se ta knjiga kandidira za Nazorovu godišnju nagradu, ali predsjednik Stipe Botica predložio je da to bude nominacija za životno djelo. I opet sve sretno poklopilo.
-Ne manje važna, dapače, je vaša zahvala obitelji – bez te snage u svakodnevnom životu nije moguće ni intelektualo pa ni kreativno djelovanje na puni i zapaženi način, zar ne? Odajte nam tu vašu „osnovu“ koja vam je, da se pjesnički izrazim, „dala krila za kreaciju“?
-Moja obitelj emocionalni je temelj svega što radim. U sve što sam napisala utkana je moja mama. Ona mi je omogućila sretan spoj obiteljskoga i profesionalnoga života. A o svome legendarnom mužu ne trebam ništa reći. On govori sam za sebe svojom biografijom, svojim kolumnama u Hrvatskome slovu i svojim knjigama. I naša kći Iva Tolić govori sama za sebe, snažnije nego mi. Najveća je sreća kada su učenici bolji od učitelja, a djeca od roditelja.
Ljubav prema jeziku i krajoliku nam je darovana
-Mnoga su djela za vama, možete neka i izdvojiti, jer ste ih sami kreirali, ali A. G. Matoš je ipak u središtu vaše pozornosti. Što biste rekli zašto i nemojte biti preskromni: dali ste jedno novo čitanje našega, hrvatskoga ali i svjetskoga velikana književnosti. Je li on Vas obogatio kao što su vaša djela o njemu i njegovu stvaranju obogatila nas, vaše čitatelje?
-Matoš je moja prva književna ljubav. Studirala sam filozofiju i ruski jezik s književnošću, ali sam magistrirala iz hrvatske književnosti – na Matošu. Moja prva tema bio je krajolik u Matoša ili, kako on sam kaže, „pejzaž“, njegovi putopisi i zanosne epifanije prirode. Iznijela sam tezu da je krajolik u Matoša simbol nacionalne slobode nasuprot neslobodnomu društvu i političkoj povijesti, ali nisam imala dokaze za to, pa je moj magisterij o Matošu zapravo veliki esej o starčevićanstvu i ideji slobode.
Matošem sam se bavila punih dvadeset godina, sve do početka 1990-ih, primjenjujući i razvijajući metode mojih profesora iz tzv. Zagrebačke stilističke škole. Tada sam se počela baviti i raznim drugim temama i istraživanja, pa kada sam se Matošu vratila nakon deset godina - čudesni je pisac iskrsnuo u svjetlu nove kulturologije. Tako je nastala moja knjiga Čitanja Matoša (Ljevak, 2013.). Sada više to nisu bile stilističke i strukturalne analize, nego teme poput metropola u kojima je živio ili kroz njih prolazio, Matošev odnos prema ženama, pa Matoš i nacija.
Koliko god bio misaono neuhvatljiv i protuslovan, Matoš je imao vrlo dosljednu ideju nacije. Ta ideja ima tri sloja: politički (državljanstvo), kulturni (tradicije, mitovi, simboli, vrijednosti koje dijele pripadnici nekoga etnosa) i primordijalni (ljubav prema jeziku i krajoliku). I upravo u tome trećem sloju Matoševe ideje nacije čini mi se da sam odgovorila na početno pitanje o Matoševoj ideji i praksi krajolika. Ljubav prema jeziku i krajoliku (zemlji) najdublji je sloj ideje nacije, oni su nam darovani, ne mogu se ni kupiti ni prodati.
-Što novoga pripremate, sigurno će i to zanimati Vaše čitatelje i pratitelje vašega vrijednoga književnoga posla, koji je i više od toga - poslanje?
-Za vrijeme prvoga pandemijskog zatvaranja priredila sam knjigu Antun Gustav Matoš: Pjesme i epigrami / Matoševo pjesništvo (Matica hrvatska, 2020). Knjiga svoj opseg zaslužuje upravo – izolaciji. Što je proljetna karantena bivala duža, dužila se i moja studija i napokon dosegnula oblik, kako je napisao Damir Pešorda, dviju knjiga u jednoj.
Tako je nekako bilo i za vrijeme drugoga vala pandemije. Kao pripadnica gutenbergove ere, naučila sam čudesnu tehniku Zooma, pa sam sva predavanja i sjednice odrađivala – virtualno, iz fotelje, u obliku sirene: gore uređena, a dolje u trenirci. Željela sam napisati članak za simpozij o Hrvatskome proljeću koji Matica hrvatska upriličuje u povodu 50. obljetnice Proljeća (1971. – 2021.), ali kako je vrijeme izolacije opet potrajalo, tako su umjesto jednoga članka nastala četiri, a čini se da ni tu nije kraj.
Iz svega toga mogla bi možda nastati nova knjiga o mojim profesorima na Filozofskome Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Ivi Frangešu, Aleksandru Flakeru i Viktoru Žmegaču. Knjigu sam zamislila u ležernijemu tonu: kao analizu njihovih djela, ali i dašak uspomena na dane učenja, druženja i zajedničkoga rada. Bio bi to način da svojim profesorima vratim ne samo profesionalni nego i osobni dug. Posebno mi je stalo upravo do ovoga drugoga, emocionalnog duga koji mogu vratiti samo njihova simbolična znanstvena „djeca“.
