Najprije svi moramo biti na čisto s činjenicom da se snaga, suverenost i kvaliteta države ne mjeri po broju modernih zrakoplova, haubica, tenkova i sličnih stvari, nego ovisi o kvaliteti njene globalno konkurentne „high tech“ industrije, prvenstveno strojogradnje i pratećih industrija kao i inovacijskom djelovanju njenih ljudi u tim sektorima. Ako to nije tako, država se urušava sama od sebe bez obzira koliko oružja i vojske ima. Nažalost primjera koji to potvrđuju širom svijeta ima koliko hoćete.
Pojednostavljeno matematički gledano, kvaliteta i snaga države je obrnuto proporcionalna broju „uhljeba“ i ovisnika o državnom proračunu.
Kad smo već kod toga, prvaci svijeta smo u „akrobacijama statističkim podacima i gospodarsko-financijskoj alkemiji“, međutim svatko ozbiljan zna da nema „perpetuum mobile“ ni u tehnici ni u financijama i da sve dolazi na naplatu, kad-tad, u ovom ili onom obliku, od kojih su izrazito nepovoljna demografska kretanja i iseljavanje tek jedan dio, a suverenitet države je vrlo relativan pojam, pogotovo u današnjem globaliziranom vremenu.
Ako tako nastavimo opravdano se postavlja pitanje „a koga će to braniti F16 Barak?“.
Iako one uvijek pale, vrlo opasno je koristiti demagoške priče o „ugroženosti naroda“ i kako ćemo poslije sličnih nabava biti sigurna i suverena država.
Svjedoci smo „puzajućeg urušavanja“ hrvatske industrije, pogotovo strojogradnje kao najznačajnije grane u svakoj ozbiljnoj državi srednje i sjeverne Europe, što veći dio „odgovornih političara u prolazu“ kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou, jednostavno ne razumije, a ostalima je izgleda svejedno jer se uskoro neće imati što urušavati, a njima je i onako dobro. Sasvim sigurno se naša zemlja udaljava od toga da postane moderno industrijsko društvo bazirano na vlastitom znanju i inovacijama. Poneki uspjeh pojedinca ili tvrtke u bitnome ne mijenja silazni trend. Da je tome tako između ostalog govori i katastrofalan podatak da smo po priznatim patentima na samom dnu EU, o svijetu da i ne govorimo. To je samo jedan od vrlo ilustrativnih podataka i predstavlja odraz stanja domaće „high tech“ industrije, stavljajući je na začelje Europe, bez obzira na naša emotivna reagiranja i često neobjektivno visoko mišljenje koje imamo o sebi.
Pitam se da li naša Vlada analizira gospodarska kretanja npr. u susjednoj Sloveniji koja se industrijski intenzivno razvija upravo u segmentima strojogradnje i pripadajućih industrija i sve više zapošljava ono malo preostale kvalitetne hrvatske radne snage. Kako stvari stoje Sloveniji ni na kraj pameti nije na sličan način investirati u nadzvučne borbene zrakoplove.
Da se razumijemo, nisam a priori protivnik nabave borbenih zrakoplova budući da imamo određene materijalne i kadrovske pretpostavke, ali sam protiv koncepta koji prvenstveno ne sagledava dovoljno kvalitetno i dugoročno utjecaj tog posla na razvoj domaće „high tech“ industrije. Sve drugo nema smisla.
Stječe se dojam da je koncept idealno postavljan za registraciju raznih posredničkih firmi s ciljem uvoza rezervnih dijelova i prateće opreme. Izgleda da u Hrvatskoj takav oblik „biznisa“ najbolje uspijeva. Tko će se još baviti industrijom i proizvodnjom, od toga boli glava i treba raditi, ovako ćemo sjesti u avion i nebu pod oblake. Oni koji prodaju postavljaju koncept je sličan onom kao u većini arapskih i industrijski pasivnijim tzv. „banana“ državama.
Nabava takve tehnike nikako ne bi smjela biti isključivo ili primarno u sferi odlučivanja vojnih struktura, a nakon toga izjave prema javnosti samo formalnog karaktera.
Kad smo već kod toga, sjećam se projekta razvoja borbenog zrakoplova tipa Galeb u bivšoj državi. To je prije svega bio smislen koncept industrijskog razvoja visoke tehnologije vojne namjene u kojem su sudjelovale brojne firme širom cijele bivše države i on je kao takav imao smisla.
Budući da sam i sam nekad radio u konkretnoj proizvodnji dijelova zrakoplovnih motora, surađivao s najpoznatijim ruskim i američkim proizvođačima, moram priznati da mi se oko aktualne nabave borbenih zrakoplova otvaraju brojna pitanja na koja iz javno prezentiranih podataka ne mogu naći smislene odgovore. Pitam se da li su „stručni ljudi“ koji rade na tim poslovima dovoljno ozbiljno sagledali sve aspekte što dugoročno znači nadgradnja i održavanje slične borbene tehnike, jer ako nisu gotovo sigurno takav koncept nabave još dublje će nas odvesti u „dužničko ropstvo i ovisnost“ iz koje nema povratka.
Kada gledam kako se neki „bahati i neozbiljni ljudi“ poput djece raduju, poklonjenim helikopterima i drugim borbenim sredstvima ili pričama „kako je lijepo letjeti u F 16 Baraku“, počinje me biti strah za budućnost domovine i naše djece i pitam se da li su svjesni u što se upuštamo.
Hrvatska je mala država sa sve oskudnijim ljudskim potencijalom, svi znamo kakva su nam demografska kretanja, a imam osjećaj da se uvlačimo u globalne igre na način kako možemo samo još više nastradati…
Da ne nabrajam primjere koji govore tome u prilog gdje je kod te tehnike problem i najobičniji vijak, a kamoli zahtjevniji dijelovi, sklopovi, naoružanje, itd…
Siguran sam da je rijetko koji dužnosnik koji odlučuje o tim stvarima radio u realnoj industriji i bio porezni obveznik, jer da je bio, oduševljenje poklonjenom borbenom tehnikom bilo bi puno diskretnije da ne kažem slabije.
Kad smo kod toga, svi znamo kakve probleme smo imali s održavanjem MIG-ova koji su neusporedivo jednostavnije tehničko pitanje. Godinama smo izdavali velik novac ali nismo ništa iz te priče naučili. Na svoje su došli samo trgovci i mešetari.
Kako ćemo onda izaći na kraj s daleko zahtjevnijom tehnikom i tko će sve to platiti. Čini mi se da i dalje vozimo po onoj „vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu“. Mešetari, trgovci i „bjelosvjetski biznismeni“ svih vrsta će doći na svoje, a ceh za sve će platiti zna se tko.
Kako u svim pokazateljima u industrijskom razvoju baziranom na vlastitom znanju nazadujemo, svaka kuna trebala bi se upotrijebiti u smjeru povećanja apsorpcijske moći naše „high tech“ industrije kako bi se u nekom budućem vremenu bila u stanju ozbiljnije uključiti u suradnju s poznatim svjetskim kompanijama.
Iluzorno je očekivati da će vam netko u trgovačkim aranžmanima samo tako isporučiti i svoj „know how“.
Izrael je država s izrazito razvijenom „high tech“ industrijom i djeluje u specifičnom geopolitičkom okruženju. Da ne širimo temu, ono što je dobro za Izrael ne mora značiti da je automatski dobro i za nas, jer kako je u konkretnom slučaju prezentirano javnosti daje povoda za ozbiljnu sumnju da će od tih aranžmana hrvatska industrija imati neku ozbiljniju korist. Sve će se manje-više svesti na jednostavne trgovačke aranžmane. Volio bih da me netko demantira.
Ako se već u to ide nije mi jasno zašto malo studioznije ne prouče aranžmani modernizacije borbenog zrakoplovstva u nekim drugim državama srednje Europe, gdje je naglasak prije svega na industrijskom razvoju i transferu tehnologije, što bi po meni trebalo biti važnije od možda trenutnih borbenih performansi F16 Baraka.
Stvar nije bolja ni u drugim sferama, npr. obnovljivi izvori energije, LNG, itd… gdje nam se dešava nešto slično i gdje najveću korist imaju strane kompanije proizvođači opreme, „bjelosvjetski mešetari“ i domaći lobisti, a svima njima je industrijski razvoj Hrvatske zadnja rupa na svirali. S takvom logikom sve više se pretvaramo u „turistički raj“ za odmor industrijski razvijenog svijeta, prvenstveno srednje i sjeverne Europe.
